Nuklearno oružje oduvijek je bilo egzistencijalna prijetnja čovječanstvu. Od prvih atomskih bombi, bačenih na Hirošimu i Nagasaki 1945. godine, međunarodna zajednica postupno je gradila arhitekturu nuklearne sigurnosti - skup sporazuma, normi i institucija kojima je cilj bio spriječiti nuklearni rat i ograničiti širenje oružja za masovno uništenje. Ta je arhitektura, međutim, danas pod ozbiljnim pritiskom. Izvješće Stockholmskog instituta za istraživanje međunarodnog mira (SIPRI) za 2024. godinu otkriva uznemirujuću sliku: devet nuklearnih sila - SAD, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja - ne samo što zadržavaju postojeće arsenale nego i gotovo sve intenzivno moderniziraju svoje nuklearne kapacitete (SIPRI, 2024) - navodi Ivica Mandić, vojni komentator, umirovljeni načelnik Centra za obrambene i strateške studije Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu, te dodaje:

Ustupljeno

- Istovremeno, ključni sporazumi o kontroli naoružanja gube na snazi ili su posve napušteni. Rusko-američki sporazum New START - posljednji preostali bilateralni ugovor koji ograničava strateška nuklearna oružja dviju najvećih nuklearnih sila - formalno je istekao u veljači 2026., bez perspektive obnavljanja u kratkoročnom roku. Geopolitičke napetosti oko Ukrajine, narastajuće kineske nuklearne ambicije, iranski nuklearni program i nepredvidljiva Sjeverna Koreja zajedno tvore kompleksnu sliku globalnih nuklearnih rizika kakva nije viđena od završetka Hladnog rata.

Ovaj esej analizira pet temeljnih pitanja: (1) je li krenula nova utrka u nuklearnom naoružavanju; (2) kakve su posljedice isteka sporazuma New START; (3) što europska perspektiva, posebno izražena na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji (MSC) 2025., govori o nuklearnom odvraćanju; (4) kakve su implikacije američkog vojnog udara na iranska nuklearna postrojenja te (5) ulazi li svijet u novo posthladnoratovsko nuklearno doba. Analiza se temelji na relevantnim akademskim izvorima, izvješćima međunarodnih institucija i službenim izjavama ključnih aktera.

PET KLJUČNIH PITANJA

1. Nova utrka u nuklearnom naoružavanju: realnost ili percepcija?

SIPRI-jevo godišnje izvješće za 2024. nedvosmisleno potvrđuje da nuklearne sile ubrzavaju modernizaciju svojih arsenala. Prema tim podatcima, Rusija posjeduje oko 5580 nuklearnih bojnih glava, od kojih je otprilike 1558 operativno raspoređeno na strateškim sustavima. SAD raspolaže s oko 5044 bojne glave, od kojih je 1770 operativno raspoređeno. Kina je posebno istaknuta u izvješću: procijenjen broj njezinih nuklearnih bojnih glava porastao je s oko 350 u 2022. na više od 500 u 2024., što označava ubrzanu ekspanziju bez presedana u njezinoj nuklearnoj povijesti (SIPRI Yearbook, 2024).

Akademski stručnjaci razilaze se u ocjeni je li trenutna situacija doista “utrka u naoružavanju” u klasičnom smislu te riječi ili pak nešto kvalitativno drukčije. Hans Kristensen i Matt Korda iz Federacije američkih znanstvenika (FAS) argumentiraju da ono što vidimo nije toliko kvantitativno povećanje ukupnog broja bojnih glava - koji je i dalje daleko ispod vrhunca Hladnog rata - nego kvalitativna modernizacija: uvođenje novih sustava isporuke, hipersoničnih projektila, taktičkog nuklearnog oružja smanjene razorne moći i broja nuklearnih podmornica nove generacije (Kristensen&Korda, 2024). Upravo ta kvalitativna dimenzija posebno zabrinjava analitičare jer destabilizira ustaljene doktrine nuklearnog odvraćanja.

Rusija je u proteklih deset godina uvela ili najavila niz novih nuklearnih sustava: hipersoničnu raketu Avangard, interkontinentalnu balističku raketu Sarmat (NATO oznaka: SS-X-30), krstareću raketu s nuklearnim pogonom Burevestnik te nuklearni podmorski torpedo Posejdon (Podvig, 2021). Ti sustavi nisu primarno namijenjeni povećanju ukupne nuklearne razorne moći, nego izbjegavanju proturaketne obrane i demonstraciji sposobnosti odmazde, što mijenja stratešku kalkulaciju. Sa svoje strane, Sjedinjene Države provode sveobuhvatnu modernizaciju svih triju oslonaca nuklearne trijade - kopnenih interkontinentalnih raketa (program Sentinel), strateških bombardera (B-21 Raider) i balističkih podmornica klase Columbia - uz ukupnu procijenjenu cijenu modernizacije od 1,7 bilijuna dolara u sljedećih trideset godina (Congressional Budget Office, 2023).

Kamo sve to vodi? Teorija nuklearnog odvraćanja u svojoj klasičnoj formulaciji - posebno McGeorgeova i Schellingsova koncepcija uzajamno zajamčenog uništenja (MAD) - pretpostavlja da je racionalni akter uvijek odvraćen od prvog nuklearnog udara svjesnošću o sigurnoj odmazdi. Međutim, proliferacija taktičnog nuklearnog oružja, razvoj proturaketnih sustava i narativi o “pobjedničkom” nuklearnom ratu - koje sve glasnije promovira Moskva - narušavaju tu temeljnu logiku (Lieber& Press, 2017). Ako jedna strana vjeruje da može izvesti ograničeni nuklearni udar bez odmazde koja bi ugrozila njezin opstanak, prag za upotrebu nuklearnog oružja dramatično se snižava.

Posebno alarmantan trend jest napuštanje ili erozija ključnih sporazuma o kontroli naoružanja. SAD se 2019. povukao iz Sporazuma o raketama srednjeg dometa (INF), optuživši Rusiju za kršenje. Rusija je pak 2023. “suspendirala” sudjelovanje u sporazumu New START, a potom je - formalno - istekao u veljači 2026. bez nasljednika. Bez institucionalnog okvira koji bi ograničavao nuklearne arsenale i osiguravao transparentnost dinamika nuklearnog natjecanja postaje sve teže predvidljiva i upravljiva.

PEXELS/ALEXEY K

2. Istek sporazuma New START: ozbiljan trenutak za globalnu sigurnost

Sporazum New START (New Strategic Arms Reduction Treaty), potpisan između predsjednika Baracka Obame i Dmitrija Medvedeva u Pragu 2010. godine, bio je vrhunac posthladnoratovske nuklearne diplomacije. Ograničio je obje strane na 1550 operativno raspoređenih strateških bojnih glava i 700 raspoređenih sustava isporuke, uz uspostavu robusnog sustava verifikacije, koji je uključivao uzajamne inspekcije i razmjenu podataka (U.S. Department of State, 2011). Ruski predsjednik Vladimir Putin objavio je u veljači 2023. “suspenziju” ruskog sudjelovanja u sporazumu pozivajući se na navodnu zapadnu umiješanost u Ukrajini i tvrdnje da NATO planira udare na ruska nuklearna postrojenja. Sporazum je formalno istekao u veljači 2026.

Putinove izjave o nuklearnom oružju kao “apsolutnom prioritetu” Rusije nisu puka retorika. One odražavaju duboko ukorijenjenu stratešku logiku prema kojoj nuklearna superiornost - ili bar paritet - kompenzira ruske slabosti u konvencionalnom vojnom potencijalu, posebno istaknute u ratu u Ukrajini (Kofman& Lee, 2022). Rusija se de facto koristila nuklearnim prijetnjama kao instrumentom korekcije nastojeći odvratiti Zapad od intenzivnije potpore Ukrajini. Ta instrumentalizacija nuklearnih prijetnji za postizanje konvencionalnih vojnih ciljeva novi je i zabrinjavajući trend, koji je prije bio rijedak, čak i u vrijeme Hladnog rata.

Trumpov prijedlog o “poboljšanom i moderniziranom sporazumu” koji bi uključivao i Kinu ambiciozan je, ali analitičari smatraju da je njegovo ostvarenje u kratkoročnom roku krajnje malo vjerojatno. Kina dosljedno odbija trilateralne pregovore, tvrdeći da su njezine nuklearne snage premalene da bi bile predmet simetričnih ograničenja (Zhao, 2020). Iz kineske perspektive, sudjelovanje u kontroli naoružanja dok SAD i Rusija imaju arsenale deseterostruko veće od kineskog - strateška je asimetrija koja bi je permanentno učvrstila u statusu nuklearne sile drugog reda. Bez kineskog sudjelovanja, pak, bilo koji novi bilateralni sporazum SAD-a i Rusije ima ograničenu stratešku vrijednost, jer Kina ubrzano povećava svoj arsenal.

Istek New START-a ozbiljan je u smislu gubitka vjerodostojnih mehanizama verifikacije. Bez uzajamnih inspekcija obje strane gube uvid u stanje nuklearnih arsenala protivnika, što povećava neizvjesnost i rizik od pogrešnih procjena. Kao što je istaknula Rose Gottemoeller, bivša zamjenica glavnog tajnika NATO-a i jedan od glavnih pregovarača New START-a, sporazum nije bio samo o ograničavanju bojnih glava - bio je o transparentnosti, predvidljivosti i izgradnji povjerenja, što smanjuje opasnost od nuklearne eskalacije (Gottemoeller, 2023).

3. Europska perspektiva: između nuklearnog odvraćanja i strateške autonomije

Münchenska sigurnosna konferencija 2025. odrazila je rastuću europsku zabrinutost zbog nuklearnih rizika. Izvješće MSC-a “Rampa za sigurnost” (MSC Report: Security Ramp-Up, 2025) naglašava da je europska sigurnosna situacija najgora od završetka Hladnog rata i da Europa mora preuzeti veću odgovornost za vlastitu obranu, uključujući nuklearno odvraćanje. Upozorenje stručne skupine da “Europljani više ne mogu prepuštati svoje promišljanje o nuklearnom odvraćanju Sjedinjenim Državama” odražava temeljnu promjenu u strateškom razmišljanju na kontinentu.

Taj zaokret ima konkretnu pozadinu. Trumpova administracija više je puta dovodila u pitanje snagu američke obveze prema NATO-u i posebice prema nuklearnom kišobran-sporazumu koji štiti europske saveznike. Rasprave o pouzdanosti američke nuklearne garancije - takozvano prošireno odvraćanje - postale su ozbiljnija tema negoli ikad u posthladnoratovskom razdoblju. Ako europski saveznici ne mogu biti sigurni da će SAD, suočen s ruskim nuklearnim pritiskom, doista riskirati nuklearnu razmjenu radi obrane, recimo, Estonije ili Poljske, cijela arhitektura NATO-ova nuklearnog odvraćanja dovodi se u pitanje (Rühle, 2015).

U tom se kontekstu raspravlja o nekoliko europskih opcija. Prva je jačanje nuklearnog dijaloga unutar NATO-a i povećanje europskog doprinosa nuklearnom planiranju u okviru Grupe za nuklearno planiranje (NPG). Druga je veća vidljivost i potencijalno jačanje britanskog i francuskog nuklearnog arsenala kao europskih jamstava sigurnosti. Francuska je, kao jedina EU članica s nuklearnim oružjem, ponudila proširenu raspravu o ulozi svog arsenala u europskoj sigurnosti, makar predsjednik Macron nije išao do konkretnog prijedloga o “proširenom odvraćanju” (Tertrais, 2018). Treća, najradikalnija, opcija - razvoj neovisnih europskih nuklearnih kapaciteta izvan britanskog i francuskog arsenala - politički je gotovo neizvediva i bila bi u izravnoj suprotnosti s Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja (NPT).

Europa se, dakle, suočava s fundamentalnom strateškom dilemom: kako zadržati vjerodostojno nuklearno odvraćanje u situaciji gdje pouzdanost američke garancije postaje upitna, a jačanje vlastitih nuklearnih kapaciteta nije politički ni pravno izvedivo. Ta dilema nema lako rješenje i bit će jedna od centralnih tema europske sigurnosne debate u nadolazećim godinama.

4. Iran, Bliski istok i nuklearna proliferacija: regionalne i globalne implikacije

Iranski nuklearni program jedan je od najkompleksnijih i najopasnijih čvorišta suvremene nuklearne politike. Od povlačenja SAD-a iz Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja (JCPOA) za Trumpove prve administracije 2018. te iranskog postupnog napuštanja obveza iz sporazuma, Iran je znatno napredovao u obogaćivanju urana. Prema izvješćima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), Iran je do 2024. obogatio uran na razinu od 60 posto, što je blizu razine potrebne za nuklearno oružje (90 posto), a procjenjuje se da mu je za izradu dovoljno fisijskog materijala za jednu ili više bombi potrebno samo nekoliko tjedana - takozvano break-out vrijeme (IAEA, 2024).

Američki i izraelski napadi na iranska nuklearna postrojenja izvedeni su u kontekstu eskalacije napetosti, no pitanje je u kojoj su mjeri bili vojni uspjeh. Naime, nuklearna postrojenja poput Fordowa, koja su smještena duboko pod zemljom, zaštićena tvrdim kamenom, iznimno su otporna na konvencionalno bombardiranje. Čak i najmoćnije penetratorske bombe koje SAD posjeduje - GBU-57 Massive Ordnance Penetrator - možda su nedovoljne za potpuno uništenje podzemnih objekata na dubinama na kojima se nalazi Fordow (Albright etal., 2012). Taj problem nije samo tehnički - on ima i duboku stratešku dimenziju.

Čak i kada bi vojni udar bio tehnički uspješan u uništavanju poznatih postrojenja, to ne bi nužno eliminiralo iranske nuklearne ambicije - samo bi ih odgodilo, možda za godinu ili dvije. Štoviše, takav udar bi gotovo sigurno radikalizirao iranski politički establišment i pojačao argumente zagovornika nuklearnog oružja unutar Irana: ako je Iran već meta vojnih napada zbog programa koji nije usredotočen na oružje, logika samoobrane mogla bi potaknuti napuštanje NPT-a i ubrzati razvoj prema oružju kao sredstvu odvraćanja (Pillar, 2012). Saudijska Arabija, Turska i Egipat već su najavili nuklearne ambicije u slučaju da Iran postane nuklearna sila, što bi pokrenulo regionalni proliferacijski domino-učinak bez presedana.

Analogija sa Sjevernom Korejom u tom je kontekstu iznimno relevantna. Sjevernokorejski primjer pokazuje što se događa kada se dopusti da program napreduje do stadija posjedovanja oružja: zemlja postaje gotovo neranjiva na promjenu režima ili denuklearizaciju pritiskom izvana. Kim Jong-un nije u opasnosti od vojnog napada kakav je moguć na Iran upravo zato što Sjeverna Koreja posjeduje nuklearno oružje i sredstva za njegovu isporuku (Wit&Cha, 2014). Iran to dobro razumije. Paradoksalno, američka vojna sila može ubrzati proliferaciju umjesto da je spriječi.

CASCADEINSTITUTE.ORG

5. Ulazimo li u novo posthladnoratovsko atomsko doba?

Nuklearna sigurnosna arhitektura građena više od osam desetljeća počiva na nekoliko temeljnih stupova: Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja (NPT) iz 1968., bilateralnim sporazumima o kontroli naoružanja između SAD-a i SSSR-a/Rusije (SALT, START, INF), normama o zabrani nuklearnog testiranja (CTBT, makar nikad u cijelosti ratificiranom) i institucionalnim mehanizmima verifikacije. Svaki od tih stupova danas je ugrožen. NPT je pod pritiskom proliferacije i neispunjenja obveza razoružanja sa strane nuklearnih sila. Bilateralni sporazumi o kontroli naoružanja praktično su nestali. Normativni okvir oko nuklearnog testiranja slabi - Rusija je, primjerice, 2023. povukla ratifikaciju CTBT-a.

Jesu li Europa i svijet bliže nuklearnoj katastrofi nego jučer? Odgovor koji daje Bulletin of the Atomic Scientists - koji od 1947. održava metaforični “Sat sudnjeg dana” - sugestivan je: u siječnju 2023. kazaljka je postavljena na 90 sekundi do ponoći, što je najbliže “ponoći” (nuklearnoj katastrofi) ikad u povijesti toga sata. Taj je položaj potvrđen i 2024. i 2025. (Bulletin of the Atomic Scientists, 2025). Taj simbolični, ali istraživački utemeljen indikator odražava kumulativni učinak rata u Ukrajini, propast kontrole naoružanja, klimatske krize i nove tehnološke rizike poput nuklearno-kibernetičke interferencije.

Postoji temeljita razlika između sadašnje situacije i Hladnog rata. Tada su nuklearne prijetnje bile relativno predvidljive: dvije supersile s jasnim kanalima komunikacije, robusnim mehanizmima upravljanja krizama (hotline, sporazumi o incidentima) i zajedničkim interesom za izbjegavanje direktnog sukoba. Danas je nuklearni krajolik višepolaran, s devet nuklearnih aktera različitih kapaciteta, doktrina i razina nepredvidljivosti. Nuklearni rizik nije više samo rusko-američki, on uključuje i kinesko-indijsku dimenziju, indijsko-pakistansku dimenziju s visokim rizikom eskalacije regionalnog sukoba i sjevernokorejski divlji faktor (Sagan, 1994).

Može se argumentirati da se ne radi o pukom ponavljanju Hladnog rata, nego o nečem kvalitativno novom - možda bismo to mogli nazvati “nuklearnim neredom”: situacijom u kojoj nema jasnih pravila, sporazuma ni normi koji upravljaju nuklearnim natjecanjem, gdje je broj relevantnih aktera veći nego ikad prije, a mehanizmi eskalacijske kontrole mnogo slabiji. U takvom okruženju rizik od nuklearne upotrebe - ne nužno iz namjere, nego iz pogrešne procjene, nesporazuma ili tehničke pogreške - realno je veći nego što je bio u višim stadijima Hladnog rata, kada su postojali bar funkcionalni mehanizmi komunikacije i kriznog upravljanja (Betts, 2013).

MOGUĆI ZAKLJUČAK

Analiza iznesena u ovom eseju vodi do nekoliko zabrinjavajućih zaključaka. Utrka u nuklearnom naoružavanju nije budući rizik - ona je sadašnja stvarnost, premda s kvalitativnom, a ne samo kvantitativnom dimenzijom. Istek sporazuma New START nije samo diplomatski neuspjeh, on je uklonio posljednji strukturni oslonac nuklearne stabilnosti između najvećih arsenala. Europska zabrinutost izražena na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji nije pretjerana, ona odražava realnu nesigurnost kontinenta koji se oslanjao na američku nuklearnu garanciju, čija je pouzdanost sve upitnija. Iranski primjer pokazuje kako nesigurna politika vojnih napada bez sveobuhvatne diplomatske strategije može imati kontraproduktivne učinke na globalnu proliferaciju.

Odgovor na pitanje jesmo li bliže nuklearnoj katastrofi nego jučer mora biti potvrdan - ne u smislu da je nuklearni rat neizbježan ili neposredno predstojeći, nego u smislu da je kumulativni rizik od nuklearne upotrebe zbog nesreće, nesporazuma ili eskalacije veći nego što je bio u posthladnoratovskom razdoblju stabilnosti 1990-ih i ranih 2000-ih. Arhitektura nuklearne sigurnosti, građena desetljećima mukotrpne diplomacije, doista je ozbiljno narušena.

Ipak, nije sve izgubljeno. Nuklearno odvraćanje - unatoč svim svojim moralnim i strateškim problemima - i dalje funkcionira kao stabilizacijski faktor između glavnih nuklearnih sila. Kina, unatoč ekspanziji arsenala, zasad zadržava doktrinu no first use (“bez prvog udara”). Diplomatski kanali između SAD-a i Rusije, koliko god bili opterećeni, nisu posve prekinuti. Europske demokratske države pokazuju volju za preuzimanjem veće odgovornosti za vlastitu sigurnost. Put prema obnovi nuklearne arhitekture dugotrajan je i neizvjestan, ali nije zatvoren.

Međutim, bez obnove multilateralnog dijaloga o kontroli naoružanja, bez novih mehanizama transparentnosti i upravljanja krizama, i bez ozbiljne političke volje velikih sila da svladaju svoje trenutne rivalitete radi zajedničke egzistencijalne sigurnosti, put naprijed ostaje opasno uzak. Nuklearno pitanje nije samo pitanje stručnjaka i diplomata - ono je pitanje kolektivnog opstanka čovječanstva, i kao takvo zahtijeva daleko veću javnu pozornost i demokratsku odgovornost nego što ju dobiva u aktualnom globalnom diskursu.