Kultura je zanimljiva riječ. Na prvi pogled taj se pojam ne čini previše uzbudljivim te djeluje toliko širokim da mu se značenje doima razvodnjenim. Iz toga bi se čak moglo preuranjeno zaključiti da se ne radi o posebno važnom konceptu. Međutim, ako ga se dublje istraži, daje vrijedne uvide, vodi spoznaji da se radi o nečemu apsolutno ključnom za čovječanstvo i da ga zanemarujemo na vlastitu štetu - zapisala je Sabine Leitner u svom prilogu za The Acropolitan Magazine (theacropolitan.in/u RH nova-akropola.hr).

U najširem smislu, piše dalje Leitner, kultura označava sveukupno ljudsko kreativno ostvarenje u odnosu prema onom što je stvorila priroda. Radi se o odgoju u odnosu prema onom prirodnom. Općeprihvaćeno je da je čovjek jedino živo biće koje doista posjeduje kulturu. Životinjama se općenito ne pripisuje posjedovanje kulture i mogućnost prenošenja znanja budućim generacijama, osim u genetičkom smislu. Dakle, možemo prenositi znanje, vrijednosti i ideje koji ne samo da nam pomažu preživjeti već nam također omogućavaju sve sofisticiranije ovladavanje okolinom.

Nekim ljudima kultura ima negativno, isključujuće značenje; kultura može dovesti do podjela, klasnih sukoba, sukoba civilizacija… S druge strane, većina ljudi složit će se s time da kultura može dovesti do zajedničkog identiteta ili vizije. Tako kultura može istovremeno dijeliti i povezivati.

KULTURA JE PROCES

Rješenje ove dileme može biti u shvaćanju kulture kao sredstva, a ne kao cilja. Nije stvar u nadmoći jedne kulture nad drugom ili u pronalaženju "najbolje" kulture. Kultura je prije sredstvo koje omogućuje ljudskim bićima razviti vlastiti potencijal, a različite kulture dovest će do izražaja različite strane naše prirode. Trebaju nam različite kulture kako bismo kultivirali različite aspekte naše prirode. Kao što kaže Thomas Carlyle: "Kultura je proces kojim čovjek postaje sve ono za što je stvoren da može postati."

Svemu ovome što je i kako pisala pokojna Sabine Leitner, intelektualka i spisateljica svjetskog ugleda, nema se što dodati niti oduzeti. Osim u određenoj mjeri referirati se na kulturne odrednice u ovom našem, hrvatskom kontekstu i podtekstu, u kojem je i kultura sve samo ne jednostavan pojam jer ne konotira samo dobre i pozitivne stvari nego i sve loše i negativne aspekte s kojima se kao društvo susrećemo svakodnevno.

Dakle, što je hrvatska kultura i u kakvom je stanju prije svega danas, pitanje je zapravo kompleksno i uključuje različite aspekte. U nekom pojednostavljenom pregledu hrvatska kultura obuhvaća bogat spoj srednjoeuropske i mediteranske baštine, očitovan kroz dugu povijest, specifičan jezik i pismo (glagoljica) te snažnu nematerijalnu baštinu pod zaštitom UNESCO-a (klapsko pjevanje, Sinjska alka, čipkarstvo). Uključuje raznoliku arhitekturu, bogatu književnost, tradicijsku glazbu, gastronomiju te nezavisnu kulturnu scenu, sagledavajući između ostalog i ruralne i urbane komponente kulturnog identiteta.

To bi bila ta šira slika kulturne slojevitosti koja, međutim, nije okvir nekakve idealne ukupnosti, slika "meda i mlijeka", nego silnica koje upućuju ne samo na evidentne uspjehe nego i na evidentne probleme kad se o hrvatskoj kulturi, napose njezinim pojedinim segmentima, raspravlja u kontekstu sadašnjosti, ovodobnih izazova i ugroza s kojima se ne samo kultura nego cijelo društvo suočava u vremenu u kakvom živimo.

Prije nekih 13 godina Davor Mišković, sociolog i suosnivač udruge Drugo more iz Rijeke, jednog od najupornijih i najotpornijih kulturnih subjekata takozvane nezavisne scene, zapisao je sljedeće: U 1990-ima kultura je bila u žiži interesa zbog svoje uloge u proizvodnji nacionalnog identiteta, ali nakon što je iz kolektivnog identiteta nestalo sve što je imalo primjese "jugoslavenskog", kultura je posve marginalizirana. Svoju je društvenu ulogu odigrala, ali novu nije dobila. Unutar kulturnog sektora ne jenjava rasprava o tome kakva bi nova uloga trebala biti, iako se do šire javnosti probijaju samo oni dijelovi koji kulturu vide kao gospodarsku pokretačku snagu, kulturu u funkciji razvoja turizma i općenite ekonomije. Nije, dakle, baš tako da rasprava o kulturnoj politici ne postoji. Postoji, ali nije društveno relevantna. Drugo je pitanje što je u našem društvu relevantno ako to nisu ni kultura, ni znanost, ni zdravstvo.

Trinaest godina poslije ovog i ovakvog osvrta, makoliko nas pojedini narativi i dalje dijele i povezuju, hrvatska kultura ipak se pomaknula iz prošlosti i okrenula prema budućnosti, bez obzira na to što kulturnu sadašnjost još uvijek opterećuju problemi koji nisu od jučer. Drugim riječima, problemi hrvatske kulture višeslojni su i obuhvaćaju strukturne, financijske, političke i društvene aspekte. Unatoč visokom vrednovanju kulture kao komponente nacionalnog identiteta, sektor se suočava s ozbiljnim izazovima poput nedovoljnog i netransparentnog financiranja, odljeva visokoobrazovanih stručnjaka, što utječe i na kulturni sektor, sporog usklađivanja s modernim trendovima, sporoj obnovi baštine, odnosno nepokretnih kulturnih dobara, problema u muzejskoj djelatnosti te stalne mantre o nedovoljnom vrednovanju nezavisne kulturne scene i problema s izvorima njezina financiranja.

Naravno, kultura je izložena utjecajima politike, ali vrijedi i obrnuto - politika je izložena utjecajima kulture. U tom kontekstu između ostalog utjecaj populizma na kulturu također se manifestira kroz interesne sfere u rasponu od ljevice preko centra do desnice. Ne treba stoga čuditi kad je primjerice DP za sebe tražio resor ministarstva kulture kad je ulazio u koaliciju s HDZ-om, što je Plenković u startu odbacio, a interes za kultura kao "tihu točku moći" stalno iskazuju bivši ministar Zlatko Hasanbegović te njegov stranački kolega Mario Radić.

Kad se pak u hrvatskoj kulturi govori u širem europskom kontekstu, zanimljivim se pokazuje istraživanje Eurobarometra (562) iz 2024., prema kojem 68 % hrvatskih građana navodi da im je kultura "osobno važna", što je niže od EU prosjeka (79 %). Prema kriteriju "važnosti" kulture za pojedinca nalazimo se na začelju europskih zemalja. Iza nas su samo Nijemci, Austrijanci i Rumunji, a s Česima smo izjednačeni.

Bilo kako god, ako se društvo prepoznaje po kulturi, a kultura po društvu, Hrvatska se poput niza drugih europskih zemalja odlikuje koliko pozitivnim toliko i negativnim aspektima. I dok s jedne strane patimo od kulturnih mitova, zabluda i opsesija, s druge strane možemo se s pravom pohvaliti i ponositi ne samo respektabilnom tradicijskom kulturnom baštinom nego i brojnim suvremenim kulturnim brendovima po kojima smo prepoznatljivi i cijenjeni u svijetu. Ministarstvu kulturu na čelu s ministricom Ninom Obuljen Koržinek doista treba odati priznanje ne samo za financiranja brojnih projekata na nacionalnoj i lokalnoj razini nego i za usklađenost hrvatska kulturne politike s kulturnom politikom Europske unije.

KULTURNA ISKAZNICA

U tom smislu prioriteti Ministarstva i dalje su muzejska djelatnost, knjižarska djelatnost, izvedbene umjetnosti, glazbena i glazbeno-scenska umjetnost, vizualne umjetnosti, audiovizualne djelatnosti, zaštita i očuvanje materijalnih i nematerijalnih kulturnih dobara i djelatnost javnog informiranja. S tim u svezi Ministarstvo je pokrenulo pilot-projekt Kulturna iskaznica kako bi se pridonijelo stvaranju navika korištenja kulturnih sadržaja, stvaranju nove publike te jačanju postojećih kulturnih potreba koje će pridonijeti daljnjem razvoju kulturnog i medijskog sektora.

Sve u svemu, uzimajući u obzir širi i dublji kontekst, umjesto nekog konačnog zaključka možda je bolje postaviti pitanje kakva je budućnost hrvatske kulture i o čemu sve ona ovisi. Pritom odgovor vodi koliko u pozitivnom, toliko i u negativnom smjeru. Pojednostavljano to bi značilo da je kultura kao i država postojana i održiva, ali je istovremeno suočena s brojnim izazovima počevši od političkih preko ekonomskih do općenito demokratskih koji i kulturu i državu i sve njezine stanovnike ugrožavaju u većoj ili manjoj mjeri koliko jučer toliko i danas kao i sutra. Ili, kako je to mudro zaključio prof. Dragan Vukčević: Kultura nije odnos prema drugome, kultura je odnos prema sebi. Nobelovac Ivo Andrić bio je rječitiji: Kultura nije samo ono što čitamo, što pišemo, što slikamo, što zidamo... kultura je i pogled, i osmjeh, i ponašanje, i gestikulacija, i govor. Nesumnjivo da je ona u nama, jer se primjećuje od načina kako nekome kažemo "zdravo" pa do jedne pjesme, slike, građevine...