Pitanje dostupnosti slatke (pitke) vode postalo je jedna od najkritičnijih varijabli u geopolitičkoj jednadžbi. Klimatski pritisci pojačavaju hidrološke probleme diljem svijeta uključujući nedostatak oborina, salinizaciju, isparavanje prirodnih rezervoara i stanjivanje snježnih pokrivača koji napajaju riječne doline.

U nekim su se dijelovima svijeta oborine smanjile za približno 85 posto, a njihova sve veća nepredvidljivost znači ozbiljne izazove i za trenutačno i za dugoročno upravljanje vodnim resursima. Glavni uzročnik globalnog zatopljenja i nedostupnosti slatke vode je materijalizam koji potiče gomilanje ljudi u gradovima, deforestaciju, nekontroliranu betonizaciju, industriju, gomilanje otpada, intenzivnu poljoprivredu i stočarstvo. Međutim, kao s energijom i teritorijem neki tvrde da pitke vode globalno još ne manjka kritično, ali veliki problem je neadekvatna raspodjela stanovništva izvan prirodnih vodoopskrbnih zona te neučinkovito i nesavjesno gospodarenje vodnim resursima. Stručnjaci se slažu da mnogi od najvećih svjetskih gradova ne ostaju bez vode odjednom, već je to kombinacija loših politika, neprimjerene infrastrukture, beskrupuloznosti, gramzivosti i stihijskog upravljanja.

KLOPKA ODRŽIVOSTI

Najnoviji podaci koje daje Watershed Investigations pokazuju da se 38 od 100 najvećih svjetskih gradova nalazi u regijama ekstremnog vodnog stresa. To znači da je potražnja za javnom pitkom i industrijskom vodom blizu gornje granice ponude. Oko milijardu ljudi trenutno živi u velikim gradovima pogođenim čestim sušama, u usporedbi sa samo 100 milijuna ljudi koji žive u regijama s dovoljno tekućica. Pogled na zemljopisnu kartu od Los Angelesa i Mexico Cityja preko Rijada, Teherana do Karachija i Pekinga, otkriva obrazac prema kojem se najbrže rastuća urbana središta na svijetu nalaze u regijama s najvećom nestašicom vode.

Većinu područja s velikim vodnim stresom na svijetu sam obišao, no ono što sam vidio u Iranu doista je kriza bez presedana.

Razna istraživanja i službena izvješća pokazuju kako su glavni uzroci nestašice vode u Iranu većinom povezani s javnim politikama, infrastrukturom, demografskim bumom i gotovo 80-postotnom urbanizacijom. Dugogodišnja predanost Islamske Republike poljoprivredi, koja je nastala iz nužde zbog međunarodnih sankcija i nerealnih ambicija, dala je prioritet nacionalnoj sigurnosti hrane ispred očuvanja i održivosti okoliša. Tako su planovi za samoodrživost u proizvodnji riže, pšenice i šećerne repe, u područjima neprikladnim za visoku potrošnju vode te zastarjela industrija i stočarstvo doveli do prekomjernog navodnjavanja, a time i iscrpljivanja rijeka i vodonosnika.

Bušenje stotina tisuća bunara, od kojih većina nema odgovarajući nadzor, ubrzalo je iscrpljivanje podzemnih voda daleko iznad prirodnih stopa dopunjavanja. U Teheranu, Isfahanu i Jazdu vidio sam oronulu i poroznu vodnu infrastrukturu koja proizvodi goleme gubitke i povećava nestašicu vode.

U Isfahanu sam slušao kako se ljudi žale na vlast jer vjeruju da im namjerno preusmjerava vodu u mulama omiljene provincije poput Jazda i u neučinkovitu poljoprivredu i prljave industrije. U Khuzenstanu stanovništvo misli da se pogoduje Isfahanu. To ide u krug, pa različiti prosvjedi u različitim provincijama povremeno eskaliraju u sukobe sa sigurnosnim snagama, blokadama cesta i napadima na gradilišta. Tako se na veselje neprijatelja hidrološki stres podudara s izvana potenciranim etničkim netrpeljivostima, strukturnim nejednakostima i socijalnom skrbi općenito.

Slijedno tome, nedostatak vode za navodnjavanje dovodi do migracija mladih iz sela u prenapučene gradove, što za posljedicu ima slabljenje poljoprivrede i lokalnih mreža solidarnosti. Te promjene kompliciraju nacionalno planiranje prema kojem je veliki poljoprivredni sektor trebao državi osigurati prehrambeni suverenitet. Kako im ova politika zbog nedostatka vode propada, vlasti su prisiljene na sve veći strateški pomak prema uvozu kako bi napunili trbuhe 92 milijuna iranskih stanovnika većinom sabijenih u minijaturne stanove vrelih betonskih gradova poput Teherana i Karaja.

KONTROLA IZVORA

Nestašica vode nije samo iranski problem. Širom Bliskog istoka, središnje i južne Azije, Afrike, voda se isprepleće s geopolitikom. U nedostatku međunarodnih ugovora o rijekama dijeljenje vode prepušteno je državama na međusobno dogovaranje.

Odnosi između Afganistana i Irana narušeni su i zbog izgradnje brana na rijeci Helmand, vitalne za iransku pokrajinu Sistan i Baluchestan. Napetosti između Afganistana i Pakistana česte su zbog rijeke Kabul, gdje će buduća potražnja za vodom brzo premašiti opskrbu. Problem Tibeta nisu ljudska prava, već kontrola Pekinga nad vodama koje se s Himalaja preko tibetanske visoravni slijevaju u doline. Kineska izgradnja brana na Mekongu izravno utječe na poljoprivredu i ribarstvo u Vijetnamu, Tajlandu i Kambodži.

Na zapadnim granicama Irana, Turska, slično kao Kina na Tibetu, kontrolom izvora i vodnih resursa ograničava utjecaj Teherana u Iraku i Siriji, prisiljavajući Iran da kombinira tehničku suradnju, diplomatski angažman i gospodarske inicijative kako bi održao utjecaj na terenu.

Turska također kontrolira gotovo sva plodonosna područja uz tokove rijeka Eufrat, Khabur, Balikh i Tigris. Projekt jugoistočna Anadolija (GAP) koji uključuje branu Ilisu i druge brane u bazenima Eufrata i Tigrisa, osim što će poboljšati upravljanje vodnim resursima Turskoj će omogućiti dodatnu kontrolu protoka prema Siriji i Iraku.

Izrael kontrolira većinu izvora vode na Zapadnoj obali, ograničavajući pristup Palestincima. Oko 97 % podzemnih voda u Pojasu Gaze je kontaminirano i nesigurno za piće, a Izrael upravlja svim postrojenjima za desalinizaciju vode.

“Saudijci bi mogli potrošiti svoju naftu ne samo da bi im radila rasvjeta i klima uređaji nego da bi imali i pitku vodu. U kraljevstvu se, naime, nalazi najveći pogon za desalinizaciju na svijetu, u kojem se uspješno proizvodi većina vode za potrebe u domovini. Međutim, za velike desalinizacijske pogone potrebne su velike količine električne energije, a ona pak dolazi od nafte. U zemlji bez rijeka desalinizacija je gotovo jedina mogućnost opskrbe pitkom vodom, premda je skupa i štetna za okoliš”, piše Tim Marshall u svojoj knjizi “Moć geografije”.

Situacija s pitkom vodom još je gora u ostalim zaljevskim monarhijama.

SUHA ŠPANJOLSKA

Na istoj geografskoj širini u Sahari i Sahelu nedostatak vode uništava poljoprivredu, što vodi do masovnih migracija i destabilizacije regija. Prema podacima UN-Water organizacije predviđa se da će do 2030. godine stotine milijuna ljudi biti raseljeno zbog ekstremne oskudice vode.

Niže u Africi, geopolitički položaj i značenje Etiopije određuje voda i Istočnoafrički rasjed. Nedavno je na Plavom Nilu u pogon puštena kontroverzna Velika etiopska renesansna brana (GERD). Voda Nila važna je za nacionalnu sigurnost jedanaest zemalja, ali velikom branom nitko nije ugrožen kao Egipat, koji ima problema s demografskom ekspanzijom i širenjem poljoprivrede na pustinjsko područje.

Daleka Australija posjeduje obilje sunca, a manjak vode. Manjak vode koji već jest problem postat će još veći jer se očekuje da će populacija do 2050. narasti na 40 milijuna ljudi. Jedini riječni sustav Murray-Darling nema kapacitet za navodnjavanje, opskrbu rudarske industrije i sekundarnih prohtjeva moderne Australije.

Na kraju može se reći da ni Europska unija ne stoji sjajno u pitanju tekućica i podzemnih voda, ali ima najučinkovitiji sustav upravljanja vodom na svijetu. Problem je europskoj zajednici njezina četvrta najveća država - Španjolska, za koju Gertrude Stein kaže da je mjesto gdje su čovjek i priroda neprijatelji.

“Zemlja je u osnovi suha i prijeti joj potpuna dezertifikacija. Visoke planine poput Pireneja i nedostatak pitke vode oduvijek su utjecali na podjelu Španjolske po identitetu, pogotovo katalonskom i baskijskom. Mnoge se zemlje spore sa susjedima zbog vode, no španjolski se sukobi oko vode odvijaju unutar države. Za razliku od Francuske i Njemačke, Španjolska nema velikih rijeka koje bez prepreka teku duž prostranih ravnica. Većina ih je kratka i nosi samo male količine vode, a neke za ljetnih vrućina presušuju. Posljednjih godina suše su bile toliko jake da su usjevi propadali, pa su cijele regije morale štedjeti vodu. Španjolci za to imaju izreku ‘Drveće će loviti pse’ jer tako im očajnički treba zalijevanje”, navodi Tim Marshall.

HRVATSKE VODE

Što se tiče Hrvatske, ona ovih dana operacionalizira okrupnjavanje vodnih isporučitelja sa 150 malih na 41 veće uslužno područje radi učinkovitijeg upravljanja i manjih gubitaka vode. Taj proces provode Hrvatske vode.

- S obzirom na to da smo jedna od rijetkih zemalja Europe koja nije integrirala svoje vodne isporučitelje, doista nemamo alternativu. Situacija u kojoj imate manje od četiri milijuna stanovnika i više od 150 isporučitelja vodnih usluga je neodrživa. Posebno je neodrživa jer svaki od tih isporučitelja treba sudjelovati u određenim velikim aglomeracijskim procesima, a da bi aplicirali, obradili i apsorbirali višemilijunske iznose, za to je potrebna stručna opremljenost isporučitelja vodnih usluga i cijenimo da će upravo kroz integriranost svatko od njih imati i financijske te ljudske resurse - izjavio je Mario Šiljeg, ravnatelj Instituta za vodu.

Uzimajući sve u obzir, u desetljećima pred nama pristup vodi će oblikovati moć, utjecati na migracije i sukobe jednako duboko kao što današnjicu oblikuju ratovi za energiju ili teritorij. Stoga je cilj svakog ozbiljnog društvenog sustava omogućiti ravnomjernu raspodjelu stanovništva te povećati učinkovitost i smanjiti gubitke u vodoopskrbnoj mreži kroz obnovu ili izgradnju cjevovoda. Okrupnjavanje vodokomunalnog sektora nema alternative, a sprječavanje prljave industrije, poljoprivrede i stočarstva koje troši milijune litara vode dnevno trebao bi biti prioritet lokalnih zajednica. I zapamtimo - za pojedinca je voda možda jeftin resurs, no za zajednicu je ona neprocjenjivo skupa.