Međunarodno pravo i danas je nešto bez čega ne bi bilo svijeta koji poznajemo, već bi vladao rat svih protiv svih - kaže prof. dr. sc. Boris Krivokapić, sveučilišni profesor i pravnik, autor niza znanstvenih radova i knjiga, sudionik međunarodnih znanstvenih konferencija u dvadesetak država u Europi, Aziji i Africi, te dodaje:

BORIS KRIVOKAPIĆ

- Daleko najveći dio MP poštuje se bez ikakvih poteškoća - pravila ugovornog prava, diplomatskog prava, riječnog prava, prava mora, poštanskog prava itd. Da nije tako, ne bismo mogli putovati u inozemstvo, ne bismo mogli voditi prekogranične telefonske razgovore, pa ni poslati obično pismo u drugu zemlju, ne bi se zaključivali međunarodni ugovori, ne bi bilo diplomatsko-konzularnih predstavništava itd.

Drugo je pitanje što se ponekad to isto pravo grubo krši pred očima cijelog svijeta. Nažalost, svako pravo se povremeno krši, pa i međunarodno. Međutim, čak i kada ga krše, države danas ne mogu jednostavno proglasiti da su slobodne da rade što ih je volja, već obvezno pokušavaju pronaći kakvu-takvu argumentaciju za svoje akcije. Tako npr. dok su u prošlosti (prije Pakta Društva naroda 1919., a posebno prije Povelje UN-a 1945.) nesmetano počinjale i vodile ratove, danas kada suštinski vrše agresiju, obvezno smišljaju neko pokriće koje ima osnovu u međunarodnom pravu (najčešće, samoobrana) i svoje korake ne nazivaju ratom, već koriste eufemizme, kao što su: "preventivne akcije", "kampanja", "intervencija", "humanitarna intervencija", "zračni udari", "vojna operacija" i slično. Ukratko, međunarodno pravo ponekad se nekažnjeno krši, ali, općenito uzevši, ono je i dalje na snazi. Uostalom, ono u prvom redu štiti male i srednje države. Bez njega velike sile mogle bi raditi što god žele, jer ne bi bilo ničega što bi ih ograničavalo.

Može li se konstatirati da se posljednjih godina međunarodno (javno) pravo svodi na pravo jačega? Američki predsjednik Trump kaže da mu ne treba međunarodno pravo te da mu je moral jedino ograničenje moći, a to pokazuje i intervencijom u Venezueli, a sad i napadom, skupa s Izraelom, na Iran...

- Tu moramo razdvojiti dva pitanja: 1) nastaju li norme međunarodnog prava kao rezultat volje jačega i 2) je li primjena međunarodnog prava pod utjecajem sile jačega. Odgovor na oba pitanja je potvrdan, ali ne sasvim.

Prvo, svako pravo (pa i unutrašnje, nacionalno) nastaje kao rezultat političkih i drugih procesa u odnosnoj zajednici, s tim da na njega jako mnogo utječe onaj u čijim je rukama moć. Ipak, ne stvara ga samo on, već je ono rezultat izvjesnih kompromisa postignutih između raznih društvenih snaga.

Drugo, onaj tko je najmoćniji često nađe način da izbjegne da se na njega primjene pravne norme. Nažalost, to je realnost života. Zamjenjivati (međunarodno) pravo moralom nije moguće i pogrešno je. Moralne norme nemaju pravnu obveznost i njihovo kršenje u najboljem slučaju vodi moralnoj sankciji (grižnja savjesti, prijezir okoline). Dodatno, svatko ih shvaća na svoj način (svatko ima neki svoj moral, u skladu s osobitostima svoje kulture i tradicije). Naprotiv, pravo je skup obveznih pravila ponašanja koja su u danim okvirima prihvaćena kao takva i čije kršenje vodi primjeni neke od predviđenih pravnih sankcija. Kad je riječ o međunarodnom pravu, to je ono pravo koje je precizirano međunarodnim sporazumima i običajnim međunarodnim pravom, a dijelom i odlukama međunarodnih organizacija. Dakle, zna se koje je to pravo i da je to pravo, što znači da se mora poštovati. Također, postoji čitav niz različitih i potencijalno vrlo efikasnih međunarodnih pravnih sankcija.

I u mnogim se državama ponekad događa da šefovi kriminalnih organizacija sebe stavljaju iznad prava, nekažnjeno čine ono što ih je volja (mafija, veliki narkokarteli, itd.) Ipak, to je privremeno stanje. Prije ili poslije stvari se vraćaju u normalnu. I Hitler je jedno vrijeme radio što je htio (nije namjera da ga usporedim s Trumpom, već samo da upozorim na to da se stavio iznad međunarodnog prava - on je, uostalom, govorio da su međunarodni ugovori "hrpe papira" koje Njemačka priznaje samo dok joj to odgovara!).

Da je situacija s međunarodnim pravom ozbiljno narušena, upozorava i Vatikan. "Kad bi se državama omogućilo pravo na 'preventivni rat'... cijeli bi svijet mogao biti u opasnosti da završi u plamenu", rekao je nedavno kardinal Pietro Parolin, državni tajnik Vatikana u intervjuu za Vatican News. Vaš komentar?

- Slažem se, ali i tu postoje dva pitanja.

Prvo je preventivni rat u užem smislu, tj. u obliku preventivne (preduhitrujuće) samoobrane od napada koji je izvjestan i samo što nije počeo (protivnik je najavio napad, nagomilao snage na granici, itd.). To sliči preventivnoj nužnoj obrani - ako npr. protivnik poseže za pištoljem, ne moramo čekati da opali prvi hitac pa da se počnemo braniti (tada će, uostalom, biti kasno), već odmah možemo reagirati. Tada formalno mi prvi napadamo, ali suštinski to je zapravo obrana.

Drugi je slučaj preventivna samoobrana u širem smislu. Poslije poznatih događaja od 11. rujna 2001. Amerikanci su tzv. Bushevom doktrinom sami sebi dali za pravo da mogu napasti bilo koju državu bilo gdje u svijetu ako imaju razloga vjerovati da će ih ta država jednog dana napasti ili da će s teritorija te države jednog dana krenuti napad na njih. Dakle, napad ne predstoji neposredno, već se radi samo o mogućnosti da se on možda jednog dana dogodi. To je, razumije se, neprihvatljivo, jer ne samo što je u suprotnosti s načelom zabrane upotrebe sile i prijetnje silom u međunarodnim odnosima (čl. 2/4 Povelje UN) već bi nas odvelo u svijet općeg, totalnog rata.

Ako se pravne norme podcjenjuju, pa i zaobilaze, a moć i sila često zamjenjuje pravo, kamo sve to vodi, trpi li zbog toga demokracija općenito, otvaraju li se pritom širom vrata za dominaciju sile (velikih sila, bolje reći), pa i dominaciju anarhije u okvirima međunarodne zajednice, odnosno međunarodnih odnosa?

- Problem nije u pravu, već u stvarnosti u odnosima u društvu odnosno međunarodnoj zajednici. I u državama, kada dođe do velikih društvenih lomova (puč, građanski rat, revolucija itd.) sve dok se situacija ne stabilizira događaju se drastična kršenja prava. Isto je i u međunarodnoj zajednici. Uvijek kada se suočavamo s prijelazom iz jednog sistema međunarodnih odnosa u drugi to je praćeno većim ili manjim lomovima, pa i porastom broja i intenziteta sukoba i drugih oblika kršenja međunarodnog prava. Praksa pokazuje da se nakon određenog vremena krize nadilaze (nekad mirno, nekad kao rezultat velikog rata) i tada se stvari vraćaju manje-više u uobičajene okvire.

Kako u sadašnjoj situacije ojačati međunarodno pravo, a ne od njega odustajati? Koliko je to danas uopće moguće? Vidimo da je utjecaj UN-a sve manji, da Međunarodni sud pravde ne priznaju SAD, Rusija, a ni neke europske zemlje, da stara pravila međunarodne politike više ne vrijede u punom opsegu... Kamo sve to vodi? Vaš završni komentar?

- Ne smije se odustati od međunarodnog prava jer ono nema alternativu. Kakav bi bio svijet bez međunarodnog prava? Jednostavno, nije zamisliv.

Utjecaj UN-a je doista je sve manji (slično kao što je opala uloga Društva naroda neposredno prije izbijanja Drugog svjetskog rata) i ne bi nas trebalo iznenaditi ako se umjesto UN-a nametne neki drugi oblik institucionalizirane međunarodne suradnje.

Što se tiče Međunarodnog suda pravde, tako se zove najvažniji pravni organ UN-a, sud koji je nadležan za rješavanje međudržavnih sporova i davanje savjetodavnih mišljenja. On je predviđen Poveljom UN-a i jedan od je šest glavnih organa UN-a. Priznaju ga i poštuju sve članice UN-a, pa i države koje ste spomenuli. Ako ste u pitanju mislili na Međunarodni kazneni sud, osnovan Rimskim statutom (1998.), njegovu nadležnost doista nije prihvatio SAD, a za njim ni Rusija, Kina itd.

Zaključak bi mogao glasiti da se međunarodno pravo doista suočava s velikim izazovima. Ne radi se o unutrašnjem problemu tog prava kao takvog, jer ono je u naše vrijeme razvijenije nego ikada prije, već je ono što se odvija pred našim očima posljedica ekonomske, političke, moralne i druge krize koja već godinama trese svijet. Kada se ti odnosi stabiliziraju (najvjerojatnije stvaranjem multipolarnog svijeta) doći će bolji dani i za međunarodno pravo. Do tada nije rešenje tvrditi da međunarodno pravo više ne postoji (to ide naruku samo onima koji ga krše) već se mora inzistirati na dosljednom poštovanju tog prava. Između ostalog, potrebno je u tom smjeru okupiti što širu međunarodnu koaliciju, radi vršenja pritiska na one vlade koje su sklone stavljati se iznad međunarodnog prava. (D.J.) n