Ruska invazija na Ukrajinu nesumnjivo je ponovo podigla razinu straha od moguće upotrebe nuklearnog oružja, i kao vojnog sredstva, ali i kao političkog aduta nuklearnih sila, čega smo globalno bili pošteđeni od kraja Hladnog rata - kaže dr. sc. Marko Miljković, povjesničar, znanstveni suradnik na Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, te dodaje:

- Međutim, iz povijesne perspektive, aktualna situacija znatno se razlikuje od klasičnog hladnoratovskog modela. Tijekom Hladnog rata postojala je stabilna podjela na dva ideološka, politička i vojna bloka, predvođena SAD-om s jedne i SSSR-om s druge strane, kao i relativno razvijeni mehanizmi krizne komunikacije između supersila. Današnje međunarodne odnose karakterizira postupni prelazak k multipolarnosti, uz istovremeno slabljenje institucija kolektivne sigurnosti, temeljenih prvenstveno na Ujedinjenim narodima i odgovarajućim međunarodnim ugovorima.

Ako gledamo veličinu postojećih nuklearnih arsenala, nuklearna prijetnja danas nije nužno veća nego u razdoblju Hladnog rata, ali jest politički i strateški nepredvidljivija. Nuklearno oružje ponovo se pojavljuje u političkom diskursu kao sredstvo prisile, čime se povećava rizik, ali i potencijalna prihvatljivost njegove upotrebe. Kontinuirana eskalacija sukoba na globalnoj razini (Gaza, Iran, Jemen, Venezuela, čak i Grenland), kao i promjena postojeće arhitekture globalnog sustava sigurnosti dodatno povećavaju vojnu i političku vrijednost nuklearnog oružja. Problem, dakle, proizlazi iz erozije normi i institucionalnih ograničenja koja su tijekom druge polovine 20. stoljeća uspijevala obuzdati eskalaciju velikih sila.

POVIJESNI POUČAK

Gledajući širi povijesni kontekst, kako se od američkog bacanja prvih dviju atomskih bombi, na Hirošimu i Nagasaki, razvijala i manifestirala nuklearna napetost između SAD-a i SSSR-a, a s njom i eskalacija straha od trećeg svjetskog rata, napose nuklearnoga? Što nas o tome uči povijest?

- Atomske bombe bačene na Japan 1945. tek su postupno proizvele svijest o tome da je riječ o fundamentalno novoj kategoriji oružja. U ranim poslijeratnim godinama ono je još uvijek gledano kroz iskustvo totalnog rata, a tek je razvoj termonuklearnog oružja i interkontinentalnih balističkih raketa 1950-ih proširio problem nuklearnog naoružanja i na područje globalnog straha od uništenja ljudske civilizacije.

Kubanska raketna kriza 1962. bila je trenutak najveće opasnosti od globalnog nuklearnog rata, ali i prekretnica nakon koje su obje supersile počele sustavno razvijati mehanizme kontrole eskalacije, uključujući i uspostavljanje "hot-linea" između Washingtona (Bijele kuće) i Moskve (Kremlja). Nuklearni sukob SAD-a i SSSR-a tada je izbegnut prvenstveno zahvaljujući hladnokrvnosti predsjednika Kennedyja i Hruščova, iako analiza dostupnih arhivskih izvora danas potvrđuje da je tijekom Kubanske raketne krize postojao niz manjih incidenata, kao i pogrešnih informacija i procjena na obje strane, koje samo stjecajem okolnosti nisu znatno utjecale na formuliranje odgovora SAD-a ili SSSR-a.

Kasniji incidenti, poput NATO vježbe Able Archer 1983. godine, dodatno potvrđuju koliko su pogrešne procjene ili tehničke pogreške lako mogle dovesti do katastrofalnih posljedica. Tada je samo odluka sovjetskog pukovnika Stanislava Petrova spasila svijet od nuklearnog rata, jer je radarsko upozorenje o lansiranju američkih nuklearnih raketa na SSSR pripisao tehničkoj pogrešci tada novog i nedovoljno testiranog sovjetskog sustava ranog upozorenja, a koji je aktivirala rijetka atmosferska anomalija.

Drugim riječima, nuklearna stabilnost nikada nije bila potpuno racionalno projektiran sustav, nego rezultat kombinacije političke odgovornosti, institucionalnog učenja i, u najvećoj mjeri, sreće. Veliko je pitanje bi li nas sreća pratila da je bilo više sličnih kriza. Sadašnje stanje globalnog sustava sigurnosti ne ulijeva povjerenje i gotovo je izvjesno da će tenzije i atmosfera nepovjerenja rasti, a s njima i mogućnost novih incidenata, iako je nemoguće i nezahvalno pretpostavljati što nosi budućnost.

Koliko je utrka u razvoju i gomilanju nuklearnog naoružanja ne samo između SAD-a i tadašnjeg SSSR-a nego poslije i nekih drugih država (Kine, recimo) zapravo temeljno obilježje tadašnjeg hladnoratovskog narativa, koji je trajao 45 godina, uz povremena razdoblja detanta i potpisivanja sporazuma o neširenju i ograničavanju (SALT, START...)?

- Nuklearna utrka u naoružanju bila je jedna od najvažnijih komponenti Hladnog rata. Prvobitni monopol SAD-a na nuklearno oružje svakako je proizveo odgovarajuće političke rezultate, vidljive u Staljinovu vrlo pažljivom i donekle popustljivom ponašanju tijekom Berlinske blokade 1948./49. godine. Međutim, nakon što je i SSSR proizveo svoju prvu atomsku bombu, 1949., počeo je paralelni proces horizontalne i vertikalne proliferacije - povećanje broja nuklearnih sila (Velika Britanija 1952., Francuska 1960., Kina 1964., Indija 1974., poslije i Izrael, Pakistan 1998., Sjeverna Koreja 2006.), ali i dramatičan rast arsenala SAD-a i SSSR-a, koji su do 1970-ih raspolagali desetcima tisuća bojnih glava, dovoljno da unište cijeli svijet nekoliko puta.

Upravo je svijest o takozvanom međusobno neizbježnom uništenju (mutually assured destruction, s više nego prikladnim akronimom - MAD), odnosno prihvaćanju činjenice da bi napad nuklearnim projektilima jedne strane doveo do izmjenične odmazde koja bi proizvela potpuno uništenje obiju supersila i većine svijeta, dovela do politike detanta i sporazuma o kontroli nuklearnog naoružanja između SAD-a i SSSR-a, počevši od 1970-ih, uključujući sporazume SALT i poslije START. U mom istraživanju hladnoratovske nuklearne politike posebno se pokazuje da stabilnost nije proizlazila iz povjerenja među rivalima, nego iz međusobno prihvaćenih institucionaliziranih ograničenja i transparentnosti.

Dugoročna povijesna istraživanja nuklearne politike pokazuju da se percepcija nuklearne opasnosti ne mijenja linearno, nego prvenstveno u trenutcima velikih geopolitičkih kriza. Današnje slabljenje postojećih režima kontrole nuklearnog naoružanja ozbiljan je izazov, jer se strateška konkurencija ponovo razvija u okruženju sa znatno manje predvidljivih pravila nego tijekom kasne faze Hladnog rata.

PORAST RIZIKA

Prema izvještaju Stockholmskog instituta za istraživanje međunarodnog mira (SIPR), devet država posjeduje nuklearno oružje i gotovo sve su tijekom 2024. nastavile s intenzivnim programima modernizacije, unaprjeđujući postojeće oružje i dodajući novije verzije. Je li počela nova utrka u nuklearnom naoružavanju, i kamo sve to vodi?

- Suvremena modernizacija nuklearnih arsenala nije iznenađenje, imajući u vidu da velik dio postojećih sustava potječe iz završne faze Hladnog rata. Sjedinjene Američke Države, Rusija i Kina danas prvenstveno ulažu u tehnološku pouzdanost, mobilnost i otpornost svojih arsenala, a ne nužno u njihovo masovno povećanje. Zahvaljujući hladnoratovskim i posthladnoratovskim sporazumima SAD-a i SSSR-a, odnosno Rusije, te dvije vodeće nuklearne supersile svoje su arsenale smanjile s nekoliko desetaka tisuća na po oko 5500 nuklearnih bojnih glava. Sve ostale nuklearne sile raspolažu znatno manjim nuklearnim arsenalima, od nekoliko desetaka, u slučaju Sjeverne Koreje i Izraela, do nekoliko stotina, u slučaju ostalih sila (Kine, Francuske, Velike Britanije, Indije i Pakistana).

Paradoks je u tome što su i ovako "smanjeni" nuklearni arsenali, u usporedbi s razdobljem Hladnog rata, i dalje više nego dovoljni za uništenje cijelog planeta nekoliko puta. Dodatni je paradoks u činjenici što je, makar teorijski, čak i samo jedno funkcionalno nuklearno oružje, uz odgovarajući sustav za lansiranje, dovoljno za zabrinutost. To potvrđuje i činjenica da je nakon samo jednog sjevernokorejskog uspješnog testa interkontinentalne balističke rakete, sposobne pogoditi bilo koji dio SAD-a, američki predsjednik Trump otišao gotovo "na noge" predsjedniku Kim Jong-unu, s kojim se sastao u Singapuru 2018., nakon čega je slijedilo smirivanje napetosti između te dvije zemlje. Na sličan način možemo gledati i na trenutni napad SAD-a i Izraela na Iran, gdje je jedan od najvažnijih ciljeva zaustavljanje razvoja iranskih nuklearnih kapaciteta i izbjegavanje scenarija kao u slučaju Sjeverne Koreje, iako je Iran bio relativno daleko od testiranja atomskog oružja.

Povijesno iskustvo sugerira da suradnja i verifikacija na osnovi međunarodnih ugovora i uz sudjelovanje Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (International Atomic Energy Agency - IAEA) daju održivije rezultate od unilateralne prisile kakvu američka administracija u prethodnih nekoliko dana primjenjuje u Iranu. Čak i ako se pokaže da je američko-izraelska vojna akcija u Iranu bila uspješna, postoji realna opasnost da bi se zemlje koje raspolažu odgovarajućom tehnologijom (Japan, Južna Koreja, kao i većina europskih zemalja) mogle odlučiti na brzi razvoj vlastitog nuklearnog oružja kao sredstva zastrašivanja potencijalnih neprijatelja, što bi moglo dovesti do dupliranja broja nuklearnih sila u kratkom roku, uz eksponencijalni rast rizika od čak i slučajne upotrebe i pokretanja scenarija nuklearnog holokausta. ("Titova atomska bomba. Jugoslavenski nuklearni program 1948-1970" nova je knjiga Marka Miljkovića u nakladi Srednje Europe.).