Kakve su lekcije i pouke izvukli Europa i svijet iz sukoba koji je počeo u veljači 2022., za koji pojedini analitičari tvrde da je zapravo sukob imperijalnog duha Rusije i ukrajinskog nacionalizma - upitali smo dr. sc. Stipu Kljaića, višeg znanstvenog suradnika s Hrvatskog instituta za povijest.

- Izvučena je lekcija o tome kako je jako teško zaustaviti ratni sukob, i kako on traje već četiri godine, pri čemu se ni izdaleka ne nazire njegov kraj. Kolikogod se mi mogli zavaravati, riječ je o globalnom sukobu koji se samo prividno vodi na jednom određenom teritoriju, između dva naroda i dvije države. I kao takav prijeti da sa svakim danom eskalira u sveobuhvatni novi svjetski rat. Ujedinjena Europa bila je mirovni projekt Hladnog rata, no pokazalo se da nije vješta ni spremna za konfrontaciju s Rusijom, ali se unatoč tome EU pokazao prilagodljivim novoj situaciji kada je uspio osigurati najnoviju tranšu pomoći Ukrajini i povesti jednu ipak konstruktivnu politiku nakon američkog povlačenja. Ukrajinski nacionalizam možda je prejaka riječ u ovom trenutku, ako znamo da je predsjednik Zelenski židovskog podrijetla, da je glavni zapovjednik vojske Sirski ruskog podrijetla, da je nedavni ministar obrane bio Umerov Tatar s anektiranog poluotoka Krima itd... Ne vjerujem da su rezolutni ukrajinski nacionalisti sretni s time. O imperijalnom duhu već se može govoriti. Putin i njegovi ljudi, ljudi koji vode rat, mentalni su Sovjeti, snažno obilježeni sovjetskim iskustvom.

Upravo se, između ostalog, i tim aspektom - ruskim imperijalnim konceptom, bavite u svojoj novoj knjizi, efektna naslova “Vječni Treći Rim”, u širem kontekstu uzroka rusko-ukrajinskoga rata. Možete li nam malo šire pojasniti koncept knjige, njezin sadržaj i formu?

- Tim pojmom htio sam obuhvatiti samu srž sukoba, njegove motive i pozadinu, odnosno iznijeti ga u najkraćim crtama. Pojam oslikava jedan oblik determinizma, govori o ruskoj imperijalnoj tradiciji, koja ima korijene unatrag nekoliko stoljeća i koja nikada zapravo nije prevladana, i ona se ponovno izrazila kao neoimperijalizam 21. stoljeća. Izrazila se u najsnažnijem smislu na Ukrajini, i ruskom invazijom na Ukrajinu. Stvar je jako stara, naime, nakon pada Carigrada i Bizantskog Carstva, sredinom 15. stoljeća, pod tursku vlast ondašnja Moskva, danas Rusija, koja je njezin povijesni nastavak, ostala je jedina zastupnica istočnog, pravoslavnog kršćanstva koja nije stajala pod stranom vlasti. Svi drugi pravoslavni teritoriji i pučanstvo bili su ili pod Turskom ili pod katoličkom Poljskom. Nakon što je prvi, početni Rim srušen od barbara, a “drugi Rim”, Carigrad, od Turaka, začela se ideja da je Moskva taj “treći Rim”, nasljednik imperijalne tradicije Istočnog Rimskog Carstva, dakle i Rimskog Carstva općenito. Taj imperijalizam je, nevažno koja ideologija bila, monarhistička ili komunistička, prožimao i carsku Rusiju i Sovjetski Savez, a prožima i današnju Putinovu Rusiju. Putinova Rusija zapravo je također ostatak u fizičko-geografskom smislu tih prijašnjih imperija, ali, kako vidimo, i duhovno-ideološki nasljednik tih starijih imperijalizama. Rat je pokazao da se Rusija nikada nije reformirala iznutra, postojao je optimizam iz 1990-ih da bi i ona bila sasvim integrirana sa zapadnim svijetom, ali kaotične prilike u Jeljcinovoj Rusiji nisu davale nikakve šanse tome. Eksperiment zvana ruska demokracija propao je vrlo brzo, s dolaskom Putina, koji je u posljednjih 25 godina uveo autokratski režim s formalnom demokracijom. Nezadovoljstvo razvojem događaja oko nestanka istočnog bloka i disolucija Sovjetskog Saveza potaknuli su stare ekspanzionističke nagone i ponudili Putinovu vladavinu kao mogući odgovor na frustracije time izazvane. Čečenski ratovi bili su samo lagana uvertira, kao i brza invazija Gruzije 2007., u ono što slijedi i što je erumpiralo 2014. i traje do danas u Ukrajini, već 12 godina. Stvari su vrlo jednostavne - bez Ukrajine ili dijela Ukrajine novi ruski imperijalizam nema realne podloge, to je kristalno jasno kremaljskim vlastodršcima. Ili da parafraziramo ruskog pisca Aleksandra Solženjicina - Ukrajina je središnje pitanje ruske povijesti i politike!

Hrvoje Jelavić/Pixsell

Zašto je mir još uvijek neodostižan, a rat opcija dugotrajnog iscrpljivanja? Može li se i kako rat uopće zaustaviti u okolnostima kakve su sada?

- Rat se može zaustaviti samo tako da se napravi pritisak na Rusiju. Sankcije su bile neuspješne, neučinkovite, jer da su bili uspješne, Rusija ne bi mogla nastaviti rat s ovakvim intenzitetom. Ruska ekonomija daleko je od kolapsa, i ne samo to, ruska vojna industrija znatno raste, vojni proračun se podebljava, sve to ne jamči zaustavljanje Rusije. Izgleda da se ostvaraju one procjene nekih obavještajnih službi da bi rat mogao potrajati čak i do deset godina. Kako su dosada izgledali mirovni pregovori, pa i sve ozračje oko nove runde pregovora u Ženevi, bojim se da se kraj rata i ne nazire tako blizu. Zapravo Putinova taktika je jasna, taktika iscrpljivanja Ukrajine i europskih saveznika, s paralelnim pokušajem da se utječe na njihove unutarnje politike kako bi se smanjila ili zaustavila potpora Kijevu dolaskom proruskih protagonista na vlast. Putin dakako računa i na trzavice u okviru NATO-a i EU-a, koje bi mogle dodatno oslabiti snažnu podršku Ukrajini. I, naravno, Putinov dalji cilj od same Ukrajine jest raspad NATO-a i EU-a, što njegovi saveznici diljem Europe trenutno i otvoreno zazivaju.

Što očekivati u mjesecima, pa i godinama, koji slijede? Stoji li teza da Ukrajina, ali i Iran i Pacifik, nije izolirana kriza, nego dio iste globalne borbe za moć, interese i dominaciju?

- Naravno da nisu izolirane, one su sve dio jedne iste krize, novog globalnog sukoba, ili, kako neki kažu, “novog hladnog rata”, kojem sada svjedočimo. S tom razlikom što je Kina preuzela vodeću ulogu glavnog izazivača u odnosu prema prijašnjem Sovjetskom Savezu. I mislim da je Kina daleko opasniji protivnik negoli je to Sovjetski Savez ikada bio, posebno u području ekonomije i tehnologije, gdje je Amerika tada potukla Sovjete. Trump je prvi upozorio na Kinu kao prijetnju američkoj dominaciji u svijetu, još 2016. godine. Posebno je aktualno nadmetanje s Kinom oko umjetne inteligencije. Ono što je nekad bilo istraživanje svemira u utrci sa Sovjetima, područje umjetne inteligencije sad postaje poprište američko-kineske utrke, ključno za ekonomske, a onda i političke aranžmane 21. stoljeća.

Stari konsenzus srušen je ratom u Ukrajini, i time stari međunarodni poredak, miješaju se nove karte na globalnom stolu, i dok novi konsenzus nije još napravljen, mi živimo u opasnom i neizvjesnom intervalu, ne samo zbog nuklearne eskalacije nego i zbog onog puno opasnijeg i ozbiljnijeg Damoklova mača, širenja rata iz Ukrajine na druga žarišta, koja se gotovo sva nalaze na prostranoj Euroazijskoj ploči i okolnim morima, od Arktika, Norveške, Finske, Baltika, Poljske, Ukrajine i Crnog mora pa onda preko Bliskog istoka, Irana i Perzijskog zaljeva do Tajvana i Korejskog poluotoka na Dalekom istoku. Nedavno je norveški general i šef stožera norveške vojske rekao da ne isključuje rusku invaziju na sjeverne teritorije države. Na cijeloj toj liniji koja se prostire na Euroazijskoj ploči situacija je na rubu eskalacije, Rusija, Iran, Kina i Sjeverna Koreja osovina je autokratskih, teokratskih i ideoloških diktatura koje zajedno prijete zapadnoj prevlasti u svijetu.