Kultura je postala alat ili oružje kulturnih ratova, pa svaka distinkcija u umjetničko-kulturološkoj proizvodnji sve se više razvrstava ne nužno prema klasnim parametrima potrošnje, nego prema političkim - kaže izv. prof. dr. sc. Krešimir Krolo s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, te dodaje:

IZV. PROF. DR. SC. KREŠIMIR KROLO​

Sasa Miljevic/Pixsell

- Ono što je prije bilo politički implicitno simbolično uključeno u kulturna stvaralaštva, danas se eksplicitno koristi kao razlog razdvajanja i sukoba, pa je tako više-manje sve suvremeno, progresivno i, recimo, urbano etiketirano kao "lijevo", "woke", "anacionalno", jer desnica sebi prisvaja sve što je dio baštinske i tradicionalne kulture. Dakle, ako bismo danas krenuli s pričom o kulturi kao umjetničkom stvaralaštvu i ostavštini, mišljenja sam, a to pokazuju i nastojanja mnogih političkih aktera u zemlji, da se šareni dijapazon kulture, koja se teško može svrstati u "ili-ili" kategorije, nastoji pozicionirati i kao identitetsko-političko pitanje. Svjedoci smo toga ne samo zbog koncerata i opusa Marka Perkovića Thompsona nego i zbog sve većeg pokušaja da se sve što nije dio desne i radikalno desne identitetske priče svede na nešto što nije "hrvatsko", pa se otkazuju izložbe, festivali i proziva sumnjivim sve što nije zasićeno snažnim etnonacionalnim narativom.

Koliko se zapravo društvo prepoznaje po kulturi, a koliko kultura po društvu? S tim u svezi: Je li ugroženost kulture ujedno i ugroza nacionalnog identiteta?

- Riječ je o nerazdvojivim kategorijama jer i društvo možete analizirati kroz kulturu kao što i kulturu možete analizirati kroz društvene procese i strukture. Taj odnos je kod nas možda najbolje opisao Vjeran Katunarić kada je govorio o položaju kulturnog stvaralaštva u Hrvatskoj, koji je pritisnut između potrebe države da kulturu gleda kao instrument legitimiteta društvenog poretka i nacionalnih narativa, s jedne strane, te kao prostor slobodnog, inovativnog i kreativnog stvaralaštva. I jedan i drugi mogu u načelu ugrožavati nacionalni identitet, jer prvi ima tendenciju kulturnog zatvaranja, koje neizbježno vodi u provincijalizam, a drugi se, u kontekstu visoke individualizacije razumijevanja onoga što kulturno stvaralaštvo jest, pretvara u tržišno natjecanje, gdje je kultura onda samo roba kao i svaki drugi proizvod. U takvim krajnostima gubi se ono što jest temeljna funkcija kulture u društvu, a to je da bude spona zajednice i javno dobro lišeno državnog ili tržišnog nasilja. Često upravo oni koji se predstavljaju kao čuvari kulturnog nacionalnog identiteta "simboličnim čišćenjem" kulture od svega što smatraju "nenarodnim" dugoročno proizvode savršene uvjete za stagnaciju i propadanje, a oni koji zagovaraju tržište kulturu udaljavaju od zajednice kojoj je namijenjena i tako dovode do stanja u kojem prosječni građanin sve manje sudjeluje u kulturnim aktivnostima, što također vodi prema stagnaciji i propadanju.

Može li se govoriti i o tome koliko je kultura izložena utjecajima politike, a koliko je politika izložena utjecajima kulture, kako u svijetu tako i kod nas u Hrvatskoj?

- Kao što sam maloprije rekao, vrlo je izložena jer je stiješnjena između dvije snažne silnice. Tržišno egzistirati u društvu gdje je sudjelovanje u kulturi prosječnog građanina (posjećivanje kulturnih događaja ili kupnja kulturnih predmeta i sadržaja) iznimno nisko znači nemati adekvatne uvjete za samostalni i kreativni rad, što kod velikog dijela umjetnika znači ovisiti o lokalnim, regionalnim, nacionalnim ili europskim sustavima financiranja. Tu pritisak politike može biti otvoreno kodiran kao program koji služi isključivo nacionalističkim narativima, pa automatski isključuje sve što ne tematizira taj aspekt identiteta kulturnim stvaralaštvom, ali često i drugi programi subvencije, koji zbog visoke razine tzv. administrativnog nasilja od umjetničkog stvaralaštva rade birokratsku rutinizaciju, pa se onda projekti rade da bi se preživjelo. U takvim okolnostima rad u zajednici bude brz, kratak i s malim šansama da ostavi duži trag u svakodnevnom životu građana i građanki. Citirat ću sugovornika u jednom istraživanju koje sam proveo, a koji je rekao da kulturu treba tretirati ne kao trošak ili kao alat nacionalne mobilizacije, nego kao javno dobro na isti način kako tretiramo vodovod ili kanalizaciju. Riječ je o dugoročnom investiranju u strukture koje obogaćuju zajednicu, bez potrebe da se takve sadržaje optereti identitetskim ratovima, u kojima pobjeđuju samo oni koji su taj rat i inicirali.

Populizam u kulturi, ima li ga u Hrvatskoj i kako se manifestira? Kako se u takav kontekst kulture uklapa ili ne uklapa Thompson, između ostalog?

- Populizam u kulturi je neizbježan i nije nužno negativan, dapače. Narodna kultura, kao i razni aspekti popularne kulture, važan je temelj socijalizacije i za šire kulturne obrasce, a ujedno i važan dio svakodnevnih praksi i rituala koji su nužni za život izvan tržišta ili državnih potreba. No kada ga se pretvara u alat populističkih politika i imaginarija, onda može iti i potentan alat mobilizacije prema etničkim identitetskim okvirima. Takav tip populizma, kakav je vidljiv i u narativu Marka Perkovića Thompsona, ima visok potencijal povezivanja prema tom jednom ključu, ali odbijanja i dijeljenja prema svakom drugom. No rekao bih da to i jest cilj, a problem je u činjenici da jednom kada napravite brazdu koja razdvaja društvo umjesto da ga povezuje u svojim različitostima, vjerojatno ste proizveli stanje stalne napetosti i konflikta.

Patimo li od kulturnih mitova, zabluda i opsesija?

- Ovdje je možda malo manje riječ o kulturnim mitovima, više o identitetskim, ali recimo da možemo pronaći spojnicu između te dvije dimenzije. Više-manje sve što se izvlači kao element nacionalnog ponosa, a proteklih godina se prvenstveno u prvi plan stavljaju sportski uspjesi, nastalo je kao odlazak talentiranih u druge zemlje i na druga tržišta, što uključuje i iznimne pojedince u području medicine, znanosti i umjetnosti. Za narativ vezan uz državni nacionalizam to je čak i odlična situacija, jer mogu prepisati zasluge bez adekvatnog vođenja brige o temeljnim uvjetima u kojima potencijalni talent radi i funkcionira dok se onaj pravi razvoj, ironično govoreći, "outsourca" zemljama koje sustavno ulažu kako u ljude tako i u potrebnu infrastrukturu.

Kakva je budućnost hrvatske kulture i o čemu sve ona ovisi? Drugim riječima, kakvu hrvatsku kulturu želimo i trebamo?

- Iako sam redovito oprezan pri izricanju velikih prognoza, jer imaju tendenciju zvučati kao proročanstva, a proročanstva nisu temelj znanstvenog pogleda na društvene procese, jer se društvo ne kreće linearno, zbog utjecaja velikog broja različitih čimbenika, kada govorimo o kulturi, kulturnom stvaralaštvu i odnosu hrvatskih građana prema kulturi, stanje izgleda poprilično sumorno. Što nije država i politika kontaminirala svojim simboličnim nasiljem i zapostavljanjem autonomnog razvoja kulturne produkcije, tržište je dodatno oslabilo ulaskom digitalne tehnologije u prostor slobodnog vremena, gdje se kultura teško može boriti s brzinom i ritmom algoritamskog ugađanja i manipulacijom emocijama. Podatci upućuju na sve manji interes, pogotovo mladih, za bilo koji aspekt kulture koji nije vezan uz digitalnu konzumaciju, a što onda posljedično vodi i prema velikim strukturnim izazovima kako za baštinsku tako i za suvremenu kulturnu produkciju.

I tu onda dolazimo do toga kakvu hrvatsku kulturu želimo, što je danas, nažalost, najmanje prepušteno samim akterima u kulturi, kao i samoj publici, jer se samo deklarativno govori o demokratizaciji kulture. Praksa pokazuje da kultura na taj način (p)ostaje bojno polje koje se potencijalno može pretočiti u saborske mandate ili upravljačke funkcije na lokalnom ili državnom nivou. Ako taj pritisak ne popusti, dobit ćemo točno onakvu kulturu kakvu takav odnos proizvodi, a Vjeran Katunarić opisao u svojim teorijskim analizama i osvrtima.