Imperijalni duh Rusije, kao i ukrajinski nacionalizam, koji se nakon 2014. prelio u šovinistički diskurs, bitne su odrednice rusko-ukrajinskog sukoba. Ipak, trebalo bi se vratiti na prosinac 2021., kada je Rusija SAD-u i NATO-u (EU je i tada bio isključen) uputila zahtjev za pisanim sigurnosnim jamstvima. Ti su zahtjevi odbijeni bez ozbiljnog razmatranja - podsjeća doc. dr. sc. Jadranka Polović, politologinja s Međunarodnog sveučilišta Libertas, te dodaje:

USTUPLJENA

- Četiri godine poslije tzv. sigurnosna arhitektura Europe nalazi se u ruševinama, a nekadašnja transatlantska solidarnost djeluje kao relikt prošlosti. Suočeni smo s paradoksalnom i politički zaprepaščujućom situacijom: od 2025. godine Europska unija potpuno financira ukrajinsku vojsku, kao i znatan dio potreba ukrajinske države, a istodobno je isključena iz ključnih pregovora koji se vode u trokutu SAD - Ukrajina - Rusija. Takav položaj ozbiljno je političko poniženje i simptom je njezine duboke institucionalne marginalizacije. Europska unija, suočena s najtežom krizom od Drugoga svjetskog rata, više nije ista politička zajednica. Münchenska sigurnosna konferencija 2026., čak i ako to njezini sudionici ne priznaju izravno, odražava europski pokušaj reinterpretacije vlastitog normativnog pada, a zapravo je pokušaj suočavanja sa stvarnošću koja se više ne može ignorirati.

Iako je u Münchenu govor Marca Rubija, američkog državnog tajnika, bio pomirljivijeg tona od prošlogodišnjeg istupa američkog potpredsjednika, nedvosmisleno je ponovio očekivanja da europske države preuzmu znatno odlučniju ulogu u zaštiti vlastitih granica, kontroli migracija i razvoju obrambene autonomije.

Europska unija četiri godine odbija diplomaciju i uz dugogodišnji slogan "do pobjede" priprema se za suludi rat s Rusijom. Zbog takvog je stava Ukrajina izgubila najmanje 20 posto teritorija i postala politički, gospodarski i demografski uništena država, te kao takva veliki europski sigurnosni problem. Ipak, zahvaljujući SAD-u, Rusija i Ukrajina prvi put vode izravne pregovore. To je važno, iako ne vjerujem u trenutni uspjeh. Još 2022., tijekom pregovora u Istanbulu, sukob je zasigurno mogao poprimiti drugi smjer da ukrajinski "prijatelji" u Sjedinjenim Državama (Bidenova administracija), Velikoj Britaniji i Poljskoj nisu potaknuli prekid diplomacije i iskazali potpunu predanost ratu.

Sada, iako pregovori traju, rat se nastavlja. I ono što Ukrajina odbija dati za pregovaračkim stolom, prepušta na bojnom polju. Mediji su dugo govorili o 20 posto Donbasa, što Ukrajina još uvijek kontrolira, a Rusija inzistira da dobije. Zatim su govorili o 15 pa 14 posto. Prije desetak dana bilo je 12 posto, a sada neki izvještaji navode 10 posto. I nije samo Donbas u pitanju. Naime, neki od najvećih prodora ruskih snaga u drugim su regijama koje je Moskva anektirala. Dok Zelenski odbija predati teritorij, teritorij se sam predaje, odnosno gubi. Zelenski je proteklih godina hranio Ukrajince obećanjima o vraćanju svih izgubljenih teritorija, uključujući Donbas i Krimski poluotok, te o sigurnom članstvu u NATO-u. Nakon nevjerojatne patnje, strašnog broja poginulih i ranjenih te devastiranja zemlje bit će mu teško prodati mir koji uključuje daljnje odricanje od teritorija, a bez obećanog članstva u NATO-u.

Nakon četiri godine tragedije je li rat ušao u fazu bez jasnog izlaza ili je nakon svega mir ipak bliži nego do sada?

- Američki predsjednik i dalje ustrajava na ubrzanju mirovnih pregovora, predstavljajući diplomatsko rješenje kao jedini realistični izlaz iz iscrpljujućeg rata. Nasuprot tomu, Europska unija još uvijek ne pokazuje jasnu i koherentnu strategiju kojom bi mogla zaustaviti sukob ili bar preuzeti političku inicijativu. Razapeta između političke solidarnosti s Ukrajinom i vlastitih unutarnjih slabosti, Unija ostaje bez stvarnog plana koji bi objedinio financijsku održivost, vojnu potporu i diplomatski utjecaj.

Trumpova administracija pritom je vrlo lukavo pronašla mehanizme za postupno smanjivanje američkog financiranja ukrajinskih ratnih napora premjestivši fokus s otvorene vojne potpore na pritisak za pregovore. Time se istodobno otvara prostor za interpretaciju prema kojoj bi eventualni nepovoljan ishod rata mogao biti politički pripisan Sjedinjenim Državama, bilo zbog povlačenja bilo zbog promjene prioriteta.

EU je, međutim, aktivno ohrabrivao Ukrajinu da nastavi pružati otpor i ne pristane na teritorijalne ustupke ruskom osvajaču. Europski čelnici obećavali su nadoknaditi američko povlačenje, i financijski i vojno. No pokazalo se da su ta obećanja premašivala realne kapacitete. Europske ekonomije suočene su s fiskalnim ograničenjima, obrambena industrija teško prati ritam iscrpljujućeg rata, a političko jedinstvo sve je krhkije. EU se, slikovito rečeno, pokazao oskudnom, i novcem, i oružjem, i ljudstvom, ali i geopolitičkim utjecajem.

Simbolično najizražajniji trenutak takve marginalizacije bio je izostanak europskih predstavnika s razgovora u Abu Dhabiju i sada u Ženevi, čime je potvrđena ograničena uloga EU-a u ključnim diplomatskim formatima.

Ukupno uzevši, gledajući širu i dublju sliku, koje su trajne posljedice ili trajne promjene koje je rat u Ukrajini ostavio na geopolitičkom, geostrateškom i sigurnosnom planu? Napose u kontekstu tzv. novog svjetskog poretka...

- Liberalni međunarodni poredak, oblikovan nakon 1945. godine pod snažnim vodstvom Sjedinjenih Država i zapadnih saveznika, očito je ušao u fazu duboke iscrpljenosti. Jaz između njegovih univerzalističkih obećanja - vladavine prava, multilateralizma i zaštite ljudskih prava - i konkretnih praksi političkog intervencionizma postao je vidljiv i prepoznat daleko izvan zapadnog kruga. U velikom dijelu tzv. nezapadnog svijeta taj se poredak više ne percipira kao neutralni okvir globalne stabilnosti, nego upravo kao destabilizirajući.

Posebno su revizionističke tendencije, artikulirane doktrinom MAGA, kao i europskom "selektivnom solidarnošću", očitovanom u različitim pristupima krizama u Gazi i Ukrajini, dodatno narušile njegovu vjerodostojnost. Takve politike produbile su percepciju dvostrukih standarda i ubrzale prelazak u razdoblje u kojem normativni diskurs ustupa mjesto logici sirove moći, a pravila postaju podređena geopolitičkom oportunizmu.

Simbolično je znakovito što su zapadni čelnici na početku 2026. godine otvoreno priznali da je "stari poredak završio". Istodobno, inicijative poput tzv. Odbora za mir, koje svjesno zaobilaze institucionalni okvir, potvrđuju da promjena više nije teorijska pretpostavka, nego politička činjenica. U posthladnoratovskom razdoblju liberalni međunarodni poredak i liberalne demokracije funkcionirali su kao normativna referentna točka globalne politike, izrazito zapadnocentrično i s pretpostavkom univerzalne primjenjivosti vlastitih modela. Danas takva pozicija više ne postoji. Hegemonijska moć Zapada relativizirana je usponom alternativnih političkih sustava i novih centara moći koji ne prihvaćaju liberalni univerzalizam kao zadanu matricu međunarodnog djelovanja.

Jedan od ključnih pokretača te transformacije jest pad kredibiliteta obećanja liberalnih demokracija o trajnom prosperitetu, društvenoj mobilnosti, slobodi i pravednosti. U mnogim društvima ta su obećanja izgubila uvjerljivost, osobito među građanima pogođenima ekonomskom stagnacijom, rastućom nejednakošću i osjećajem političke isključenosti. Nemogućnost tradicionalnih stranaka establišmenta da odgovore na ta očekivanja produbila je krizu političke reprezentacije i otvorila prostor novim akterima koji nude alternativne vizije unutarnjeg i međunarodnog poretka.

Posljedica je oblikovanje nove razine međunarodne politike. Transformacija koja se odvija dublja je od konvencionalne tranzicije moći između velikih sila. U pitanju nije samo preraspodjela materijalnih kapaciteta nego i promjena normativnih temelja međunarodnog sustava. Svijet se više ne strukturira oko jednog dominantnog modela, nego se kreće prema pluralnoj konfiguraciji u kojoj se istodobno natječu različiti politički, gospodarski i sigurnosni projekti, bez unaprijed zajamčenog normativnog središta i bez jasnog hegemonijskog sidra.

KAY NIETFELD/DPA/PICTURE-ALLIANCE

Što očekivati u mjesecima, pa i godinama, koji slijede, koja su potencijalo opasna žarišta? Vidimo da je posebno napeta situacija između Irana i SAD-a...

- Rusko-ukrajinski rat stvorio je iznimno složen i nestabilan geopolitički kontekst s dugoročnim i višeslojnim posljedicama. Poremećaji u globalnim lancima opskrbe, energetska i prehrambena nesigurnost, inflacijski pritisci te intenziviranje geopolitičkih napetosti tek su najočitije manifestacije te krize. Sukob je, u tom smislu, postao svojevrsni mikrokozmos širih borbi za moć u kojima se prepleću povijesne traume, regionalne ambicije i strateška kontrola nad resursima.

Iako geografski udaljen od bojišta, Iran je duboko upleten u tu složenu mrežu odnosa, ponajprije zbog preklapajućih sigurnosnih i geopolitičkih interesa. Iran svoju poziciju promatra kroz prizmu suprotstavljanja zapadnom utjecaju, regionalne ravnoteže snaga i vlastite sigurnosne doktrine, a zapadne ga sile i njihovi saveznici percipiraju kao ključnog aktera u širem bliskoistočnom sigurnosnom kompleksu.

Globalna pozornost trenutačno je dominantno usmjerena na rat u Ukrajini. Međutim, potencijal za eskalaciju oružanih sukoba u drugim dijelovima svijeta nije ništa manje ozbiljan, a u određenim scenarijima mogao bi se pokazati i opasnijim. Posebno zabrinjava mogućnost izravne vojne konfrontacije Irana i SAD-a i Izraela. U slučaju takve eskalacije posljedice bi nadilazile regionalne okvire. Sukob bi mogao destabilizirati cijeli Bliski istok, ugroziti globalne energetske tokove i izazvati lančanu reakciju među velikim silama. Scenarij opsežnog rata s Iranom ne bi bio samo još jedan regionalni sukob nego i potencijalna prekretnica s dubokim implikacijama za međunarodni poredak, događaj koji bi svijet mogao uvesti u razdoblje intenzivne i nepredvidljive nestabilnosti, s posljedicama koje bi zahvatile gotovo sve aktere međunarodnog sustava.