Dva dana napetih i mučnih pregovora ukrajinske i ruske delegacije u Ženevi uz posredovanje SAD-a nisu donijeli ništa spektakularno novo osim što je dogovorena iduća runda za jedan od idućih tjedana. Sastanci u Ženevi uslijedili su nakon dva kruga pregovora u Abu Dabiju koji su završili bez značajnijeg pomaka. Dvije strane i dalje se spore oko ključnih pitanja, posebice oko kontrole teritorija u istočnoj Ukrajini. Konkretno, Rusija zahtijeva da Ukrajina prepusti preostalih 20 posto istočne regije Donjeck koju Moskva dosad nije uspjela zauzeti, što Kijev odbija.

Glavni ukrajinski pregovarač je Rustem Umerov, tajnik Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu, dok je Vladimir Medinski glavni s ruske strane, inače čovjek od povjerenja Vladimira Putina. Trumpovu vladu u pregovorima predstavljaju izaslanici Steve Witkoff i Jared Kushner koji istodobno u Ženevi sudjeluju i u neizravnim pregovorima s iranskim dužnosnicima. Upitan što očekuje od razgovora s Rusijom, Trump je odgovornost prebacio na Kijev. "Ukrajini bi bilo bolje da brzo sjedne za stol. To je sve što ću vam reći", izjavio je novinarima u zrakoplovu Air Force One. U međuvremenu rat se na terenu nastavlja svom žestinom. Uoči početka pregovora u Švicarskoj Rusija je izvela zračne napade diljem Ukrajine, teško oštetivši elektroenergetsku mrežu u južnoj luci Odesi.

Američka doktrina

Sve se više uočava kako su stvarni uzroci rata vrlo kompleksni društveni, politički i gospodarski procesi koji nadilaze prilično jednostrano poimanje "ruskog imperijalnog duha", jednako kao i "ukrajinskog nacionalizma", kako navode pojedini analitičari - kaže prof. dr. sc. Marinko Ogorec, stručnjak za sigurnost i predavač na Veleučilištu Velika Gorica, te dodaje:

- Radi se o cijelom konglomeratu geostrateških, političkih i nadasve interesnih procesa i tenzija koji su u konačnici rezultirali najozbiljnijem simetričnom sukobu na početku 21. stoljeća. Ukrajinski rat možemo promatrati isključivo u kontekstu nove, globalne redefinicije međunarodne arhitekture i sukladno s time preslagivanju na međunarodnoj političkoj sceni. Ozbiljni globalni politički subjekti itekako dobro prate razvoj ukrajinskog sukoba, i to od najsitnijih taktičkih, tehničkih i organizacijskih pojedinosti do regionalnog (pa i globalnog) odraza tog sukoba. Naravno, na temelju pouka koje mogu povući iz tog sukoba grade svoje nacionalne strategije i nastoje se što bolje pozicionirati u kontekstu novog preslagivanja međunarodne zajednice. Nisam siguran koliko su uspješno tom procesu pristupili EU i pojedine europske zemlje, koje se smatraju nositeljima europskih gospodarskih i političkih integracija. Zapravo, to se još uvijek ne vidi iz njihovih političkih i gospodarskih agenda.

Koje su trajne posljedice ili trajne promjene koje je rat u Ukrajini ostavio na sigurnosnom planu, napose na sigurnosnoj arhitekturi Europe/EU-a? Napose i u kontekstu tzv. novog svjetskog poretka... Američki predsjednik Trump i dalje ustraja na mirovnim pregovorima, a Europa/EU i dalje nema rješenja kako zaustaviti rat...

- Za sada je preuranjeno analizirati posljedice ili konačne promjene koje je ukrajinski rat donio, jer on nažalost još uvijek traje i vrlo je neizvjesno kada i na koji način će završiti. S druge strane možemo zaključiti kako je sigurnosna arhitektura Europe itekako poljuljana i ozbiljno ugrožena, ali ne samo od potencijalno očekivanih prijetnji s Istoka, već prije svega zbog neočekivanih političkih i geostrateških poteza donedavno glavnog europskog saveznika (bolje rečeno nositelja europske sigurnosti) - SAD-a. Aktualno čelništvo SAD-a predvođeno predsjednikom Trumpom potpuno drukčije percipira novi globalni poredak te mjesto i ulogu njihove zemlje u tom poretku. Uostalom, iz njihovih nacionalnih strategija koje su nedavno objavljene, vidljivo je svojevrsno "otrežnjenje" američkog establišmenta i spoznaja da se globalna arhitektura međunarodne zajednice razvija u multipolarnom smjeru koje je donedavno administracija predsjednika Bidena nekritički potiskivala i nastojala zanemariti. Administracija predsjednika Trumpa prihvatila je činjenicu kako nisu jedina globalna velesila, ali u tom kontekstu nastoje pronaći najbolje mjesto i ulogu SAD-a u novom svjetskom poretku, sukladno s proklamiranom egidom "America First". Vjerojatno je to bio jedan od temeljnih motiva za inicijativu sastanka s ruskim predsjednikom Putinom na Aljasci, na kojem je očigledno puno toga dogovoreno, što se na međunarodnom planu postupno ostvaruje i redovito iznenađuje čelnike EU-a i pojedinih vodećih zemalja te asocijacije. Potrebno je naglasiti kako je upravo administracija predsjednika Trumpa započela razgovore s ruskom stranom, bez kojih nije moguće rješenje ukrajinskog sukoba. Europske zemlje, zahvaljujući svojem krajnje nepragmatičnom pristupu pregovorima s ruskom stranom, propustile su priliku da zajedno sa SAD-om sjednu za pregovarački stol. Upravo zbog toga i EU, kao i pojedine vodeće članice te asocijacije sada imaju sekundarnu ulogu i sekundarnu važnost na rješavanju pitanja ukrajinskog rata, ali i mnogo šire - na razmatranju ustrojavanja cjelovite europske sigurnosne arhitekture. Nedavna inicijativa francuskog predsjednika Macrona kako je potrebno otvoriti europske pregovore sa službenom Moskvom, očigledno je nužno potreban iskorak u boljoj percepciji cjelokupne situacije i želja za repozicioniranjem Europe u rješavanju ukrajinskog rata, ali mislim da je prilično zakasnjela.

Ključan aspekt europske sigurnosti i dalje je NATO savez; kakva je njegova pozicija danas? Nedavno je stigla vijest da će SAD prepustiti dvije zapovjedne dužnosti u NATO-u Europljanima...

- NATO se iz vojno-političke konfiguracije pretvorio u političko-vojnu strukturu, čime je izgubio najvažniji segment svojeg strateškog poslanja - izgubio je hijerarhijsku, autoritativnu sposobnost vojnog odlučivanja, nužnu za vođenje i zapovijedanje u kriznim situacijama. Situacijama kakve uvijek nameće ratna opcija. Umjesto toga sustav vođenja i upravljanja (namjerno izostavljam riječ "zapovijedanje") današnjeg NATO-a je konsenzualno donošenje političkih odluka čimbenika koji bi morali odlučno upravljati vojnim potencijalima. Konsenzualno donošenje odluka imanentno je demokratskim političkim strukturama i u tom kontekstu je apsolutno prihvatljivo i poželjno, ali u sustavu vojnog upravljanja (zapravo u svakom sustavu kriznog upravljanja) krajnje je neučinkovito i opasno zbog nedovoljne brzine i kategoričnosti donošenja konačne odluke. Isto se odnosi i na provedbu tako donesene odluke, koja u kriznom upravljanju (pod time se podrazumijeva i sustav vojnog odlučivanja) mora biti neupitna i provediva u njezinom najvišem stupnju.

Od kada je ustrojen NATO kao vojno-politički savez, uvijek je vrhovni vojni zapovjednik te strukture bio američki general, njegov zamjenik bio je britanski general i to je imalo svoje utemeljenje. Danas se razmatra da bi te dužnosti preuzele druge europske zemlje. Zašto? Što bi to moglo značiti u praksi? Može li europski dio NATO-a bez SAD-a prevenirati eventualne nuklearne prijetnje Rusije kao potencijalnog protivnika? Možda (uz eventualno neupitno pokroviteljstvo Francuske). Može li europski dio NATO-a samostalno voditi obavještajne, komunikacijsko-satelitske i slične operacije bez SAD-a? Ne može. Može li europski dio NATO-a izvoditi strateške logističke operacije na svom prostoru bez neposrednog angažmana SAD-a? Ne. Zašto bi se onda SAD odrekao svoje krucijalne zapovjedne uloge u sustavu koji je sam ustrojio, primarno da bi zaštitio europske zemlje (naravno i stvorio stratešku osnovicu za zaštitu vlastitog teritorija, ali to je sada već atavizam iz razdoblja tzv. hladnog rata)?

U svakom slučaju, prepuštanje vodećih zapovjednih uloga u NATO-u europskim zemljama od strane SAD-a može biti samo pokazatelj sadašnjeg odnosa američke državne administracije prema mjestu, ulozi i važnosti NATO-a. No to s ovakvog aspekta razmatranja nikako nije ohrabrujuće.

ARHIVA/JL/GLOBUS

Nuklearna ugroza

Što očekivati u mjesecima, pa i godinama koje slijede? Stoji li teza da Ukrajina, ali i Iran i Pacifik, nisu izolirane krize, već dio iste globalne borbe za moć, interese i dominaciju?

- Naravno da ta teza stoji i ima itekakvo utemeljenje. Sadašnje krize u Ukrajini, na prostoru Bliskog istoka, a sutra možda i na prostoru Pacifika imaju svoju ulogu u globalnom preslagivanju međunarodnih odnosa između velikih sila i stvaranju nove arhitekture međunarodne zajednice utemeljene na novim osnovama. Konstelacija međunarodnih odnosa koje je definirala Krimska konferencija u Jalti više ne postoji jer je došlo do ozbiljnih i nepovratnih promjena u međunarodnoj zajednici, ali i u subjektima koji su svojevremeno definirali odluke konferencije u Jalti, a danas više nisu čimbenici međunarodnih odnosa kakvi su nekada bili. Tu ponajprije mislim na SSSR, koji je nestao kao državna struktura, ali i na znatno geostrateško urušavanje Velike Britanije kao relevantnog globalnog čimbenika. Nove globalne velesile (u prvom redu SAD i Kina) bit će kreatori novog međunarodnog poretka u skladu s njihovim strateškim interesima, sviđalo se to ostalim geopolitičkim čimbenicima ili ne. Ruska Federacija nastoji se vratiti na razinu geostrateškog čimbenika, ponajprije zahvaljujući respektabilnom nuklearnom arsenalu koji posjeduje, koji u ovom političkom trenutku uvažavaju i SAD i Kina, a Indija sve više postavlja kao četvrta globalna sila, prije svega zbog svojeg demografskog potencijala, ali isto tako značajnih gospodarskih resursa. Kako bilo - te četiri zemlje kreatori su budućeg globalnog gospodarsko-političkog (i vojno-strateškog) poretka.

Povećava li se rizik od nuklearne eskalacije; nedavno je istekao Novi START sporazum između Rusije i SAD-a...?

- Što se tiče moguće nuklearne eskalacije povezane s istekom New START sporazuma, mislim da neće u većoj mjeri narušiti postojeću nuklearnu ravnotežu. Naime, START i SALT sporazumi u proteklom razdoblju nisu niti nastali zbog altruizma vodećih elita SAD-a i SSSR-a ili njihova "dramatičnog spoznavanja" užasne razornosti nuklearnog oružja, već prije svega zbog pragmatičnosti održavanja tih sustava. Kada su i jedna i druga strana spoznale da je održavanje, servisiranje, čuvanje i modernizacija nuklearnih bojnih glava i njihovih sustava lansiranja izuzetno skupa i zahtijeva znatne resurse koji se mogu koristiti i za druge svrhe, počeli su SALT i nešto kasnije START pregovori. U to vrijeme SAD je raspolagao s više od 30 tisuća nuklearnih bojnih glava, dok ih je SSSR imao više od 40 tisuća. Kad su obje strane shvatile kako je dovoljno da svaka od njih može čovječanstvo uništiti dva-tri puta i da nije potrebno imati mogućnost višestrukog uništavanja civilizacije, započele su aktivnosti oko navedenih sporazuma, koje su danas rezultirale situacijom da Rusija i SAD svaka imaju nešto više od 1700 nuklearnih bojnih glava na raspoređenim sustavima, dok SAD ima ukupno 5044 nuklearne bojne glave, a Rusija 5580 uglavnom u skladištima.

O kvaliteti i učinkovitosti uskladištenih nuklearnih bojnih glava i njihovih sustava lansiranja može se voditi različita polemika, ali za bojne glave koje su raspoređene na aktivnim operativnim sustavima, nema dvojbe da su operativno i bojno potpuno spremne. Sukladno s time, svaka od navedenih zemalja može najmanje dva puta uništiti čovječanstvo. Upravo zbog tog razloga može se i dalje smatrati da je nuklearno oružje isključivo sredstvo odvraćanja, bez stvarne vjerojatnosti njegove primjene. Može se pretpostaviti kako SAD (koji dosta ravnodušnije pristupa gašenju New START sporazuma od Rusije) očekuju stvaranje pretpostavke da se neki novi, slični sporazum ponovo realizira, ali ne više bilateralnog karaktera, nego kao trilateralni (koji bi uključivao i Kinu) ili čak multilateralni (s ostalim zemljama članicama tzv. nuklearnog kluba). U svakom slučaju budućnost će sve razmjerno brzo definirati.