Kako se približavala četvrta obljetnica ruske invazije na Ukrajinu i rata koji ulazi već u petu godinu, analize, komentari i "inventurna" svođenja računa u medijima, tiskanim i elektronskim diljem svijeta gomilaju se na dnevnoj bazi. U takvoj šumi (i šumu!) informacija može se pronaći doista izvrsnih tekstova i priloga, jednako kao i senzacionalističkog štiva. Takva su vremena, društvo spektakla nije samo zabava nego i rat, makoliko to grubo zvuči u ionako surovoj i tragičnoj ukrajinskoj svakodnevici.

Zato je u sagledavanju niza aspekata rata u Ukrajini možda najbolje krenuti upravo od navođenja (i naglašavanja) onoga što i kako pišu provjerena "pera" svjetskog novinarstva u nekima od svjetskih glasila, novina, časopisa i portala, kao i ugledni geopolitički, geostrateški i vojni stručnjaci.

Igre oponašanja

Tako, primjerice, Basil Gavalas i Greg Mills u svom komentaru za Royal United Services Institute (my.rusi.org) naglašavaju kako je do početka siječnja 2026. ruski rat u Ukrajini već trajao duže od sovjetskog Velikog domovinskog rata, vođenog od početka operacije Barbarossa 22. lipnja 1941. do nacističke kapitulacije 9. svibnja 1945., te u nastavku pišu:

- Usporedba nije samo kronološka, ona je prije civilizacijska. Raniji rat stvorio je sovjetski mit o povijesnoj sudbini kroz žrtvu, patnju i gotovo teološku naraciju iskupljenja kroz izdržljivost. Sadašnji rat, nasuprot tome, proteže se u budućnost lišenu legitimnosti i strateške koherentnosti, produžen ne nužnošću već iluzijom, ne uvjerenjem već odbijanjem spremnosti da se suoči s katastrofalnim posljedicama vlastite agresije. Carstva, podsjeća nas povijest, rijetko se urušavaju jer su poražena na bojnom polju. Raspadaju se kada se priče koje su nekoć održavale njihov autoritet konačno raspadnu pod teretom njihove vlastite pogrešne procjene.

Čini se da se ruska strategija pomaknula s postizanja dramatičnih proboja na sporo gušenje ukrajinskih obrambenih snaga iscrpljivanjem, a ne manevriranjem. Nespektakularno, ali učinkovito, posebno ako dronovi sprječavaju bilo kakvu koncentraciju sile. To je nezamislivo teško za one koji su uključeni, rijetko razasuti kilometrima smrznutih rovova. Feldmaršal William Slim govorio je o usamljenosti kao dominantnom faktoru u modernom ratovanju. Koliko više danas.

Kontrast s brigama i jezikom političara ne može biti veći. Dana 19. prosinca 2025. američki državni tajnik Marco Rubio izjavio je da Ukrajina "nije naš rat". Dodao je da Washington ne može "nametnuti" mirovni sporazum Ukrajini, iako je naznačio da američki pregovarači još uvijek pokušavaju shvatiti što Rusija želi unatoč upozorenjima američkih obavještajnih agencija da "Putin nije odustao od svojih ciljeva osvajanja cijele Ukrajine i vraćanja dijelova Europe koji su pripadali bivšem Sovjetskom Carstvu". Gotovo osam desetljeća središnja pretpostavka zapadnog državništva bila je da je europska stabilnost nedjeljiva od američke sigurnosti, da agresija ostavlja neodgovorene metastaze u sistemski nered i da je obrana slobodnih društava u inozemstvu neodvojiva od očuvanja legitimnosti kod kuće. Govoriti drukčije nije realizam; to je odricanje od strateškog nasljeđa strpljivo izgrađenog nakon 1945. godine. Ako ova američka administracija i Rusija pod Vladimirom Putinom dijele jednu stvar, čini se da je to njihova spremnost da razjedine Europu.

U početku svoje sveobuhvatne analize Seth G. Jones, predsjednik Odjela za obranu i sigurnost u Centru za strateške i međunarodne studije u Washingtonu i Riley McCabe, izvanredni suradnik za Program ratovanja, neregularnih prijetnji i terorizma u Centru za strateške i međunarodne studije (CSIS), pišu kako je rat u Ukrajini katastrofalan neuspjeh za Putina u gotovo svakom pogledu, unatoč nedostatku uzvraćene velikodušnosti nekih (ali ne svih) zapadnih vlada prema Ukrajini. Ali Bijela kuća mu nudi izlaz. Plan predsjednika Trumpa o sporazumu o nekretninama i mirovnom planu mogao bi nagraditi njegovu agresiju omogućujući mu da izvojuje pobjedu protiv svih okolnosti. U ovom približavanju pogodnosti, i Putin i Trump otkrivaju zajedničku ravnodušnost prema međunarodnom poretku temeljenom na pravilima, prvi ga namjerno demontira invazijom, a drugi ga napušta zanemarivanjem, prestajući se čak pretvarati da njegovo očuvanje ostaje strateška obveza.

Idemo dalje, pa tako čitamo elaborat Loïca Simoneta koji za Österreichisches Institut für Internationale Politik (oiip.ac.at) u zaključku komentara "Hoće li sukob završiti 2026. godine?" piše:

- Kombinacija nekoliko čimbenika - žustrih pregovora, iscrpljenosti s obje strane, relativne robusnosti jamstava koje je Ukrajina dobila u siječnju 2026. i nadolazećih američkih međuizbora - omogućuje rješavanje krize 2026. Sve će ovisiti o onome što Amerikanci nazivaju "kreativnim rješenjima", prema Michelu Duclosu, bivšem diplomatu i posebnom savjetniku francuskog Instituta Montaigne. No mora se napraviti razlika između uvjeta za prekid neprijateljstava i uvjeta za konačni mir, uključujući ukidanje sankcija. Potonje bi najvjerojatnije trajalo znatno duže. Između "rata" i "mira" može proći mnogo vremena. Godine 2026. sukob bi mogao ostati u takvom limbu. Postoji i rizik lažnog mira, osuđenog na prekid i potencijalno dovođenja do novog rata. Sporazumima iz Minska Vladimir Putin je već pokazao da zamrzavanje na fronti ne znači kraj rata i odricanje od njegovih maksimalističkih ciljeva prema Ukrajini. Što se tiče Amerikanaca, Irak i Afganistan pokazali su da se ne snalaze dobro u suočavanju s "danom poslije". Temeljno pitanje ostaje neriješeno: kako se može uspostaviti pravedan i trajan mir u Europi ako ruska agresija ostane nekažnjena, a ruski imperijalizam se ne obuzda, završava svoju analizu Simoneta.

I za kraj evo i mišljenja Petera Dickinsona, koji za Atlantic Council (atlanticcouncil.org) svoj osvrt na aktualnu situaciju ovako zaključuje:

- Dok rat ulazi u petu godinu, Putin se nalazi u nezavidnoj situaciji. Nema očitog puta do pobjede, ali ne može pristati na kompromisno rješenje bez priznavanja onoga što bi se smatralo povijesnim porazom. Suočen s krvavom kaljužom na prvim crtama, pokušat će slomiti ukrajinski otpor eskalacijom napada na širu populaciju, dok će istovremeno pokušavati podmititi Sjedinjene Države ludim prijedlozima i prisiliti Europu da ne djeluje. Ako predsjednik Trump ozbiljno namjerava završiti rat, mora shvatiti da njegov ruski kolega jednostavno ne može riskirati kompromisni mir. Putin zna da ako Ukrajina preživi, ​​on gubi. Održivi mirovni sporazum stoga će biti moguć samo ako se nađe pod znatno većim pritiskom i suoči se s mogućnošću sudbine mnogo gore od neuspjeha u Ukrajini. Putin će odustati od invazije kada se počne bojati da bi nastavak rata mogao ugroziti budućnost njegova režima i stabilnost same Rusije. Trenutni stanovnik Kremlja još uvijek sanja o oponašanju Staljina i Katarine Velike, ali nema želju postati sljedeći car Nikola II. Ili ukratko: Vladimir Putin je zarobljen u ratu koji ne može dobiti, ali se ne usuđuje ni završiti!

Buđenje Europe

Kad govorimo o poukama i lekcijama koje smo izvukli iz sukoba koji je započeo u veljači 2022., prije svega možemo gledati na europski kontekst. Tu se pak zaključak može svesti na opću konstataciju kako je stara dobra Europa, a s njom i Europska unija, doživjela i proživjela šok te usput naučila ponešto (ili podosta) o samoj sebi. Drugim riječima, nastupila se dva šoka, prvi napadom Putina na Krim i njegovim pripajanjem Rusiji 2014. godine, a drugi (ne)očekivanim pokušajem invazije na cijelu Ukrajinu i njezino priključenje ruskim interesima. Rezultat je rat koji ulazi u petu godinu i dalje bez izgleda za skorašnje primirje, a još manje za trajni i dugoročno održivi mir, unatoč svim dosadašnjim Trumpovim inicijativama i pokušajima da se rat završi uz izvjestan kompromis na štetu Ukrajine. U toj i takvoj atmosferi neizvjesnosti politika, diplomacija i interesi kao da su i dalje "izgubljeni u prijevodu", pa se i mir još uvijek čini neodostižnim, a rat kao opcija dugotrajnog iscrpljivanja. Pritom već ionako goleme žrtve na obje strane svakim danom postaju sve veće i tragedija poprima nesagledive posljedice i za Ukrajinu razorenu ratom, kao i za Europu suočenu sa surovom istinom da je Amerika tako daleko, a Rusija tako blizu.

U međuvremenu, dok šef NATO-a poziva saveznike na veću pomoć Ukrajini, pregovori između Rusije, Ukrajine i SAD-a o okončanju rata koji su se iz Abu Dhabija preselili u Ženevu naprasno su završili nakon optužbi Zelenskija da ih Rusija odugovlači. Glavni ruski pregovarač Vladimir Medinski izjavio je da će nastavak uslijediti uskoro, ali nije naveo datum...