U kojoj je mjeri rat u Ukrajini, da se zadržimo na njemu, između ostalog, razotkrio nejedinstvo i podjele u Europskoj uniji? Stoji li teza da se o nejedinstvu i podjelama znalo i prije ukrajinskog rata, ali se sve nekako guralo pod tepih briselske i strasburške birokracije...? Za odgovora na ta i neka druga pitanja zamolili smo sociologa, dr. sc. Josipa Bilića, višeg asistenta na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu...

- Pitanje jedinstva i podjela unutar Europske unije svakako je neizbježno i otpočetka prati proces europske integracije te debate vezane uz taj proces. Takve su se rasprave intenzivirale početkom velikih kriza EU-a, koje se pojavljuju od 2008. godine, međusobno se isprepleću i hrane, pa ih je bivši predsjednik Europske komisije J. C. Juncker prozvao polikrizama. U tom kontekstu, valja reći kako su unutar europskih studija krize doista prepoznate kao indikatori (ne)jedinstva EU-a. Tako danas imamo bogatu literaturu o toj temi s kvalitetno razrađenim argumentima za, s jedne strane, prikaz kriza kao prilika i za, s druge strane, prikaz kriza kao ugroza integracijskog procesa. Dakako da se rat u Ukrajini uklapa i produbljuje takve rasprave.

Stoga bih na vaše pitanje, umjesto pokušavajući rasvijetlili te rasprave, odgovorio na sljedeći način. Naime, iz onoga što do sada znamo, izvjesno je da se krize doista uzimaju te mogu shvaćati kao svojevrsni lakmus-papir stanja i dinamika unutar EU-a te njezinih integracijskih i dezintegracijskih procesa. Izvjesno je i kako rat u Ukrajini nije prva kriza koja je pogodila EU niti je prva kriza koja je po svome karakteru višeslojna, a uključuje sigurnosnu, vanjskopolitičku, ekonomsku, identitetsku i brojne druge dimenzije. Također, ta kriza, baš kao i prethodne krize, s jedne strane služi kako bi se prikazale pukotine unutar EU-a, a s druge strane kao vezivno tkivo za dublju integraciju.

Problem birokratizacije

Bez obzira na to što je Europska unija kompleksna zajednica država i naroda, nije li ipak previše administrativnih, birokratskih procedura koje koče bolju i efikasniju suradnju, donošenje i provedbu ključnih planova i programa...?

- Dojma sam kako nam, promatrajući kompleksnost tih procesa i samih kriza, nerijetko promaknu vrlo jednostavni zaključci. Najprije, treba imati na umu kako EU nije isključivo ekonomska zajednica niti je to ikada planirao biti. Da je tomu tako, potvrđuju i svi osnivački ugovori EU-a (od Maastrichta do Lisabona) koji postavljaju osnovne stupove EU-a, uključujući pri tome ekonomsku, ali i političku integraciju, u što ulazi i suradnja na vanjskopolitičkom i sigurnosnom planu. Integraciju EU-a bih stoga prije gledao kao izuzetno složen i dinamičan proces, u kojemu je prije procjene njegove (ne)uspješnosti potrebno definirati polazišne točke te očekivane ishode tog procesa. Tako su, na primjer, u jednom intervjuu, u povodu 60. obljetnice potpisivanja Elizejskog ugovora, francuski i njemački ambasadori istaknuli kako se možda najveći uspjeh integracijskog procesa očituje u tome što je rat između te dvije zemlje postao nezamisliv.

S time je povezano i vaše pitanje o birokratizaciji EU-a. Europska unija svakako ima problem koji se često kolokvijalno zove birokratizacija, a slikovito se prikazuje uzrečicom "SAD inovira, Kina kopira, Europa regulira". EU u posljednje vrijeme (npr. u govoru o stanju Unije ili Strateškom kompasu iz 2022.) konačno i artikulira vlastitu svijest o utemeljenosti takvih kritika. No problem koji ste nazvali "guranjem pod tepih" nije odgovornost isključivo čelnika EU-a nego i lidera nacionalnih država, a posebice "motora EU-a" (Francuske i Njemačke), koji pokazuju neodlučnost u artikuliranju stavova spram dublje integracije EU-a. Odnosno, ni same države članice u velikoj mjeri nisu jasno definirale niti su se dogovorile kakav oblik EU-a žele, čije su interese spremne promovirati, kako će izgledati odnosi s ne-EU zemljama (ponajprije Rusijom), zatim, treba li se integracija u sigurnosnom smislu odvijati unutar ili izvan NATO-a, čije oružje upotrebljavati, koliko smije trajati proces naoružavanja EU-a...

Konačno, na vaše pitanje odgovorio bih na sljedeći način. Naime, čini mi se kako rat u Ukrajini još jednom pokazuje kako je odgovor na pitanje o (ne)jedinstvu EU zapeo u raskoraku između onoga što EU jest i onoga što bi EU mogao ili (prema nekima) trebao biti.

Vidimo i slušamo ne samo o nesuglasicama u EU-u oko sankcija Rusiji, kao i oko ruske nafte i plina (Mađarska, Slovačka), nego i oko pristupa aktualnom ratnom stanju na Bliskom istoku, jer ni oko te situacije nema usklađenih stavova, primjerice, Španjolska nije dala dozvolu da s njezina terena uzlijeću američki zrakoplovi u napadima na Iran, pa su ih Amerikanci preselili u Njemačku... Vaš komentar?

- Nesuglasice oko tih pitanja svakako nisu novost unutar EU-a, a tek ćemo s protokom vremena vidjeti njihov stvarni intenzitet i posljedice. Ratovi u Jugoslaviji 1990-ih, a posebno rat u Iraku 2003. zapravo su pokazatelji možda čak i većih podjela unutar europskog kontinenta ako ih usporedimo sa sadašnjim ratom u Iranu. Rat u Iraku prouzročio je veliku polarizaciju i nesuglasice unutar EU-a. Podjele su išle do te mjere da se govorilo o, s jedne strane, Staroj Europi koja se protivi američkom vojnom djelovanju (npr. Francuska i Njemačka) i, s druge strane, Novoj Europi, koja je podržala SAD (npr. Poljska i Mađarska), a što, bar za sada, nije slučaj oko pitanja Irana. Umjesto toga, slučaj rata u Iranu pokazuje zanimljivu promjenu kada je u pitanju američki odnos prema međunarodnim i globalnim organizacijama. Naime, važnijom promjenom za EU, ali i sve aktere na međunarodnoj sceni, istaknuo bih izostanak pokušaja stjecanja legitimiteta za američko vojno djelovanje 2026. godine, a koje se 2003. nastojalo pridobiti preko tijela UN-a.

Dakle, što se tiče podjela unutar EU-a oko ovog pitanja, za sada ne bih govorio o znatnim podjelama, ali svakako ne treba odbaciti mogućnost njihove pojave.

S druge strane, odnosi s Rusijom iznjedrili su disonantne stavove unutar EU-a. Ipak, ne treba zaboraviti kako je unatoč protivljenju navedenih zemalja sankcijama velika većina država članica prihvatila sankcije, djelujući jedinstveno. Osim toga, maknemo li na stranu pravnu perspektivu i probleme u procesu donošenja odluka na razini EU-a, pitanje sankcija pokazalo je i određene zanimljivosti. Sociološki i politološki gledano, upitno je što to uopće u političkom životu označava jedinstvo i kako ga postići, a posebice u okviru ovako velikih i heterogenih zajednica kao što je EU. Štoviše, određeni pristupi (kao što su konfliktne teorije) govore kako su upravo konflikti i neslaganja imanentni društvu te kako su oni pokretači promjena, koje nerijetko mogu biti i pozitivne. U tom smislu, neslaganje i otpor aktera kao što je V. Orban mogu se promatrati i kao prilika za osnaživanje i jasnije artikuliranje vanjskopolitičkih i sigurnosnih pozicija EU-a. Štoviše, uzevši u obzir da se u sociologiji moć najčešće definira kao mogućnost provođenja vlastitih ciljeva unatoč otporu drugih, može se argumentirati kako je onda EU upravo i manifestirao moć izglasavajući pakete sankcija Rusiji unatoč opetovanom protivljenju V. Orbana.

Izazovi budućnosti

Zaključno, kad se sve uzme u obzir, koje su ključne odrednice o kojima ovisi sudbina Europe/Europske unije? Vaš završni komentar?

- Konkretan odgovor na ovo pitanje, naravno, ne mogu ponuditi. Umjesto toga, mogu reći kako je izvjesno da politike i narativi od ruske invazije na Ukrajinu idu u smjeru sekuritizacije sve većeg broja pitanja i pojava (migracije, zdravlje, ekonomija, ekologija, energetika, prehrambena samodostatnost...), tj. pridaje im se ekstremno sigurnosno značenje. U tom smislu i uzevši u obzir današnje narative, jasno je kako se sve više naglašava važnost sigurnosti za EU kao političku zajednicu, pa se na prvu može pretpostaviti kako će upravo sigurnost biti njezin ključni integracijski aspekt u budućnosti. Cijeli niz novih ideja, inicijativa i dokumenata ide u prilog toj tvrdnji - Strateški kompas za sigurnost i obranu iz 2022.; inicijativa Readiness 2030.; Europski obrambeni fond; koncepti poput europskog suvereniteta, europske strateške autonomije itd.

No treba imati na umu kako taj proces nije jednosmjeran niti je presedan u EU povijesti. Pitanja zajedničke obrane, sigurnosti te vanjske politike prisutna su od prvih ideja europskih integracija. Ovisno o kontekstu ona su povremeno zauzimala više ili manje važnu ulogu u raspravama o integraciji EU-a. Pa tako i ovaj put možemo govoriti o cijelom nizu faktora koji će utjecati na pozicioniranje važnosti sigurnosti unutar EU politika - odnos američkih predsjednika prema EU-u, budućnost NATO saveza, trajanje i ishodi ratova u Ukrajini i Iranu, budući izbori u Francuskoj, Njemačkoj i ostalim državama članicama...

Zaključio bih da se doista može argumentirati kako su sigurnost, obrana, vanjska politika i energetika danas ključni faktori za pitanje integracije EU-a, ali ostaje pitanje koliko će takva uloga sigurnosti opstati te hoće li i kada će to mjesto ustupiti nekim drugim političkim aspektima. Stava sam kako će ekonomski i energetski aspekti još jednom preuzeti tu ulogu.