Stara hladnoratovska rasprava o nuklearnoj prijetnji posljednjih je godina ponovno postala jedna od središnjih tema međunarodne politike. Rat u Ukrajini, otvorene nuklearne prijetnje iz Rusije, rastuća geopolitička napetost između velikih sila i slabljenje međunarodnih sporazuma o kontroli naoružanja ponovno su aktualizirali pitanje nuklearne sigurnosti. No, da bi se razumjelo koliko je današnja situacija doista opasna, potrebno je usporediti sadašnji trenutak s razdobljem Hladnog rata, kada je nuklearna prijetnja bila sastavni dio globalne političke svakodnevice - kaže dr. sc. Vedran Obućina, predsjednik Centra za međureligijski dijalog iz Rijeke, te u nastavku svog priloga piše:

Ustupljeno

- Tijekom Hladnog rata međunarodni sustav bio je organiziran oko relativno stabilne bipolarne ravnoteže između Sjedinjenih Država i tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Obje sile posjedovale su ogromne nuklearne arsenale i razvile su doktrinu međusobnog odvraćanja, poznatu kao strategija međusobno osiguranog uništenja. U takvom sustavu svaka je strana znala da bi nuklearni napad automatski izazvao razoran uzvratni udar. Paradoksalno, upravo je ta logika stvarala određenu stabilnost. Sukobi su postojali, ali su se uglavnom vodili posredno - regionalnim ratovima, političkim pritiscima ili ideološkim nadmetanjem. Nuklearno oružje funkcioniralo je prije svega kao sredstvo strateškog odvraćanja.

IRANSKI POUČAK

Današnji međunarodni sustav bitno je drukčiji. Nakon raspada Sovjetskog Saveza činilo se da će nuklearna prijetnja postupno slabjeti, osobito jer su Washington i Moskva potpisali niz sporazuma o ograničenju strateškog naoružanja. Međutim, posljednjih petnaestak godina svijet se postupno udaljava od tog modela. Nuklearni sustav postao je znatno složeniji jer više ne postoji samo jedna dominantna bipolarna ravnoteža. Uz SAD i Rusiju, sve veću stratešku ulogu ima Kina, čiji se nuklearni arsenal ubrzano razvija. Usto, nuklearno oružje posjeduju i druge regionalne sile poput Indije, Pakistana, Sjeverne Koreje, Izraela, Francuske i Velike Britanije. Upravo ta multipolarnost čini suvremeni nuklearni sustav manje predvidljivim nego što je bio u razdoblju Hladnog rata.

Napetosti na Bliskom istoku dodatno kompliciraju globalnu nuklearnu sliku. Dugotrajni spor oko nuklearnog programa Irana već je desetljećima jedno od najosjetljivijih sigurnosnih pitanja u međunarodnoj politici. Zapadne zemlje, osobito Sjedinjene Države i Izrael, strahuju da bi Teheran mogao razviti nuklearno oružje, a iranske vlasti tvrde da njihov program ima isključivo civilne ciljeve. Vojni napadi na iransku nuklearnu infrastrukturu dodatno pojačavaju napetosti, ali povijest pokazuje da vojni udari rijetko trajno zaustavljaju nuklearne programe. Naprotiv, često dovode do suprotnog učinka jer potiču državu da ubrza razvoj nuklearnih kapaciteta kako bi omogućila vlastitu sigurnost. Ubojstvo Alija Hameneija tu je ključno jer je njegovom eliminacijom ujedno maknuta fetva, odnosno zabrana razvoja nuklearnog naoružanja. I mi govorimo o uspjehu izraelsko-američke agresije? Pa napravili su upravo suprotno!

U tom kontekstu Iran promatra iskustva drugih država. Posebno je relevantan primjer Sjeverna Koreja, koja je nakon razvoja nuklearnog oružja uspjela osigurati relativno snažan oblik strateškog odvraćanja. Upravo takva logika potiče zabrinutost da bi širenje nuklearnih programa na Bliskom istoku moglo izazvati regionalnu utrku u naoružanju. Ako bi Iran doista postao nuklearna sila, postoji mogućnost da bi i druge regionalne države razmotrile razvoj vlastitih nuklearnih kapaciteta.

Svi ti procesi zajedno dovode do pitanja koliko je danas narušena nuklearna sigurnosna arhitektura koja se gradila više od osam desetljeća, još od završetka Drugog svjetskog rata i prvih uporaba nuklearnog oružja. Sustav koji je nastao nakon tog razdoblja temeljio se na tri ključna principa: ograničenju nuklearnih arsenala, sprječavanju širenja nuklearnog oružja na nove države i održavanju stabilnog odvraćanja između velikih sila. Danas su sva tri stupa pod pritiskom. Sporazumi o kontroli naoružanja slabe ili nestaju, neke države otvoreno razvijaju nove nuklearne kapacitete, a međunarodni politički odnosi postaju sve napetiji.

STRATEŠKA NESIGURNOST

Unatoč svemu tomu, većina analitičara smatra da svijet još uvijek nije na pragu neposredne nuklearne katastrofe. Razlog je jednostavan: temeljna logika nuklearnog odvraćanja i dalje djeluje. Politički i vojni lideri u nuklearnim državama svjesni su da bi nuklearni rat imao katastrofalne posljedice ne samo za protivnika nego i za vlastitu državu, čak i za cijelu civilizaciju. Ta svijest i dalje je snažna kočnica protiv upotrebe nuklearnog oružja.

Ipak, može se reći da je današnji svijet ušao u razdoblje povećane strateške nesigurnosti. Nuklearni sustav koji je tijekom Hladnog rata bio relativno stabilan danas postaje složeniji i manje predvidljiv. Upravo je ta nepredvidljivost najveći izazov suvremenoj međunarodnoj sigurnosti. Ako se u nadolazećim godinama ne razviju novi mehanizmi međunarodne kontrole i povjerenja među velikim silama, globalni nuklearni sustav mogao bi postati znatno nestabilniji nego što je bio u bilo kojem razdoblju nakon završetka Hladnog rata. U tom smislu današnja situacija možda nije dramatično opasnija, nego u najnapetijim trenutcima dvadesetog stoljeća, ali je svakako krhkija i zahtijeva ozbiljnu diplomatsku i političku pažnju kako bi se spriječilo daljnje urušavanje globalne nuklearne sigurnosti.