Kad rat u Ukrajini, koji puni četiri godine, sagledamo s medijskog i komunikacijskog aspekta, tko "pobjeđuje" u propagandnom ratu - pitali smo Željka Rihu, komunikacijskog stručnjaka i političkog komentatora, starijeg partnera u Fractional Consultants Ltd.?

- Ako rat promatramo kao komunikacijski sukob, ključni zaključak je da nema jednog pobjednika, jer se vodi na više "tržišta istine" odjednom. U zapadnom medijskom prostoru (EU/UK/SAD) Ukrajina je dugo imala prednost u mobilizaciji podrške: jasna moralna matrica (napadnuta zemlja), snažna simbolika (otpor, civilne žrtve) te dobra diplomatsko-medijska disciplina. To je "narativ kohezije".

Rusija je jača u narativu erozije: ne mora nužno uvjeriti većinu da je u pravu, dovoljno joj je da dio publike dovede do stava "svi lažu", "nije jasno tko je kriv", "ionako se ništa ne može". To je propagandno vrlo učinkovito jer ruši volju za pomoći i potiče zamor. S druge strane Europa (i Zapad općenito) nije jedinstven komunikacijski akter: ima više unutarnjih političkih scena, izbora, interesa i frustracija. Zato često izgleda sporije i nekoherentnije, ali istovremeno ima jače institucije provjere (mediji, fact-checking, regulatorni pritisci) i veći pluralizam.

Zato bih rekao da Ukrajina bolje "priča priču" unutar zapadnog okvira, dok Rusija bolje "kvari signal" globalno i unutar podijeljenih društava.

USTUPLJENA

Može li se govoriti i o nekim novim oblicima propagande i dezinformacija, je li u tom kontekstu Rusija dominantnija?

Rat je ubrzao tri promjene. Prvo, propaganda se preselila iz "televizijskog doba" u platforme i mikrozajednice: Telegram kanali, TikTok format, Discord/forumi, zatvorene grupe. Tu je glavno oružje brzina, emocija i ponavljanje, ne dokaz. Drugo, pojavila se "industrijalizacija sadržaja": kombinacija botova, mreža anonimnih profila, poluistinitih narativa i selektivnog montiranja. Danas se ne prodaje jedna velika laž, nego tisuće malih poluistina koje publika sama složi u pogrešan zaključak. Treće, umjetna inteligencija je "spustila cijenu manipulacije": lažni glasovi, deepfake elementi, generiranje memova i tekstova u masi - čak i kad nisu savršeni, dovoljno su dobri za prvi dojam i viralnost.

Je li Rusija dominantnija? U ofenzivnom, disruptivnom smislu često jest, pogotovo u sivoj zoni, gdje cilj nije uvjeriti, nego destabilizirati. Ukrajina i europske zemlje posljednjih su godina bitno napredovale u obrani i otkrivanju mreža, ali obrana je po prirodi teža: ti moraš biti točan, druga strana mora biti samo glasna.

Vidimo de je tijekom rata eskaliralo i cyber ratovanje... Kako se manifestira?

- Cyber rat nije ono što vidimo na televiziji, još jedan "film s hakerima", nego stalni pritisak koji se vrši, poput napada na kritičnu infrastrukturu (energija, javne službe, logistika), wiper malware (brisanje podataka), DDoS napadi i prekidi usluga te, naravno, krađe podataka i njihovo tempirano puštanje u javnost ("hack & leak"), a kod nas smo vidjeli i phishing kampanje prema institucijama i medijima. Važno je naglasiti: cyber dimenzija sve se više prelijeva na Europu. Primjerice, istraživači su povezivali ruski akter Sandworm s destruktivnim napadima i wiper alatima, uključujući napade koji su pogađali i energetsku infrastrukturu izvan Ukrajine.

Komunikacijski problem cybera je što je često "nevidljiv" javnosti: građani vide posljedicu (prekid sustava, kvar mreže), ali ne vide napadača - što otvara prostor za teorije i paniku. Zato institucije moraju imati brzu, jasnu i ponavljanu komunikaciju: što se dogodilo, što je pogođeno, što nije, i koji je plan oporavka.

Što očekivati dalje, mir je i dalje dalek, a odnedavno imamo i povećan nuklearni rizik s obzirom na to da je Novi START istekao...?

- U sljedećim mjesecima može se očekivati nastavak dvije paralelne dinamike: na terenu - "rat iscrpljivanja" i pokušaji pomaka uz velike troškove, u komunikaciji - borba za zapadnu volju (pomoć, sankcije, jedinstvo) i ruski pokušaj da tu volju nagrize.

Što se tiče nuklearne eskalacije - rizik postoji, ali ga ne bih dramatizirao kao "neizbježan". Realniji rizik je pogrešna procjena, incident i pogrešna interpretacija namjere, a manje racionalna odluka o nuklearnom udaru. No činjenica koja pojačava nervozu jest da je New START, posljednji veliki američko-ruski sporazum o ograničenju strateškog nuklearnog naoružanja, istekao 5. veljače 2026. To smanjuje transparentnost i mehanizme provjere. Istovremeno, Rusija je javno poručivala da će se držati limita ako to čini i SAD, što sugerira da obje strane i dalje vide vrijednost "neformalnog kočenja", makar bez ugovora.

Zaključno: mediji će povremeno ići u katastrofične scenarije jer to "prodaje", ali hladna procjena je da ulazimo u razdoblje više strateške neizvjesnosti i manje kontrole, što pojačava potrebu za diplomacijom i upravljanjem krizama, a ne za senzacionalizmom.