Idućeg tjedna napunit će se četiri godine rata u Ukrajini. Kakve su lekcije i pouke izvukli Europa i svijet iz sukoba koji je započeo u veljači 2022., za koji pojedini analitičari tvrde da je zapravo sukob između imperijalnog duha Rusije i ukrajinskog nacionalizma - pitali smo prof. dr. sc. Josipa Glaurdića s Instituta za političke znanosti Sveučilišta u Luxembourgu.

- Četiri godine rata u Ukrajini pokazale su prije svega koliko smo se zavaravali - i koliko su se zavaravali ti koji za agresiju tvrde da je "sukob imperijalnog duha Rusije i ukrajinskog nacionalizma". Takva intelektualna akrobatika briše osnovnu činjenicu: jedna država napala je drugu kako bi je podčinila i teritorijalno raskomadala. Obrana Ukrajine nije romantični nacionalizam, nego elementarno pravo na političko postojanje. Dakle, rat je bio stres-test za analitičare, političare i javne intelektualce - i mnogi su ga pali jer su relativizirali agresiju ili tražili simetriju ondje gdje je nema.

Najveća lekcija rata, međutim, još je neugodnija: Europa je živjela u iluziji da može delegirati vlastitu sigurnost. Neki nakon minhenske sigurnosne konferencije i dalje naivno misle kako je transatlantski odnos temelj europske obrane. Ukrajinski rat razotkrio je koliko je taj odnos politički uvjetovan i koliko ovisi o unutarnjoj dinamici SAD-a. Ideja da je povijest ratova na kontinentu završena pokazala se opasnom fikcijom. Europa sada mora odlučiti želi li biti strateški akter ili trajni sigurnosni protektorat.

Nakon četiri godine tragedije je li rat ušao u fazu bez jasnog izlaza ili je nakon svega mir ipak bliži nego do sada?

- Ovaj rat je kronika iluzija. Kontinuirano slušamo kako je "mir iza ugla", kako je potrebno samo malo diplomatske fleksibilnosti, kako će iscrpljivanje natjerati obje strane na kompromis. No temeljna činjenica ostaje ista: dok ruski imperijalni projekt u Ukrajini ne bude politički i vojno poražen, nema stabilnog mira. Sve ostalo je predah, ne rješenje.

Je li mir danas bliži nego prije godinu dana? Ako pod mirom mislimo na pravedan i održiv poredak - nije. Ono što je bliže jest truli kompromis: zamrznuti sukob, teritorijalni ustupci pod prisilom, formalizacija sile kao legitimnog sredstva promjene granica. To nije mir, nego institucionalizirana nestabilnost.

U međuvremenu, europski i globalni sigurnosni sustav već su u fazi raspada. Potrošene su goleme svote, izgubljene stotine tisuća života. Da je Zapad od početka jasno i bez kolebanja definirao cilj - pobjedu Ukrajine, a ne "upravljanje krizom" - rat je mogao završiti drukčije. Polovična rješenja produžuju rat. Odlučnost ga skraćuje.

USTUPLJENA

Gledajući širu i dublju sliku, koje su trajne posljedice ili trajne promjene koje je rat u Ukrajini ostavio na geopolitičkom, geostrateškom i sigurnosnom planu? Napose i u kontekstu tzv. novog svjetskog poretka...

- Rat u Ukrajini je prijelomni trenutak - ne zato što je stvorio "novi svjetski poredak", nego zato što je razotkrio da stari više nema čvrste temelje. Posthladnoratovska iluzija da će ekonomska međuovisnost pacificirati revizionističke sile pokazala se pogrešnom. Geopolitika se vratila u elementarnom obliku: teritorij, vojska, sfere utjecaja.

Najveći krivac za to su Sjedinjene Države pod Donaldom Trumpom. Njegovo inzistiranje na podilaženju Putinovoj Rusiji i otvoreno propitivanje obveza prema europskoj sigurnosti nisu retorički manevri, nego signal duboke promjene američkog strateškog fokusa. Govor Marca Rubija u Münchenu prošlog tjedna bio je popraćen pljeskom prisutnih, ali sadržajno je bio gotovo preslika onoga što je J.D. Vance iznosio prošle godine. Oni koji to ne žele ili ne mogu vidjeti, slijepi su pokraj zdravih očiju. Problem nije u zahtjevu za većom europskom odgovornošću, nego u spremnosti da se i Ukrajinu i europsku sigurnost tretira kao monetu za potkusurivanje.

Ako agresija rezultira teritorijalnim dobitkom, to će označiti prijelaz iz poretka temeljenog na normama u poredak transakcijske sile. Ukrajina je, stoga, test ne samo Rusije nego i nas - naše dosljednosti, strateške ozbiljnosti i političke hrabrosti.

Što očekivati u mjesecima, pa i godinama koje slijede? Stoji li teza da Ukrajina, ali i Iran i Pacifik nisu izolirane krize već dio iste globalne borbe za moć, interese i dominaciju? Povećava li se rizik od nuklearne eskalacije? Nedavno je istekao Novi START sporazum između Rusije i SAD-a...

- Rat u Ukrajini zatvorio je jedno poglavlje svjetske politike, ali novo još nije napisano. Stari poredak - utemeljen na pretpostavci da su granice nepovredive i da velike sile ipak djeluju unutar okvira međunarodnog prava - faktički je završio u veljači 2022. Ono što dolazi ne znamo. Upravo ta neizvjesnost čini sadašnji trenutak opasnim.

Ukrajina, Iran i Pacifik nisu identične krize, ali jesu dio iste šire dinamike: testiranja granica moći, normi i zapadnih savezništava. Riječ je o paralelnim frontama u kojima se ispituje koliko je liberalni međunarodni poredak još operativan. Istek Novog START-a i erozija režima kontrole naoružanja dodatno povećavaju rizik - ne nužno namjerne nuklearne eskalacije, nego pogrešne procjene u svijetu bez jasnih pravila.

Ključ je, međutim, u Europi. Ako želimo izbjeći trajnu marginalizaciju, moramo redefinirati vlastite institucije, ubrzati obrambenu i političku integraciju te graditi široku koaliciju država koje su spremne obnoviti sustav temeljen na pravu, a ne na sili. To nije idealizam, nego hladna strateška nužnost.