Koliko je danas međunarodno pravo i dalje ključan demokratski alat ili je postalo mrtvo slovo na papiru, pitanje je koje se u javnosti postavlja sve češće. Mnogi pravni stručnjaci upozoravaju da trenutna situacija upozorava na ozbiljan pad autoriteta međunarodnih pravnih institucija i načela, navodeći da su aktualni sukobi poput rata u Ukrajni, odnosno agresije Rusije na Ukrajinu, kao i trenutačnog ratnog sukoba SAD-a i Izraela s Iranom, umnogome i primjeri kršenja normi međunarodnog prava...

Je li i u kojoj mjeri međunarodno pravo u krizi posljednjih godina, koji su razlozi, uzroci takvog stanja - pitali smo prof. dr. sc. Davorina Lapaša s Katedre za međunarodno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu?

DAVORIN LAPAŠ

Pixsell

- Međunarodno pravo jedna je od najstarijih pravnih grana. Imalo je kroz povijest od oko 5000 godina (npr. između državica stare Kine, poslije antičke Grčke) svojih "uspona i padova", no rijetko bi država koja ga je kršila to priznala. Naprotiv, opravdavala bi svoje kršenje upravo pozivanjem na autoritet međunarodnog prava. Uostalom, nikada kršenje prava nije njegova negacija, već je naprotiv dokaz da je ono potrebno jer pravo koje bi propisivalo ponašanje koje nema mogućnost drukčijeg djelovanja ne bi ni bilo potrebno.

Da nastavimo u sličnom tonu... Je li se i u kojoj mjeri međunarodno pravo danas svelo na pravo jačega? Trump kaže da mu ne treba međunarodno pravo te da mu je moral jedino ograničenje moći, a to pokazuje i intervencijom u Venezueli, a sad i napadom, skupa s Izraelom, na Iran...

- Takvih "trumpova" povijest je prepuna, uključujući bezbroj agresija, no danas ih pamtimo kao "gubitnike" jer kao što u medicinskim znanostima bolest, ma koliko česta bila, nije normalno stanje organizma, tako ni agresije nisu normalno stanje u međunarodnim odnosima. Pravo i moral su i u unutrašnjim normativnim sustavima država i u međunarodnoj zajednici neodvojivi, no samo ako ne dođe do njihove zlouporabe. Pritom, pravo je samo najprecizniji normativni sustav, no odvoji li se od moralnog sustava definiranog humanošću, ono može degenerirati u svoju suprotnost. U međunarodnoj zajednici je stoga normalno stanje uvijek mir, a rat je "bolest".

Da je situacija s međunarodnim pravom ozbiljno narušena, upozorava i Vatikan. "Kad bi se državama omogućilo pravo na 'preventivni rat'..., cijeli bi svijet mogao biti u opasnosti da završi u plamenu", rekao je nedavno kardinal Pietro Parolin, državni tajnik Vatikana u intervjuu za Vatican News. Vaš komentar?

- Potpuno se slažem. Koncept izmišljenog "preventivnog rata" međunarodno prava ne poznaje. To je samo dokaz da i "pravo jačega" osjeća da nije dovoljno jako, već ipak traži uporište u međunarodnom pravu, pa makar i u izmišljenim pravnim institutima poput ovoga.

Ako se pravne norme podcjenjuju, pa i zaobilaze, a moć i sila često zamjenjuje pravo, kamo sve to vodi, trpi li zbog toga demokracija općenito, otvaraju li se pritom širom vrata za dominaciju sile (velikih sila, bolje reći), pa i dominaciju anarhije u okvirima međunarodne zajednice, odnosno međunarodnih odnosa?

- Odnos sile i prava nikako nije specifičnost u međunarodnom pravu. Od iste "bolesti" pate sve pravne grane pravnih poredaka svih država. Bit prava i jest u tome da se, možda trenutno ne nužno uspješno, suprotstavi nasilju, no na kraju pravo, tj. mir ima posljednju riječ jer u nasilju i ratu u konačnici svi gube.

Kako u sadašnjoj situacije ojačati međunarodno pravo, a ne od njega odustajati? Koliko je to danas uopće moguće? Vidimo da je utjecaj UN-a sve manji, da Međunarodni sud ne priznaju SAD, Rusija, a ni neke europske zemlje, da stara pravila međunarodne politike više ne vrijede u punom opsegu... Kamo sve to vodi? Vaš završni komentar?

- Teško mi je reći što u našem svijetu uopće postoji "u punom opsegu". Utjecaj UN-a daleko je od savršenog, no onakav je kakvog su ga države koje su ga stvorile (ponajprije pet povlaštenih stalnih članica Vijeća sigurnosti s pravom veta) same željele. Međunarodni sud UN-a kao glavni pravosudni organ Ujedinjenih naroda sukladno s člankom 92. Povelje UN-a, danas svih 193 država članica Ujedinjenih naroda, dakle SAD, kao i Rusija ili bilo koja od tih država automatski priznaju. Međutim, suverenost svake od njih Povelja uvažava kao bit njihove državnosti te im stoga daje mogućnost da se za svaki svoj spor mogu odlučiti hoće li ga povjeriti na rješavanje Međunarodnom sudu ili možda nekom od danas niza sudskih ili arbitražnih tijela u međunarodnopravnom poretku.

Međunarodno pravo ne trebamo niti ojačavati, a još manje od njega odustajati. Ono je nužnost. Može se činiti da ponekad "nema zube", kao možda u nekom povijesnom trenutku poput npr. užasa svjetskih ratova. Pa ipak, oni su ostali tek dio povijesti. Današnjih sukoba za nekoliko desetljeća sjećat će se, nažalost uz žrtve, samo znanstvenici. Život će uvijek težiti k normalnom stanju odnosa u društvenim, pa tako i međunarodnim odnosima, a oni će nesumnjivo uvijek biti predmet regulacije prava, a ne nasilja.