Naklada Morana nezavisna je izdavačka kuća nastala 2023. kao rezultat velikog sna i strasti prema knjigama jedne profesorice hrvatskog jezika i književnosti. Nakon što je godinama sudjelovala u stvaranju knjiga kao lektorica, odlučila je započeti novu veliku avanturu jer iskreno vjeruje u moć riječi da preobrazi svijet. Naklada Morana ime je dobila po slavenskoj boginji Morani, koja je simbolizirala zimu i mističnu atmosferu ciklusa života, a smatrana je zaštitnicom žena i plodnosti. U skladu sa svojim imenom, naša će izdavačka kuća biti prvenstveno orijentirana na književnost koja govori o ženama.

Riječi su to vlasnice i glavne urednice Sande Dominković, koja na portalu nakladamorana.hr dalje pojašnjava: U središtu naše misije stoji želja za stvaranjem mjesta koje će slaviti žensku književnost u svim njezinim nijansama. Bilo da je riječ o snažnim pričama o nevjerojatnoj hrabrosti, intimnim i erotičnim pričama o ljubavi ili o pustolovinama koje otkrivaju dubine duše, naša izdavačka kuća posvećena je stvaranju prostora gdje se ističe autentičnost ženskih priča, gdje se slavi snaga ženskog izraza i gdje se potiče raznolikost iskustava.

A jedna od takvih snažnih priča svakako je i roman prvijenac Haglovi, spisateljice Jelene Živić.

Moja Zelena milja

Za one ne koji to još ne znaju, ako netko baš i ne prati novine, televiziju, portale i blagodati ovodobne komunikacije, za one koji još žive u analognom dobu, recimo tako, nije zgorega da se sami predstavite - daklem, jednostavno pitanje za početak: Tko je Jelena Živić i čime se bavi?

- Ovo je jedno od onih pitanja na koja svi odgovore u trećem licu, pa onda cijeli intervju dobije neku akademsku notu, koju ću ja pokušati izbjeći. Evo: ja sam prevoditeljica, lektorica, nastavnica, a odnedavno se navikavam na još jednu apoziciju koju mogu dodati uz svoje ime - a to je spisateljica. Rođena sam Vukovarka, velika ljubiteljica životinja, prirode i pisane riječi.

Što je za vas pisanje, što čitanje, što književnost općenito? Stephen King u svojoj poznatoj knjizi “O pisanju: Sjećanja na zanat” ističe da je pisanje vještina koja zahtijeva puno čitanja, pisanja i isključivanje TV-a, naglašavajući da “pisanje nije život, ali te katkad može vratiti u život”...

- Književnost je meni kao diplomiranoj anglistici i kroatistici i poziv, i razonoda, i oblik eskapizma. Kada sam bila mala i nisam mogla zaspati, tata mi je pjevao pjesmicu o pećini i babarogi i mislim da sam od tada u neprekidnoj potrazi za tim čarobnim osjećajem čuđenja i uzbuđenja, a knjige su prostor u kojem ih najlakše nalazim. Baš mi je drago što ste spomenuli upravo Kinga, jer on je jedan od “okidača” te moje ljubavi prema pisanoj riječi. Odrastajući u Vukovaru, nisam imala previše prilika širiti vidike, a život u tako malom gradu, pogotovo ranih dvijetisućitih, kada sam ja bila osnovnoškolka, nije naročito uzbudljiv. Još uvijek mi je jedna od najdražih uspomena odlazak u gradsku knjižnicu kada mi je bilo jedanaest godina i pokušaj posuđivanja Kingove “Zelene milje” s odjela za odrasle. Knjižničarka me odbila uz zabrinute riječi da bih od takve knjige mogla imati košmare - i hvala joj na tome. Po naravi sam poprilično inatljiva, pa mi je knjigu nabavila starija sestra i iskustvo čitanja nečeg toliko odraslog i sirovog i teškog promoviralo me iz miničitateljice u ozbiljnu ljubiteljicu književnosti.

Pisanje zahtijeva puno čitanja, s time se slažem, ali i puno introspekcije, micanja od vlastitih strahova i, možda najvažnije, disciplinu. Vjerujem da većina ljudi pisanje doživljava kao nešto romantično, kao potpuno isključivanje iz realnosti u nekakvoj zabačenoj kolibi, ali to nije baš tako. Pisanje je test samodiscipline, ponekad zamorno, ponekad zabavno, i uključuje dosta istraživanja, prepravljanja i volje.

Uzori i inspiracije

Kad smo kod pisanja, dakle književničkog poziva, koji su vam uzori, strani i domaći? Odakle zapravo interes za pisanje, koja su bila vrela inspiracije koja su vas potaknula da se i sami aktivno uključite u književno stvaralaštvo, koliko su osim literature (iskustva čitanja) na vas kao spisateljicu utjecali i filmovi, televizija, kazalište...?

- Od stranih već spomenuti King, ali i sjajni autori i autorice kao što su Vladimir Nabokov, Shirley Jackson, Jeffrey Eugenides, Margaret Atwood, Barbara Kingsolver i drugi, a od domaćih bih izdvojila Kristiana Novaka.

Pisanje je došlo nekako spontano. Po naravi sam sanjar, jako sam kreativna i strašno netalentirana u svim sferama života, a najviše patim što nisam likovno nadarena jer sam ogroman vizualac. Budući da nisam mogla sve što zamislim prenijeti na papir u obliku nekakvog crteža, nadoknadila sam to pisanjem.

Najveća inspiracija da se i sama aktivno uključim u književno stvaralaštvo bila je spoznaja da pisanje ne mora biti čin stvaranja teksta isključivo za čitatelje ili književnu kritiku i da je u redu osloboditi se svih očekivanja i samo stvarati. Zato mi je objavljivanje Haglova pomalo došlo kao iznenađenje.

Moja najveća inspiracija definitivno je priroda i mislim da ne postoji uzvišeniji oblik umjetnosti od običnog hrasta ili odsjaja sunca na Dunavu.

Još malo o pisanju, književnom stvaralaštvu, književnoj sceni u Hrvatskoj, izdavaštvu... Kakva je, prema vama, hrvatska književna scena, koliko je razvnovrsna, koliko prati neke svjetske trendove, konačno, može li se od pisanja u Hrvatskoj dobro živjeti? Neki vjerojatno mogu, ali ne i svi... Vaše mišljenje?

- Mislim da u Hrvatskoj nitko ne živi od pisanja, ali neka me slobodno netko demantira. Jako smo malo tržište, poprilično učmalo, ali situacija je sa svakom godinom sve bolja - pogotovo nakon što se sa žanrovske književnosti počela skidati stigma manje kvalitetne. To je možda i jedna od najvećih boljki hrvatske književnosti (i filma), taj elitizam i zatvorenost, ali naklade poput Morane ruše i te zidove.

Polako počinjemo pratiti i svjetske trendove, pa je tako proteklih godinu dana i kod nas eksplozija žanra romantasy, što je simpatično, a ja jedva čekam vidjeti što je sljedeće što će poharati BookTok i Bookstagram.

Riječni džepovi

Usput i pitanje, kako je to biti spisateljica u ruralnom okruženju, izvan urbanih središta kakvo je Zagreb? Nakon putovanja i življenja u inozemstvu vratili ste se u Vukovar, u rodni grad... Je li takva odluka bila laka ili teška, kanite li ondje ostati živjeti i pisati...?

- Mislim da će taj epitet ruralno uzburkati neke vode, ali upravo takvo i jest okruženje istočne Slavonije općenito, a možda i cijele Hrvatske, kada je kultura u pitanju. Biti spisateljica u malom gradu je kuriozitet i čini mi se da ljudi u mojoj zajednici sad ne znaju što bi sa mnom - ne pišem visoku književnost, pa me nećete vidjeti u Matici, a opet sam malo prodrmala prašni kulturni život malog grada, što nije loše.

Vukovar je poseban grad u svakom smislu i jako mi se teško otrgnuti od Dunava i onog mirisa mulja i vode i riba u kasni ljetni dan dok ležim na Adi. Kada pronađem mjesto na svijetu u kojem ću osjetiti tako nešto, možda se i preselim.

Da se vratimo na vaš književni prvijenac, roman Haglovi. U promomaterijalima, između ostalog, čitam da se radi o “mračnoj, napetoj i potresnoj priči o osami, žudnji i tankoj liniji između ljubavi i opsesije”. Zvuči podosta dramatično, trilerski, premda me prije čitanja sam naslov krivo upućivao na fantasy... Pojasnite nam malo i naslov, i sadržaj, i formu romana.

- Haglovi su riječni džepovi koji, ovisno o vodostaju, imaju vezu s kopnom. Ujedno su naziv lokaliteta nizvodno od Vučedola i prostor blizu moje vikendice, koja mi je poslužila kao najveća inspiracija. U romanu je riječ o mladoj ženi traumatične prošlosti, Dini, koja se sa svojim psom Velesom seli u obiteljsku vikendicu u Haglovima. Tamo upoznaje zagonetnog lovočuvara Nikolu i odnos koji se razvija prelazi granice požude, strepnje i tajni. Roman je pisan u prvom licu, a uz Dinina poglavlja pojavljuje se i šest Nikolinih, u kojima se retrospektivno objašnjavaju njegovi postupci i traume iz ranog djetinjstva. Likovi su moralno sivi i jako je teško govoriti o romanu a ne otkriti nešto što bi moglo pokvariti čitanje, pa ću ovdje stati.

Glava, papir, računalo...

Kakve su povratne reakcije na priču kojom ste se predstavili široj javnosti, i čitatelja i književne kritike, na vaš prvijenac Haglovi? Kako ide s promocijom po Hrvatskoj, gdje vas se uskoro može vidjeti i čuti...?

- Sjajne, zaista iznad svih očekivanja. Haglovi su rasprodani u prvih pet tjedana, pa smo ih morali slati na dotisak. Na Interliberu su bili popriličan hit, a reakcije čitatelja ogroman su poticaj da nastavim pisati.

Nakon promocija po Vukovaru, Osijeku i Vinkovcima, nekoliko intervjua i gostovanja na televiziji, sljedeće promocije zanimljive slavonskoj publici bile su 17. veljače u Gradskoj knjižnici Đakovo i 19. veljače u Gradskoj knjižnici Našice. Ali bit će ih još...

Za kraj nekoliko relaksirajućih pitanja. S obzirom na vaše građenje spisateljske karijere u digitalnom vremenu globalno umreženih komunikacija, kakav je vaš odnos prema prošlosti i sadašnjosti? Drugim riječima, analogno ili digitalno, što je vaš izbor?

- Uh, i jedno i drugo. Kada je o pisanju riječ, moji tekstovi krenu u glavi pa se presele na papir, a onda tek na računalo. Ako ne zapišem ideje rukom, kao da ih i nema, pa se držim analognog, ali digitalno strašno olakšava stvar. Ipak, moram naglasiti da sam veliki protivnik uporabe umjetne inteligencije u bilo kojem stadiju književnog stvaralaštva.

Što nakon Haglova, koji su i kakvi planovi za budućnost, koje nove knjige, neostvarene želje i ideje, eventualno inozemna karijera...? Što vas još zanima osim pisanja?

- Osim pisanja zanima me sve i nije mi dovoljan ovaj život da sve i ostvarim. Želim kokoši, guske, koze, naučiti šiti, popeti se na još koji vrh, posjetiti Mongoliju, napisati roman koji je zasad samo ideja na papiru, doživjeti da se Haglovi prevedu na neki od svjetskih jezika, istrčati (polu)maraton, promijeniti još nekoliko zanimanja, jer što da ne, i bojim se da nemate dovoljno redaka za sve.

I da zaokružimo intervju “dijagnozom” same sebe - dakle, Jelena Živić u tri-četiri-pet-deset riječi?

- Osjećajna, maštovita, izgubljena, iskrena, voljena...