Analizirajući aktualni bliskoistočni oružani sukob, postavlja se ključno pitanje - je li riječ o kratkoj demonstraciji sile ili o početku dugog rata iscrpljivanja. Nadalje, gledano iz strateške perspektive, postavlja se pitanje što je cilj ovih napada na Iran (ili, još bolje, koja je strategija SAD-a i Izraela). Pri tome se nameću dva odgovora - promjena režima ili pregovarački pritisak - kaže dr. sc. Dražen Smiljanić sa Sveučilišta obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman” iz Zagreba, te dodaje:

DR. SC. DRAŽEN SMILJANIĆ​, Sveučilište obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman” iz Zagreba

- Ubojstvo ajatolaha Alija Hameneija, na prvi pogled, doista sugerira pokušaj promjene režima. Eliminacija vrhovnog vjerskog i političkog vođe i simbolično je bila udar na režim u Teheranu i teško se može tumačiti kao puki taktički potez. U političkoj logici Bliskog istoka takav čin gotovo automatski priziva scenarij rušenja vlasti. U Iranu represivni aparat ima potporu jednog dijela društva, premda ta potpora, prema anketama, opada (2022. godine 18 % stanovništva ideološki je vezano uz vlast, u odnosu prema 11 % u 2024.) [1]. Pretpostavka je da su donositelji odluka u Washingtonu tu činjenicu imali u vidu kad su planirali operaciju. Međutim, izostanak masovnog narodnog ustanka i relativno odmjeren karakter prvih američko-izraelskih udara otvaraju i drukčije tumačenje. Nisu pogođeni svi ključni iranski infrastrukturni sustavi, nije pokrenuta kopnena operacija, niti je viđena koordinirana potpora unutarnjoj opoziciji, koja je ionako vrlo fragmentirana. To sugerira da krajnji cilj možda nije bio potpuni kolaps režima, nego promjena njegove pregovaračke kalkulacije. Vjerojatnije je, dakle, da je računica bila politička - destabilizirati iranski vrh kako bi se otvorio prostor za drukčiji pregovarački ishod u kontekstu razgovora o iranskom nuklearnom programu.

Pregovori o ograničavanju razvoja nuklearne energije, uz stalnu sumnju Zapada da program može imati i vojnu dimenziju, bili su u osjetljivoj fazi. No ako je procjena u Washingtonu i Jeruzalemu bila da Teheran odugovlači ili učvršćuje svoju poziciju, tada je moguće da je udar na sam vrh iranske vlasti bio zamišljen kao instrument pritiska, kojemu je cilj bio destabilizirati vrh hijerarhije, stvoriti šok i natjerati novu garnituru vlasti na ustupke. Takva strategija ne cilja nužno promjenu režima, nego promjenu ponašanja. Riječ je, naime, o svojevrsnoj poruci da nastavak sadašnjeg smjera može imati izravne i konkretne posljedice za nositelje vlasti.

U tom smislu, ova operacija SAD-a i Izraela, čini se, u funkciji je diplomacije prisile, odnosno vojne akcije čiji je cilj jačanje pregovaračke pozicije. Paradoks je, međutim, u tome što takav potez može proizvesti suprotan učinak. Umjesto popuštanja on može potaknuti konsolidaciju i radikalizaciju. Upravo zato ostaje otvoreno pitanje je li cilj bio rušenje sustava ili samo pomicanje ravnoteže za pregovaračkim stolom i je li procjena učinka bila realna.

KAOS ILI KONSOLIDACIJA

Kako je moguće da eliminacija autoritarnog vođe, koja se na prvi pogled čini kao početak raspada sustava, u određenim okolnostima zapravo dovede do učvršćivanja i konsolidacije režima? Je li to, možda, slučaj s Iranom danas?

- Smrt vođe u političkoj imaginaciji često izgleda kao trenutak raspada. Ukloniti vrh piramide znači, bar intuitivno, destabilizirati cijelu konstrukciju. No povijest autoritarnih režima pokazuje drukčiju, gotovo ciničnu, zakonitost, u kojoj ponekad upravo smrt osobe na vrhu učvršćuje temelje režima. Paradoks proizlazi iz same naravi takvih sustava. Oni nisu samo administrativne strukture moći nego i simbolični poredci. Vođa u njima nije samo upravljač i nego nositelj mita, on je otjelovljenje revolucije, nacije ili povijesne misije. Kada takva figura nestane nasilno, pogotovo u kontekstu vanjskog napada, njezina smrt prestaje biti politički događaj i postaje narativ, a režim dobiva mučenika.

WIKIPEDIA.ORG

U iranskom slučaju eliminacija Alija Hameneija ne mora nužno značiti slabljenje sustava koji je desetljećima građen kao kombinacija ideološke, teokratske države i sigurnosnog aparata. Islamska Republika nije improvizacija jednog čovjeka, nego splet institucija, od Revolucionarne garde do Vijeća čuvara. Te institucije funkcioniraju po vlastitoj logici kontinuiteta. Sustav koji se priprema za sukcesiju zapravo je sustav koji priznaje vlastitu smrtnost na vrhu, ali ne i u korijenu.

U takvim trenutcima aktivira se i poznati psihološko-politički mehanizam “okupljanja oko zastave”. Vanjska prijetnja ponekad briše nijanse unutarnjeg nezadovoljstva. Oni koji su jučer kritizirali vlast danas riskiraju biti percipirani kao saveznici neprijatelja. Time se prostor za opoziciju sužava pod pritiskom “višeg cilja”, a smrt vođe postaje argument za jedinstvo.

Dokaz tome je i to što je iransko Vijeće stručnjaka imenovalo Modžtabu Hameneija novim iranskim vrhovnim vođom, čime je na poziciji naslijedio pokojnog oca, što je signal da tvrdolinijaši ostaju čvrsto na vlasti u Teheranu unatoč ratu sa Sjedinjenim Državama i Izraelom.

ZALIHE PRESUĐUJU

Kakvu vojnu i stratešku logiku Iran primjenjuje u svom odgovoru te što obujam i intenzitet tih napada govore o njegovim ciljevima u ovom sukobu?

- Teheran je uzvratio brzo i demonstrativno snažno. U samo dva dana lansirano je više od tisuću projektila i dronova, čime je jasno pokazano da odgovor neće biti simboličan, nego operativno osmišljen i logistički pripremljen. Kombinacija dronova tipa Shahed i balističkih projektila srednjeg dometa upućuje na primjenu modela koji je već viđen u ratu u Ukrajini. To je, naime, taktika zasićenja protivničke protuzračne obrane, iscrpljivanje zaliha presretača i istodobno gađanje strateški važnih ciljeva. Iranski napadi pritome nisu ograničeni na Izrael. Gađaju se i Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Jordan, Libanon, Saudijska Arabija, Oman, čak i Cipar. Time je Iran poslao poruku da sukob ne smatra bilateralnim, nego regionalnim obračunom u kojem su svi američki saveznici potencijalne mete.

Takav pristup ima dvostruku svrhu. S jedne strane, fizički se pokušava probiti obrambeni štit i nanijeti šteta vojnim instalacijama, radarima, zračnim lukama i energetskim postrojenjima. S druge strane, jednako je važan psihološki i ekonomski učinak, u kojemu se cilja održati konstantan pritisak, neizvjesnost i trošenje resursa protivnika. Nadalje, cilj takve strategije nadilazi čisto vojni učinak. Poremećaj zračnog prometa, zadržavanje brodova u lukama, rast premija osiguranja i nesigurnost na energetskim tržištima dio su šireg plana obrane. Udar na percepciju sigurnosti zaljevskih država, koje su posljednjih desetljeća gradile reputaciju stabilnih financijskih i logističkih središta, postaje jednako važan kao i sama šteta na terenu. Strategija zasićenja stoga nije samo taktički odgovor nego i pokušaj preoblikovanja cijelog regionalnog sigurnosnog okvira.

Može li se aktualni sukob pretvoriti u rat logistika i dugotrajnog iscrpljivanja u kojem presudnu ulogu neće imati pojedinačne vojne pobjede, nego kapaciteti proizvodnje, zalihe i vrijeme?

- Ako se sukob oduži, presudni faktor više neće biti spektakularni udari ni simbolične pobjede, nego zalihe. I ovaj sukob brzo ulazi u fazu u kojoj logistika postaje važnija od taktike. Iran pri tome računa na količinu, uključujući velik broj dronova i projektila koji mogu kontinuirano zasititi protuzračnu obranu protivnika prisiljavajući ga na trošenje skupih presretača i obrambenih sustava.

ATTA KENARE/AFP/HINA

S druge strane, Sjedinjene Američke Države i Izrael oslanjaju se na tehnološku nadmoć, precizno navođeno oružje i sofisticirane obrambene sustave. No ni njihovi arsenali nisu neiscrpni. Presretači, proturaketni sustavi i precizne bombe imaju visoku cijenu i ograničenu proizvodnu dinamiku. Zbog toga svako lansiranje automatski znači i trošak.

Već sada se može reći da se ovaj sukob svodi na tri ključna aspekta: zasićenje, iscrpljivanje i vrijeme. Pitanje zato više nije samo tko može nanijeti veći početni udar nego i tko može duže izdržati ritam sukoba, uključujući industrijski, financijski i politički aspekt. Primjer Ukrajine pokazuje koliko su prognoze o “kratkom ratu” često pogrešne. Više godina nakon početka sukoba obje strane i dalje raspolažu znatnim kapacitetima, unatoč brojnim procjenama o skorom iscrpljivanju.

Možda i ovaj sukob potvrdi trend da ratovi 21. stoljeća očito ne završavaju nužno brzim slomom protivnika, nego se pretvaraju u dugotrajna nadmetanja u proizvodnji, opskrbi i izdržljivosti političke volje. U takvom scenariju vrijeme postaje strateški resurs. Onaj tko ga bolje iskoristi, ima i prednost. U tom smislu, vrijeme nije neutralno, nego postaje sredstvo nadmetanja. Upravo taj trend je na tragu koncepta “kronopolitike” francuskog filozofa Paula Virilija, koji je, u teoriji dromologije (studije brzine), tvrdio da je moderna moć utemeljena na kontroli brzine, prije nego prostora (geopolitike). To u potencijalno dugotrajnim ratovima 21. stoljeća otvara paradoks u kojem pobjedu ne određuje samo onaj tko je brži nego i onaj tko bolje upravlja odnosom brzine i trajanja. Ili, pojednostavljeno, u dugim ratovima ne pobjeđuje nužno onaj tko je snažniji na početku, nego onaj tko može duže ostati na nogama.

VIJETNAMSKI POUČAK

Kako unutarnja politička dinamika Sjedinjenih Američkih Država, uključujući povijesno protivljenje intervencionizmu i podijeljenost javnog mnijenja, utječe na potporu ili otpor vojnim operacijama u Iranu te kakve bi političke posljedice dugotrajniji rat mogao imati za sadašnju američku administraciju?

- Unutarnja dimenzija američke vanjske politike uvelike oblikuje reakciju na vojne intervencije poput ove protiv Irana. Dugoročno protivljenje intervencionizmu, koje je snažno prisutno u dijelovima američke javnosti i među skeptičnim biračima, odrazilo se u rezultatima nedavnih anketa [2], prema kojima većina građana (56 %) smatra da se predsjednik Donald Trump prečesto koristi vojnom silom u inozemstvu, čak i nakon operacija poput one u Venezueli.

Taj sentiment dijelom proizlazi iz sjećanja na “vijetnamski sindrom”, odnosno široku skepsu prema američkim ratovima nakon dugih i neuspješnih angažmana poput onog u Vijetnamu, pa i Afganistanu i Iraku. U praksi to znači da i unutar Republikanske stranke, koja tradicionalno podržava jaču vojnu ulogu, postoje frakcije koje se protive daljnjem uključivanju SAD-a u rješavanje globalnih izazova bez jasnog cilja i strategije.

Ako vojna operacija preraste u dugotrajan rat s rastućim ljudskim i financijskim gubitcima, takav razvoj situacije mogao bi dodatno potkopati Trumpovu potporu, čak i u njegovoj bazi. Prizivanje na “brze operacije” poput one u Venezueli moglo je stvoriti očekivanje da će vojni angažman biti ograničen i učinkovit, međutim, iranski odgovor pokazuje da sukobi imaju potencijal eskalirati u duge i iscrpljujuće konfrontacije.

Takva dinamika ima i politički “trošak”, jer su američka javnost i zakonodavna tijela sve skloniji zahtijevati jasniju strategiju, ovlasti Kongresa za ratne odluke i transparentnost u obrazloženju intervencija. Javna podrška ratnim angažmanima već je poljuljana, a produženi sukob mogao bi pogoršati podjele i smanjiti povjerenje u izvršnu vlast.

Zaključno, možemo li od ove intervencije očekivati kratki šok ili dugi rat?

- Dosadašnji razvoj događaja ne ostavlja dojam sukoba koji ide k smirivanju. Naprotiv, dinamika na terenu pokazuje da ni jedna strana trenutačno nije spremna na uzmak, a i neke druge države, primjerice Ujedinjeni Arapski Emirati, najavljuju uključivanje. Iran demonstrira sposobnost brzog i koordiniranog odgovora te unutarnju stabilnost unatoč udaru na sam vrh vlasti. Sjedinjene Američke Države, s druge strane, nalaze se u složenoj poziciji i čini se da tek sada traže izlaznu strategiju koja neće izgledati kao povlačenje ili politički poraz. Izrael, pak, nastoji maksimalno iskoristiti trenutak strateške inicijative, svjestan da se “prozor” vojne nadmoći može zatvoriti kako se sukob bude produživao.

U takvim okolnostima ključno pitanje više nije samo vojno nego i političko. Naime, postoji li realna mogućnost političkog rješenja sukoba prije nego što logistika i iscrpljivanje preuzmu glavnu riječ? Jednom kada rat uđe u fazu sustavnog trošenja zaliha, financijskih resursa i političke volje, njegov tijek počinje diktirati vlastitu dinamiku. Tada odluke, najčešće, više ne proizlaze iz početnih ciljeva, nego iz potrebe da se opravdaju već podnesene žrtve i angažirani resursi.

Povijest suvremenih sukoba upozorava da su početne procjene trajanja sukoba gotovo redovito bile nerealno optimistične. Ratovi koji su trebali trajati tjednima pretvarali su se u godine. Razlog je u inerciji sukoba, koji uključuje kombinaciju prestiža, straha od gubitka kredibiliteta i političke cijene povlačenja. Ruska invazija na Ukrajinu najbolji je primjer toga. Kada jednom započne spirala eskalacije, zaustavljanje postaje teže nego što su akteri prvotno pretpostavljali. Zato je dilema između “kratkog šoka” i “dugog rata” i dalje otvorena. No ako se ne pojavi jasan diplomatski kanal ili unutarnji politički poticaj za deeskalaciju, vjerojatnije je da neće biti brzog rješenja ovog sukoba. U ovom trenutku jedina pouzdana konstanta ostaje neizvjesnost.

SIGURNA HRVATSKA

Kako će se sadašnje ratne aktivnosti na Bliskom istoku odraziti na Hrvatsku?

- Za Hrvatsku ovaj rat ne bi trebao postati egzistencijalna prijetnja, ali bi mogao postati ozbiljan ekonomski i politički izazov. Najveći rizik, ipak, nije vojni, nego energetsko-inflacijski i gospodarski. Posljedica je to činjenice da Hrvatska energente nabavlja po tržišnim uvjetima, a ti se uvjeti formiraju globalno. To znači da je domaće tržište izravno izloženo vanjskim šokovima, bez obzira na to gdje se sukob fizički odvija.

U slučaju ozbiljnije destabilizacije Bliskog istoka, osobito ako bi došlo do dužeg poremećaja prometa kroz Hormuški tjesnac, energetski šok imao bi kaskadni učinak. Prvi val gotovo bi sigurno pogodio tržište nafte, koje je globalno integrirano i iznimno osjetljivo na geopolitički rizik. Dovoljna je i sama percepcija nesigurnosti da cijene naglo porastu, a taj rast se potom brzo prelijeva na cijene pogonskih goriva, transporta i hrane, čime se pojačava inflacijski pritisak.

Drugi val zahvatio bi tržište plina, osobito LNG-a. Iako plinsko tržište ne reagira automatski istim tempom kao nafta, u uvjetima povišene globalne neizvjesnosti i rasta potražnje dolazi do nadmetanja za dostupne terete. Europa bi tada, kao i 2022. godine, morala konkurirati Aziji i drugim tržištima višom cijenom kako bi osigurala opskrbu. Upravo taj prijenos šoka, od nafte prema širem energetskom i inflacijskom ciklusu, čini kaskadni učinak koji male i otvorene ekonomije, poput hrvatske, čini posebno osjetljivima na vanjske poremećaje.

Hrvatska je danas energetski otpornija nego 2021. godine, zahvaljujući diversifikaciji dobavnih pravaca i LNG infrastrukturi, ali nije imuna na globalni cjenovni udar. U takvom scenariju ključno pitanje ne bi bilo hoće li plina fizički biti, nego po kojoj cijeni. Upravo u tom kontekstu dodatnu neizvjesnost unosi američki faktor. SAD je danas najveći svjetski izvoznik ukapljenog prirodnog plina, no ta pozicija ne znači da je neograničeno raspoloživ za vanjsko tržište. Paralelno s rastom izvoza ubrzano raste i domaća potrošnja energije. Ekspanzija podatkovnih centara povezanih s umjetnom inteligencijom i cloud infrastrukturom znatno povećava potrebu za stabilnom opskrbom električnom energijom. Elektrifikacija prometa i reindustrijalizacija, uključujući proizvodnju čipova, dodatno pojačavaju pritisak na energetski sustav.

U tom kontekstu prirodni plin ostaje ključni energent za proizvodnju električne energije u SAD-u. Ako bi domaća potražnja naglo porasla, dio plina koji bi inače završio u izvozu mogao bi ostati na američkom tržištu. U kriznim okolnostima politički prioritet svake administracije bio bi očuvanje stabilnosti domaćih cijena energije i zaštita vlastitih potrošača i industrije. To ne znači automatsko zatvaranje izvoza prema Europi, ali znači manju fleksibilnost i smanjenu spremnost na dodatna preusmjeravanja količina u izvanrednim situacijama.

Za europske države, uključujući Hrvatsku, to znači da sigurnost opskrbe ne ovisi samo o fizičkoj infrastrukturi poput LNG terminala nego i o globalnoj ravnoteži ponude i potražnje. U uvjetima energetskog stresa ravnoteža ponude i potražnje postaje krhka, a i manji poremećaj može izazvati nagli rast cijena, čimbenika koji postaje glavni regulator distribucije. Energetska otpornost države stoga ne znači izoliranost od krize, nego sposobnost gospodarstva i javnih financija da podnesu njezin cjenovni i fiskalni teret.

[1] Anketa iz 2024. godine: https://gamaan.org/2025/08/20/analytical-report-on-iranians-political-preferences-in-2024/

[2] Anketa AP NORC: https://apnorc.org/projects/fewer-want-the-u-s-to-take-an-active-role-in-global-affairs/ n