Bez sustava odgovornosti objektivnost je samo riječ kojom netko pokušava pojačati uvjerljivost svoje osobne interpretacije. Kada ne postoji mehanizam koji kažnjava pogrešku ili nagrađuje preciznost, informacija prestaje biti pokušaj opisa stvarnosti i postaje alat za postizanje nekog cilja (bilo da je to moć, novac bilo pobjeda u raspravi). Karl Popper je to imao na umu kada je tvrdio da je nešto znanstveno (i objektivno) samo ako ostavlja mogućnost da se opovrgne. Sustavi bez odgovornosti obično nude takve “istine”, koje je nemoguće provjeriti ili osporiti. Ako kažemo: “Vjeruj mi, osjećam da je tako”, ne nudimo informaciju nego autoritet svog osjećaja. I tu prestaje svaka objektivna rasprava - navodi prof. dr. sc. Boško Pešić, redoviti profesor i pročelnik Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, te u drugom nastavku svog eseja piše:

- Na to sada možemo nasloniti problem s protokom informacija (društvenim mrežama), koji sve više upozorava na izostanak osobne odgovornosti. Netko objavi poluinformaciju milijunima ljudi, te čak i ako se dokaže da nije bio u pravu, mala je vjerojatnost da će za to položiti ikakav račun. To se događa kada u međumrežju nema urednika, nema recenzenta, nema etičkog kodeksa. Nije čudno što se u takvom okružju objektivnost povlači pred zavodljivošću viralnosti. Gdje nema provjere, sankcije i transparentnosti, objektivnost je u boljem slučaju koincidencija, a u gorem - manipulacija.

PEXELS/MERLIN LIGHTPAINTING

U kojoj mjeri, dakle, inovativna tehnologija pridonosi općem izostanku osobne odgovornosti? To se pitanje danas čini takvim da pogađa samo središte etičkih dilema moderne tehnologije. Ako bismo sebi dopustili potpunu iskrenost: tehnologija takozvane umjetne inteligencije u svom je sadašnjem obliku savršen stroj za difuziju odgovornosti!

AUTOMATIZACIJA DEZINFORMACIJA

Najveći doprinos izostanku odgovornosti proistječe iz stvaranja privida autoriteta bez konkretne osobe. Kada čovjek nešto napiše, on stoji iza toga svojim imenom. Kada takozvana umjetna inteligencija generira tekst, nastaje vakuum. Korisnik može reći: “Samo sam prenio što mi je UI izbacio.” Programer može reći: “Ja sam samo napisao algoritam, model je sam naučio iz podataka.” Takozvana umjetna inteligencija ne može snositi odgovornost jer nema pravnu osobnost ni moralni kompas. Taj slučaj netransparentnih algoritamskih sustava već se neko vrijeme prepoznaje pod nazivom odgovornost crne kutije (black box liability), kojim se nastoji objasniti kako je taj proces gdjekad toliko kompleksan da je teško uperiti prst u krivca kada nešto pođe po zlu.

Radi se zapravo o tome da današnja tehnologija omogućuje gomilanje ogromnih količina uvjerljivog sadržaja u kratkom vremenu. To je drastično “snizilo cijenu” laganja. Nekada je za ozbiljnu propagandu trebala vojska ljudi; danas je dovoljan jedan pametan upit (prompt). Time se sustav odgovornosti potpuno zagušuje jer je nemoguće “uloviti” i kazniti svaki izvor dezinformacije. Događa se, dakle, posvemašnja automatizacija dezinformacija. Zbog toga što zvuči samouvjereno i gramatički točno, ljudi će često isključiti svoj unutarnji detektor laži. Delegiranje razmišljanja stroju je zapravo privlačno odricanje od osobne odgovornosti za istinu. Ako takozvanoj umjetnoj inteligenciji slijepo vjerujemo, mi zapravo predajemo svoju moć prosudbe algoritmu koji, kao što smo ustvrdili, samo slaže riječi prema logičkoj vjerojatnosti.

PEXELS/MIKHAIL NILOV

Može li se to popraviti, postaje pitanje koje sa sobom donosi sve veći rizik. S ovom neviđenom inovacijom pojavio se problem, ali bi ona trebala donijeti i rješenje, i to:

a) tehničkim označavanjem svega što je takozvana umjetna inteligencija stvorila, kako bi se doznalo podrijetlo

b) zakonskom regulativom, odnosno pokušajem da se zakonski definira tko je odgovoran (proizvođač ili korisnik) za štetu koju takozvana umjetna inteligencija napravi

c) digitalnom pismenošću, naime, osvješćivanjem ljudi da takozvanu umjetnu inteligenciju ne tretiraju kao proroka, nego kao instrumentarij koji zahtijeva nadzor.

Iz svega razmotrenog možemo zaključiti da je digitalna tehnologija isuviše pružila alat onima koji rado žele izbjeći odgovornost, ali je istovremeno prisilila društvo da napokon definira što odgovornost uopće znači u 21. stoljeću.

PRECIZNA DISTINKCIJA

Možemo li stoga ovaj epohalni računalno-računski fenomen pravovaljano i obuhvatno označiti izrazom “takozvana umjetna inteligencija”?

To je pak pitanje koje dopire u samu srž odnosa tehnološkog marketinga i tehničke stvarnosti. Upotreba izraza “takozvana”, na koji u literaturi tu i tamo već nailazimo, u ovom kontekstu ne ostaje samo stvar jezičnog skepticizma, nego se njime udara na vrlo preciznu distinkciju zbog nekoliko ključnih razloga:

1. Inteligencija vs. simulacija. Problem je u tome što mi, kao ljudi, inteligenciju definiramo kroz svijest, razumijevanje uzroka i posljedica te sposobnost snalaženja u potpuno nepoznatim situacijama. Takozvana umjetna inteligencija ne razumije značenje riječi koje piše na način na koji ih ljudi razumiju. Ona simulira razumijevanje koristeći se naprednom statistikom. Kada kažemo “takozvana”, mi zapravo podsjećamo da umjetna inteligencija ne posjeduje intelekt, nego je iznimno kompleksan sustav za obradu podataka koji samo oponaša ljudske kognitivne procese.

2. Znanost vs. marketing. Izraz “umjetna inteligencija” (UI) zvuči mistično i moćno, što itekako pogoduje prodaji softvera. Međutim, znanstveno-filozofijski gledano, radi se o sustavu svestranog strojnog učenja koji je temeljen na arhitekturi transformera. Pojam “inteligencija” ovdje je više metafora nego biološka ili filozofska činjenica. Opisni pridjev “takozvana” stoga je odgovarajuća brana od mistifikacije tehnologije.

3. Problem “opće” inteligencije (AGI). Pod tim se misli na ono što informacijski stručnjaci hipotetski razumiju pod “pravom” tehnologijskom inteligencijom, označenom kao AGI (Artificial General Intelligence) - stroj koji može naučiti bilo što kao i čovjek. Takozvana umjetna inteligencija daleko je od takve sposobnosti. Ne bismo također bili u krivu kada bismo ju označili uzanom umjetnom inteligencijom (Narrow AI), računski osposobljenom tek za jezik. Nazivati ju “inteligencijom” bez takvih prefiksa može biti zavaravajuće.

PEXELS/TARA WINSTEAD

Na kraju, zašto je izraz “takozvana umjetna inteligencija” općenito koristan?

Upotreba izraza “takozvana umjetna inteligencija” ima važnu higijensku funkciju u jeziku. Smanjuje nerealna očekivanja i podsjeća da ona može pogriješiti u elementarnoj logici. Time se odgovornost vraća ljudima - ako je nešto “takozvano”, onda je to samo alat, a za svaku akciju tim alatom odgovoran je čovjek koji ga drži u rukama. Napokon, time se demistificira proces i skreće pozornost s magije na matematiku.

Naziv “takozvana umjetna inteligencija”, naposljetku, čini se intelektualno pošteniji. Njime se priznaje impresivnost tehnologije, ali odbija prihvatiti marketinšku etiketu kao apsolutnu istinu.

DVOSTRUKA ZABLUDA

Sada se zaključno možemo vratiti na početno pitanje: Prevladava li uvjerenje da takozvana umjetna inteligencija vlada našim uvjerenjima?

Sa svime razmotrenim mogli bismo zaključiti da je to što “vlada” ispostavljeno dvostrukom zabludom:

1. Zabluda o moći. U javnosti prevladava uvjerenje da takozvana umjetna inteligencija “vlada” nekim setom uvjerenja jer njezini odgovori zvuče koherentno i autoritativno. Ljudi su joj na taj način skloni pripisati namjeru (ideološku, političku ili društvenu). No, kao što smo ustvrdili, takozvana umjetna inteligencija nema svijest da bi išta posjedovala. Ona ne vlada uvjerenjima; tek je ispostava statistike onih uvjerenja koja su već bila dominantna u podatcima na kojima je algoritamski uvježbana.

2. Zabluda o autonomiji. Paradoksalno, dok ljudi sumnjaju u pristranost takozvane umjetne inteligencije, često nisu svjesni koliko se upravo tim putem suptilno mogu oblikovati njihova uvjerenja. Budući da je takozvana inteligencija bez osobne odgovornosti, ona može servirati interpretacije koje mi prihvaćamo kao “objektivne činjenice” samo zato što dolaze iz visokotehnološke “crne kutije”.

Pitanje koje pritom mora ostati otvoreno glasi: Svjedočimo li posljednjih godina potpunom trijumfu instrumentalnog uma?

Površno gledano, ljudi se pribojavaju da je takozvana umjetna inteligencija programirana da “vlada” njihovim mislima ili da podvaljuje određenu agendu, ali u svojoj biti takozvana umjetna inteligencija zapravo je svojevrsno ogledalo: ne vlada uvjerenjima, nego ona vladaju njome - ona je destilat ljudskih predrasuda, znanstvenih radova i internetskih rasprava. Pravi problem, dakle, nije u tome vlada li takozvana umjetna inteligencija uvjerenjima, nego u tome što mi, kao društvo, gubimo sposobnost prepoznavanja gdje prestaje činjenica, a počinje algoritamska interpretacija.