Kvantnom mehanikom, koja je iz temelja promijenila naše razumijevanje fizičkog svijeta, znanstvenici su se sustavnije - i to pretežno u teorijskom i ograničeno eksperimentalnom smislu - bavili tek samo nekoliko desetljeća prije nego što je tijekom Drugog svjetskog rata pokrenut prvi nuklearni program, američki “projekt Manhattan”. Osim što je bio prvi sveobuhvatni eksperiment kvantne mehanike (te jedan od najskupljih znanstvenih eksperimenata do danas uopće), “Manhattan” je imao izravnu i vrlo konkretnu svrhu - proizvodnju oružja čiji su razmjeri premašivali čak i mitološke vizualizacije uništenja i užasa - navodi dr. sc. Zvonimir Stopić, profesor na sveučilištu Capital Normal u Pekingu, suradnik Zagrebačke škole ekonomije i managementa te koautor (i Ivicom Bakotom i Matom Njavrom) knjige “Veliki povratak: Razvoj kineske vanjskopolitičke misli”, te u nastavku svog priloga, piše:

Ustupljeno

KRIZE I INCIDENTI

- Prvi nuklearni test, 25-kilotonski (KT) Trinity, a potom bombe bačene na Hirošimu (15 KT) i Nagasaki (21 KT) smjestili su zemlje svijeta (one postojeće, kao i mnoge nove koje su se u sljedećim desetljećima stvarale) u posve jedan novi sustav razumijevanja međunarodnih odnosa, vojnih doktrina i sigurnosti uopće. Strah koji je pratio razvoj nuklearnog oružja služio je istovremeno i kao motivator cijelog procesa, ali i kao kočnica upotrebe njegovih rezultata. Samo 17 godina nakon, kako se ispostavilo relativno malih, prvih (fisijskih) bombi Sovjetski Savez detonirao je tzv. Tzar (fuzijsku) bombu snage između 50 i 60 megatona (potencijalne snage 100 MT), tj. bombu koja je bila više od 3500 puta razornija od one bačene na Hirošimu. Ovaj i razni drugi nuklearni testovi (Trinity je bio prvi od njih više od 2000 globalno) stvorili su sedam hladnoratovskih “nuklearnih” država: SAD (1945), Rusiju (1949), Veliku Britaniju (1952), Francusku (1960), Kinu (1964), Indiju (1974) i Južnoafričku Republiku (1982). Dvije najveće, SAD i Sovjetski Savez, pritom su razvile golem nuklearni arsenal koji je početkom 80-ih godina prošlog stoljeća kumulativno brojio više od 60.000 nuklearnih bojnih glava.

Ovaj rast nuklearnog naoružanja ispratile su političke krize i incidenti koji su nekoliko puta svijet doveli na rub uništenja. Najpoznatija je svakako ona 13-dnevna iz jeseni 1961., kada je pomorskom blokadom SAD spriječio Sovjetski Savez da na Kubu postavi rakete sposobne nositi nuklearne glave i dosegnuti tlo SAD-a. Uz ovaj slučaj poznatiji je i onaj vjerojatno najnepoznatijeg najvećeg heroja čovječanstva - Stanislava Petrova, sovjetskog inženjera snaga protuzračne obrane koji je u rujnu 1983. prepoznao kako sustav za rano upozoravanje pogrešno detektira “napad” iz smjera SAD-a, spriječivši, prema procjenama stručnjaka tog doba i povjesničara, vrlo vjerojatnu odmazdu Sovjetskog Saveza, pa onda i potpuni nuklearni rat.

Uz ta dva “velika” tu su još deseci “manjih” incidenata od kojih je svaki katastrofa na svoj način i od kojih je svaki u drukčijem kontekstu mogao biti poticaj za nešto veće. Da spomenemo samo neke, tu je eksplozija B-52 bombardera iznad Goldsbora u Sjevernoj Karolini 1961., pri čemu je avion ispustio dvije hidrogenske bombe. Nisu eksplodirale zbog jednog sigurnosnog prekidača. Zbog mehaničke greške jedna je hidrogenska bomba slučajno ispala i iz B-36 bombardera u Novom Meksiku 1957. godine. Toj je pak nenuklearni konvencionalni eksploziv bombe detonirao, ali nekako srećom bez poticanja nuklearne reakcije. Stradala je samo jedna krava. Deseci bombi (i nekoliko reaktora) znali su se i “izgubiti”, uglavnom po oceanima. Godine 1965. avion Douglas A-4E Skyhawk, naoružan nuklearnim oružjem, skliznuo je s nosača zrakoplova Ticonderoga u Pacifik. Pilot, avion i dvije bombe leže na dnu Filipinskog mora. U još uvijek nerazjašnjenim okolnostima američka nuklearna podmornice Scorpion (SSN-589) nestala je s nuklearnim oružjem 1968. Slično je bilo i sa sovjetskim nuklearnim podmornicama K-8 i K-219 koje su nestale 1970. i 1986. godine. Tu možemo pridodati i tri nuklearne nesreće: nešto manje poznate kyštymske 1957., koja je zagadila prostor nešto manji od Hrvatske te černobilske 1984. (a onda i posthladnoratovsku Fukushima Daiichi 2011.).

Krize i incidenti, te općenito strah i nervoza vezano uz naoružanje, lijepo su vidljivi kroz filmove poput Fail Safe (Sidney Lumet, 1964.), Dr. Strangelove (Stanley Kubrick; 1964.), The Day After (scenarij Edward Hume, 1983; necenzuriran prikazan i u Sovjetskom Savezu) i mnoge druge. Sve to dovelo je do toga da nuklearne sile krenu pregovarati oko kontrole i sprečavanja širenja nuklearnog oružja. Sporazumom o neširenju nuklearnog oružja (Treaty on the Non-Proliferation of Nuclear Weapons, NPT), koji je na snagu stupio 1970., bio je prvi sporazum o nuklearnom naoružanju. Trebao je strogo razgraničiti nuklearne od nenuklearnih sila te spriječiti daljnju proliferaciju nuklearnog oružja.

Nixon i Brežnjev su kroz Strategic Arms Limitation Talks (SALT I) 1972. uspjeli dogovoriti ograničenja protubalističkih projektila (ABM). Poanta je bila eliminirati sustave obrane od nuklearnog napada kako bi se stvorilo stanje “uzajamnog zajamčenog uništenja” (Mutual Assured Destruction; MAD) te tako na vrlo ekstreman način smanjila opasnost od upotrebe nuklearnog oružja. SALT II u sklopu kojeg su Carter i Brežnjev 1979. potpisali sporazum o ograničenju proizvodnje strateškog nuklearnog naoružanja bio je propao jer ga ni jedna stana na kraju nije ratificirala. Reagan i Gorbačov bili su nešto uspješniji. Oni su 1987. potpisali ugovor o ukidanju raketa srednjeg i manjeg dometa lansiranih sa zemlje (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty, INF). SAD i Rusija su ga se držali do 2018., kada je Trump objavio povlačenje SAD-a zbog ruskog nepoštovanja ugovora.

PEXELS/ILYA PERELUDE

Dovršetkom hladnoga rata stav o nuklearnog naoružanju bio se nešto promijenio. Svijet je “odahnuo”, a kolektivni strah se zamijenio s “kolektivnom nesvjesnošću” spram nuklearnog oružja. No stara hladnoratovska priča o nuklearnoj opasnosti nikada nije prestala postojati, već se nastavila transformirati u nešto novo.

NOVE ATOMSKE SILE

Devedesete godine prošlog stoljeća jesu s jedne strane krenule u pozitivnom smjeru: Bush i Gorbačov su u Moskvi 1991. potpisali START I, tj. prvi pravi sporazum koji je spominjao smanjenje i ograničavanje strateškog ofenzivnog nuklearnog naoružanja. Nadalje, Južnoafrička Republika razmontirala je svoj nuklearni arsenal do 1994. i potpisala NPT, postavši prva (i jedina do sada) zemlja primjer da se može napraviti “korak natrag”. Irak je također, nakon zaljevskog rata, pod pritiskom međunarodne zajednice zaustavio nuklearni program te ga u godinama polije posve napustio. Bjelorusija, Ukrajina i Kazahstan su se denuklearizirale do 1996. i također potpisale NPT. Sam NPT 1995. bio je produžen na neodređeno vrijeme.

Međutim, iza ove pozitivnosti prikrili su se neki drugi trendovi. U godinama nakon hladnog rata Iran Libija i Izrael (u koji dolaze vrhunski židovski znanstvenici iz raspadnog Sovjetskog Saveza) aktivnije počinju razvijati svoje (tajne) nuklearne programe. Pakistan, uz pomoć Kine, odgovarajući na indijski nuklearni arsenal 1998. obavlja svoj prvi nuklearni test. Naposljetku Sjeverna Koreja, nakon napuštanja NPT-a 2003., pridružuje se zemljama s nuklearnim naoružanjem 2006. godine.

Hladni rat proizveo je sedam nuklearnih zemalja. Samo je jedna u međuvremenu odustala od takvog oružja, ali smo zato nakon hladnog rata dobili još tri (Pakistan, Sj. Koreja, Izrael), s kontinuiranom tendencijom da se ovom klubu priključe još neke države. Tako da, iako je kraj hladnog rata doveo do drukčijeg - mirnijeg - odnosa u pitanju nuklearnog naoružanja između velikih sila, nuklearna proliferacija s hladim ratom nije nestala, već se u malim koracima počela diversificirati u smjeru “manjih zemalja” koje svoje nuklearne doktrine razvijaju mimo “pravila” koja su (primarno za sebe) uspostavili “veliki” i čiji se programi nerijetko odvijaju mimo uspostavljenih sustava kontrole i nadzora.

Nesigurnost koje mnoge države svijeta danas osjećaju, a koja se desetljećima gradila te posljednjih godina kulminirala s ratovima u Iraku, Afganistanu, Siriji, Ukrajini i Palestini, sukobima Irana, SAD-a i Izraela, Indije i Pakistana i dr., veliki je poticaj mnogim zemljama da razmišljaju ili o promjenama u dosadašnjoj nuklearnoj politici ili izgradnji nuklearnog arsenala kao krajnjeg sredstva osiguranja vlastitog suvereniteta. Osim Izraela, koji je u tajnosti izgradio arsenal za koji se smatra da uključuje i do 90 nuklearnih glava, i Irana, koji prijeti također postati nuklearna sila, zemlje poput Turske, Saudijske Arabije, Ukrajine, pa čak i tradicionalno “antinuklearnog” Japana, imaju veliku želju dokopati se nuklearnog oružja. Iz ove grupe Japan je tome tehnološki daleko najbliži te se smatra zemljom koja stoji na pragu nuklearizacije. Ostale navedene imaju neke kapacitete (znanstvene, financijske ili su poput Ukrajine izrazito visoko motivirane), ali stoje dalje od Japana, koji je samostalno sposoban funkcionalnu upotrebljivu atomsku bombu proizvesti kroz koju godinu.

Ovdje naodmet nije spomenuti da Japan nije jedina “zemlja na pragu nuklearizacije”. Po tom pitanju Njemačka stoji i bolje od Japana, ali takvu promjenu u političkom smjeru kretanja za sada izbjegava, tražeći pritom izlaz u sigurnosnoj koordinaciji s nukleariziranom Velikom Britanijom i Francuskom. Osim Njemačke i Japana u grupu država koje relativno brzo mogu razviti nuklearno naoružanje su više motivirana Južna Koreja te trenutno manje motivirane Brazil, Argentina i Kanada. Tajvan, koji Kina smatra dijelom svog teritorija, visoko je na listi zemalja koje u vrlo kratkom roku mogu razviti nuklearno naoružanje. Međutim, bilo kakav tajvanski potez u tom smjeru bi sasvim sigurno bio trenutni pokretač kineske vojne intervencije. Zanimljiv je i slučaj Australije, koja se obično ne spominje u ovome kontekstu, ali koja bi zbog financijskih i određenih tehnoloških mogućnosti u sljedećim godinama mogla postati dio ove grupe. Naime, Australija uz Kazahstan, Kanadu, Namibiju, Uzbekistan i Rusiju spada u najveće proizvođače uranija na svijetu, s time da posjeduje gotovo trećinu trenutno dokazanih svjetskih zaliha.

Od početka nuklearnog doba do danas mnogo toga se promijenilo u pitanju nuklearnog naoružanja: broj nuklearnih sila, snaga i sposobnost upotrebe takvog oružja, mogućnost obrane, doktrine, tehnologija i pa i naša svijest o svemu tome. Upravo posthladnoratovsko doba upozorava na to da nuklearno oružje prestaje biti samo privilegij “velikih”, što pak stvara posve nove izazove u pitanju kontrole (širenja, količine, snage, itd.), eventualne upotrebe takvog naoružanja te obrane. Danas nema više bombi dimenzija one koju su Sovjeti eksperimentalno detonirali 1961. (Tzar) i snaga postojećih bombi se više ne mjeri u desecima megatona. Najsnažnije nuklearne bombe su manje (nešto više od 1 MT, što je i dalje 70-80 puta veće od one bačene na Hirošimu), ali su sustavi isporuke efikasniji, raznovrsniji, precizniji, te se teže se od njih obraniti.

GOMILANJE ZALIHA

U svijetu danas ima nešto više od 12.000 nuklearnih glava, od kojih je nešto manje od 4000 aktivno. Najviše posjeduje Rusija, oko 5500, a SAD nešto manje od 5200. Kina je treća, s više od 600. Indija s oko 180 i Pakistan sa 170 koliko-toliko održavaju paritet. Francuska posjeduje 290, Velika Britanija 225, Izrael (prema procjenama) 90, a Sjeverna Koreja 50. Sve te zemlje imaju tendenciju povećati svoj nuklearni arsenal, pri čemu ćemo u sljedećim desetljećima najvjerojatnije gledati Kinu kao zemlju s najbržim rastom, s obzirom na to da joj je plan u tom vremenu postići paritet sa SAD-om. Ovim zemljama vrlo će se vjerojatno pridružiti još koja od onih koje smo prije spomenuli.

Sve ovo jasno upozorava na to da hladnoratovski pristupi kontroli nuklearnog naoružanja ne mogu više biti korisni. Čak i neovisno o “novim nuklearnim zemljama” ni “veliki” nisu uspijevali postići konačan dogovor oko kontrole nuklearnog naoružanja. Posljednja dva desetljeća gledamo raspad ionako labavog sustava kontrole. S ratifikacijom START II, koji su Bush i Jeljcin potpisali 1993., a koji je trebao zabraniti uporabu više neovisno ciljanih reaktivnih raketa (Multiple independently targetable reentry vehicle; MIRV) na interkontinentalnim balističkim raketama (ICBM), odugovlačilo se do kraja desetljeća da bi se onda i jedna i druga strana povukla iz njega. Iz ABM ugovora (SALT I) SAD je unilateralno istupio 2002., Start III, koji su počeli pregovarati Clinton i Jeljcin 1997., također je bio propao.

SORT (Strategic Offensive Reductions), koji su potpisali Putin i Bush (mlađi) 2003., koji je za cilj imao smanjenje broja aktivnih nuklearnih glava, bio je uspješan i doveo do novog uzajamnog smanjenja količine nuklearnog naoružanja. SORT je bio apsorbiran u najopsežniji sporazum o kontroli nuklearnog naoružanja, tzv. Novi START, koji su potpisali Obama i Medvedev i koji je nakon ratifikacije obiju strana stupio na snagu 2011. godine. Ovaj sporazum dalje je ograničio broj aktivnih nuklearnih glava, broj raspoređenih i neraspoređenih lansera ICBM-a, lansera balističkih raketa lansiranih s podmornica (submarine-launched ballistic missile; SLBM) i teških bombardera opremljenih za nuklearno naoružanje. Ono što je možda i najvažnije bio je dogovor oko uspostave novog transparentnijeg režima kontrole i praćenja svih sustava čime bi se dugoročno postigla viša razina uzajamnog povjerenja, što je mnogo najefikasniji mehanizam odvraćanja od nuklearne odmazde.

Međutim, Novi START više nije na snazi. U veljači 2023. Rusija je obustavila svoje sudjelovanje u tom sporazumu, “obećavši” pritom da će se nastaviti pridržavati ograničenja iz ugovora. Uz nedostatak paralelnih inicijativa da se sporazum obnovi ili provedu pregovori za novi, Novi START je istekao s veljačom ove godine, što zapravo znači da jedini sporazum o nuklearnom naoružanju koji danas vrijedi jest zapravo onaj koji je prvi uopće i bio potpisan, tj. NPT. I to u vrijeme kada mnoge zemlje gledaju da iz istog sporazuma ili iziđu ili ga pravno zaobiđu.

NA RUBU UNIŠTENJA

Nikakav “veliki” sporazum o kontroli nuklearnog naoružanja trenutno ne postoji, dok se u skorije vrijeme nikakav drugi ne nazire. Sporazum oko Irana, ako do toga u jeku aktualne situacije uopće i može doći, ne rješava izazove vezane uz druge zemlje, većini kojih trenutno uopće nije u interesu tako nešto. Kada pogledamo svijet kroz oči nuklearnog naoružanja, vidimo da svijet uistinu polako postaje “multipolaran” te da aktualno tendira da se ta “nuklearna multipolarnost” dodatno poveća. To sve skupa naravno postavlja zahtjeve za većom globalnom suradnjom i osnaženja globalnog sustava povjerenja, ali paralelno s time i povećava uzajamnu nesigurnost i vjerojatnost ponovnog (lokalnog) korištenja takvog naoružanja. Kolektivnih nuklearnih doktrina koje odgovaraju ovakvoj slici svijeta trenutačno nema, kao ni pretjerane volje za stvaranjem ikakvog međunarodnog sporazuma koji bi razvio precizniji sustav kontrole i nadzora.

Od početka nuklearnog doba do danas čovječanstvo (dijelovi ili u cijelosti) zapravo stoji na rubu vlastitog uništenja. Od Trinityja do danas nije stvoren adekvatan sustav upravljanja nuklearnim naoružanjem, iako bi on, s obzirom na razmjer ozbiljnosti teme o kojoj ovdje govorimo, zapravo trebao biti jedan od temeljnih stupova međunarodnih odnosa. Pogledamo li izrazito nisku razinu povjerenja među državama svijeta danas, nažalost, ne čini se da će se jedan takav “stup” izgraditi u skorijoj budućnosti. Moguće da ćemo za takvo što trebati pričekati još jednu kubansku krizu ili nešto gore od toga, osim ako opet budemo imali sreće da se neki drugi Stanislav, kojeg ćemo opet vjerojatno potom zaboraviti, u ključnom trenutku nalaziti za računalom.