Rat izazvan ruskom agresijom na Ukrajinu kulminirao je u veljači 2022., a zapravo započeo još 2014. godine. No Europa kao da nije vjerovala da je to, de facto, agresija, napad i rat, možda i zato što je završio "samo" s aneksijom Krima - kaže dr. sc. Dražen Smiljanić sa Sveučilišta obrane i sigurnosti "Dr. Franjo Tuđman" iz Zagreba, te dodaje:.

- Europska unija osnovana je kao mirovni projekt nakon Drugog svjetskog rata i većina je Europljana željela vjerovati da je rat na širem europskom prostoru stvar prošlosti. Do 2022. živjelo se s Putinom i Rusijom kao s "problematičnim djetetom" europskog poretka - akterom koji krši pravila, ali ih ipak ne ruši potpuno. Postojala je nada da će "promjena kroz trgovinu" (njem. Wandel durch Handel) postupno privesti Rusiju liberalnom poretku kakav je Europa simbolizirala, kao neku vrstu "sina razmetnoga" koji će se na kraju vratiti obitelji.

Ključna pouka, a zapravo šok, iz veljače 2022. godine nije bio samo ruska agresija nego i "povratak carstva". Zanimljivo je da, promatrajući razliku između SSSR-a i Rusije, možemo vidjeti da se čak i SSSR donekle otvarao liberalnom poretku iz logike očuvanja vlastite cjeline, a Rusija je povijesno uvijek bila samo carevina. Ovaj je rat, stoga, prije svega, ishod projekta izgradnje ruskog identiteta povezanog s granicama i širenjem.

Sljedeća je pouka i da meka moć (eng. soft power) nije bila dovoljna da zaustavi Rusiju, jer smo došli i do potrebe za politikom "otpora". Oslonac samo na privlačnost Zapada i njegovu ekonomska moć više nije dovoljan, a pokazalo se da je potrebna i spremnost na sukob, trošak i dugoročno suprotstavljanje. Pokazalo se i da snaga sankcija i pritiska nije samo u šteti koju EU nanosi Rusiji nego i u demonstraciji odlučnosti da smo i sami spremni platiti cijenu. Otpor je, pri tome, pitanje "boli" koju demokracije mogu dugoročno podnijeti u borbi za svoje vrijednosti. No najveće iskušenje tek dolazi jer unutar Europe je, nakon početne moralne mobilizacije, došlo do političkog rascjepa na liniji "mir" - "pravda". Radi se, naime, o izboru: mir pod svaku cijenu nasuprot miru koji ne legalizira okupaciju. Pokazalo se da je bilo lako biti jedinstven 2-3 mjeseca, a teško godinama.

Stoji li teza o "imperijalnom duhu Rusije" i "ukrajinskom nacionalizmu", koju danas navode pojedini zapadni komentatori i analitičari...?

- U analizi utjecaja koji taj rat ima na svijet mora se odmah reći i ovo: Zapad nije "svijet". Naime, Rusija je izolirana od Zapada, ali ne i od većeg dijela Globalnog juga. Upravo je šokantno da mnoge zemlje s kolonijalnim iskustvom nisu prepoznale Ukrajinu kao žrtvu kolonijalnog rata, jer u njihovom smo pamćenju "mi" (Zapad) kolonizatori.

U tom okviru teza o "imperijalnom duhu Rusije" i "ukrajinskom nacionalizmu" smatram da ne stoji. Naime, ruska strana u tom ratu odraz je imperijalne i kolonijalne ambicije, ili, još bolje, ambicije rekolonizacije, dok je ukrajinska strana nacionalno-suvereni otpor koji je i Europu prisilio suočiti se s vlastitim postnacionalnim samorazumijevanjem.

Na kraju, uz političke i strateške pouke, iznimno su važne i vojne. Vojna vježba "Hedgehog 2025", održana u Estoniji u svibnju 2025. godine, pokazala je u kojoj mjeri tehnološka dimenzija rata mijenja njegov karakter. Naime, u simuliranom scenariju mali tim ukrajinskih operatera bespilotnih sustava uspio je u samo jednom danu neutralizirati borbenu sposobnost dviju NATO-ovih bojni. Nije se radilo o slučaju ni propagandnom učinku, nego o upozorenju. Naime, masovne formacije, kakve su desetljećima bile temelj zapadne vojne doktrine, postaju ranjive na stalni nadzor i brze precizne udare jeftinih umreženih sustava.

Drugim riječima, rat u Ukrajini nije samo povratak konvencionalnog rata u Europu nego i kraj njegove industrijske logike 20. stoljeća. Tradicionalno shvaćanje vojne moći, koje podrazumijeva više tenkova, više topništva, veću koncentracija snaga, suočilo se s paradoksom: masa više nije nužno prednost, nego može postati meta. Bespilotne letjelice, senzorske mreže i digitalno upravljanje bojištem skratili su vrijeme između otkrivanja i udara do te mjere da klasična hijerarhijska zapovjedna struktura naprosto postaje prespora.

Kad se sve uzme u obzir, koja je zapravo najvažnija, najdublja pouka dosadašnjeg rata u Ukrajini...?

- Najdublja pouka ovoga rata stoga nije samo politička nego civilizacijska. Europa je desetljećima vjerovala da je ušla u postpovijesnu fazu, u kojoj će ekonomija, vladavina prava i integracija postupno zamijeniti silu. Rat u Ukrajini pokazao je da povijest nije završila, ali i da se promijenila. U 21. stoljeću sukobi nisu samo borba teritorija nego i borba brzine prilagodbe između sporih, institucionalnih sustava i fleksibilnih mreža koje brzo uče.

Zbog toga rat u Ukrajini za Europu znači dvostruki izazov. Prvi je moralno-politički: može li ostati vjerna vlastitim vrijednostima a da ih pritom obrani silom ako je potrebno? Drugi je tehnološko-strateški: može li demokratski, regulirani sustav reagirati dovoljno brzo u svijetu u kojem informacija postaje oružje jednako važno kao projektil?

Ako se 20. stoljeće definiralo kroz "industrijsko ratovanje", tada će rat u Ukrajini, vjerojatno, predstavljati tranziciju k ratovanju u kojem će gravitacijsko središte biti informacijska dominacija i vidljivost (situacijska svjesnost). Glavna pouka za Europu možda je najjednostavnija i najteža: mir više nije stanje koje proizlazi iz međusobne ovisnosti, nego iz sposobnosti odvraćanja, političkog, ekonomskog i tehnološkog. Bez te sposobnosti vrijednosti ostaju na deklarativnoj razini, a tek s njom imaju šanse postati poredak.

USTUPLJENA

Koje su trajne posljedice ili trajne promjene koje je rat u Ukrajini ostavio na sigurnosnom planu, napose na sigurnosnoj arhitekturi Europe, odnosno EU-a? Napose i u kontekstu tzv. novog svjetskog poretka.

- Najvažnija trajna sigurnosna posljedica rata u Ukrajini jest kraj "posthladnoratovskog komfora". Danas svjedočimo postupnom rastakanju posthladnoratovskog europskog poretka, uz rastući rizik slabljenja pa i pucanja transatlantske veze. Iako rat u Ukrajini nije uzrok tih procesa, on ih je razotkrio i ubrzao, a raspad tog posthladnoratovskog komfora najjasnije se očituje upravo u promjeni percepcije NATO-a.

NATO je za EU bio, kako kaže Ivan Krastev u jednom članku objavljenom u Time Magazine, kao "Maginot linija" za Francuze prije Drugoga svjetskog rata. Time Krastev sugerira da su europsko povjerenje i potpuni oslonac na NATO funkcionirali kao "psihološka štaka". Naime, stvaran je lažan osjećaj sigurnosti i odgađano suočavanje s "pravim egzistencijalnim izazovima". No to nije jedini paradoks NATO-a. NATO, naime, nije samo branio Europu i bio temelj njezine moći odvraćanja prijetnji nego je, osobito na njezinom istoku, desetljećima poticao demilitarizaciju i ovisnost o američkom sudjelovanju u Savezu. Premda je taj trend imao smisla u savezu temeljenom na kolektivnoj obrani, gdje se teret obrane dijeli, europske vojske nisu bile građene za autonomnu obranu.

U postameričkom svijetu i nakon promjene mentalnih mapa, Europa više nije u centru američke, kineske, pa ni ruske "mape svijeta". Očigledno, novi poredak nastaje sporo, kroz fragmentaciju i prilagodbe, a ne kroz jednu novu "arhitekturu" koju Europa može nacrtati. U tom kontekstu današnje europsko "nema rješenja" manje je tehnički manjak planova, a više strateška dezorijentacija. EU je projektiran za svijet koji je nestao, a sada mora voditi ratnu politiku u uvjetima unutarnjih podjela i slabljenja američke predvidljivosti.

Ključan aspekt europske sigurnosti i dalje je NATO savez; kakva je njegova pozicija danas? Nedavno je stigla vijest da će SAD prepustiti dvije zapovjedne dužnosti u NATO-u Europljanima...

- Donald Trump promijenio je američku logiku savezništava. Savezi, naime, u toj logici nisu prednost, nego teret, a Trump pri tome "zavidi Kini" jer ih nema. Zato NATO postaje dvosmislen jer Europi je "očajnički potreban", ali njezina globalna relevantnost ovisi o sposobnosti da preživi i u svijetu bez Atlantskog saveza. Danas se čak katkad stvara osjećaj da može biti opasnije biti američki saveznik nego protivnik jer neizvjesnost i instrumentalizacija savezništva postaju sredstvo pritiska.

Vijesti o prepuštanju pojedinih zapovjednih dužnosti (Joint Force Command u Napulju i Joint Force Command u Norfolku, SAD) čine se kao simptom svojevrsne tranzicije. Djelomična europeizacija NATO-a može biti nužna, ali ne rješava temeljni problem - političku pouzdanost američke garancije sudjelovanja i europsku naviku oslanjanja na američku vojnu superiornost. U toj optici optimalan izlaz se čini graditi europske kapacitete i smanjivati ovisnost o američkoj tehnologiji i naoružanju, uz održavanje "iluzije" oslonca na SAD upravo toliko da se upravlja Trumpovom taštinom.

EPA/HINA

Stoji li teza da Ukrajina, ali i Iran i Pacifik, nisu izolirane krize već dio iste globalne borbe za moć, interese i dominaciju? Povećava li se rizik od nuklearne eskalacije; nedavno je istekao Novi START (New START) sporazum između Rusije i SAD-a.

- Pitanje je jesu li Ukrajina, Iran i Pacifik dio iste borbe? U postameričkom svijetu moglo bi se reći da jesu, ne nužno kao jedinstven "plan", nego posljedica iste transformacije. Tu transformaciju čine fragmentacije poretka, porast manevriranja srednjih sila i slabljenja jedne dominantne arhitekture. Što se Ukrajine tiče, važno je zapitati se i - za koga radi vrijeme? Može li, naime, Zapad izdržati dugotrajno plaćati cijenu rata, dok Putin igra na zamor i političke promjene?

Sporazum New START istekao je 5. veljače 2026. i time je završilo razdoblje u kojem su SAD i Rusija imali važeći, obvezujući okvir ograničenja i transparentnosti. U praksi, taj je ugovor oslabljen još ranije suspenzijom i prekidom rada inspekcijskih tijela.

Zaključak ne može biti nego pesimističan, jer kad nestaju režimi nadzora i predvidljivosti, raste prostor za pogrešne procjene. U svijetu gdje se i savezništva doživljavaju kao teret, a ne kao stabilizator, rizici eskalacije, uključujući nuklearne prijetnje kao alat zastrašivanja, postaju dio šire, anarhične, politike moći.