Živimo u vrijeme u kojem političari, novinari i znanstvenici, ne svi, imaju Janusovo lice. S jedne strane je kohezivna kultura, tj. lijepo lice, a s druge je destruktivna antikultura, tj. ružno lice - kaže prof. dr. sc. Mirko Štifanić, sociolog i publicist iz Rijeke, te dodaje:

PROF. DR. SC. MIRKO ŠTIFANIĆ​, Sociolog i publicist iz Rijeke

- “Lideri” kulture destrukcije ponašaju se kao da narod, odnosno građani, neće shvatiti razliku između nekulturnog i kulturnog ponašanja i djelovanja. Kao da je štetan inkluzivni i kohezivni nacionalni identitet. Sve prikazuju u negativnom kontekstu. To je narativ onih čija se kultura odnosno ponašanje svodi na: a) budi što destruktivniji; b) budi što glasniji i c) prvi pošalji narodu “jasnu poruku”. To je model ponašanja aktera kulture zla. Njima kultura iskrivljenog, neistinitog i tendencioznog prikazivanja prošlosti, ‘41. i ‘45., te ‘91. i ‘95., pa i sadašnjosti, služi kao “istina” koja je navodno temelj demokratskog društva i kulture. Na dnevnoj bazi potiču nesnošljivost i mržnju te radikalizaciju ponašanja prema onima koji pozitivno gledaju na nacionalni identitet odnosno kulturu i nacionalnu sigurnost. Pritom se predstavljaju kao da su “jedini” koji “istinito” komentiraju svako područje ljudskog djelovanja u prošlosti i sadašnjosti. Takva, negacionistička, kultura sastoji se u tome da se: a) minimiziraju uspjesi; b) maksimaliziraju neuspjesi. Ne radi se samo o kulturi podjela nego i poticanju agresije. To je obilježje, ne jedino, današnje kulture: političke, medijske, znanstvene, komunikacijske... Demokracija im omogućava agresiju na mozak, um i mentalno zdravlje građana i nacije. Treba li spomenuti da je kultura verbalne agresije vodila, ne tako davno, u rat. Nameće se zaključak da je predstavnička demokracija pogodan sustav za prodemokrate, ali i za kriptodemokrate. I za kulturne i miroljubive i za antikulturne i destruktivne. O ishodu utakmice između njih ovisit će sudbina ne samo demokracije nego i države. Negativan ishod može biti za one koji to nisu na vrijeme shvatili. Naime, dok prodemokrati naivno, ali i neodgovorno vjeruju da je demokracija sustav koji uvijek pobjeđuje, kriptodemokrati se na riječima zalažu za demokraciju, mir, ljudska i manjinska i druga prava, a udružuju se u “neovisne”, “građanske”, “kulturne” i “antifašističke” udruge s kojima narod odnosno državu nastoje dovesti pred - svršeni čin. Teško onoj zemlji koja tek tada nauči lekciju o kulturi i demokraciji. Koja ne shvati posljedice onih koji građane agresivno uvjeravaju na stalno i svagdje prisutne desničarske fašističke ideje i ponašanje. Čak i kada istodobno promoviraju - ljevičarske fašističke ideje. Ovo je slika naše kulturne, društvene i nacionalne stvarnosti. Nije opća, ni većinska, ali prijeti da takva postane.

O POLITICI I POPULIZMU...

- Nije baš sva kultura pod izravnim utjecajem politike, ali može postati. Na nacionalnoj razini akteri kulture zla su političari koji se ponašaju kao lažni ljevičari ili lažni desničari, tj. oni koji zloupotrebljavaju vlast i, primjerice, prodaju strateške resurse “strateškim partnerima”. Ili, koji potiču podjele, radikalizaciju ponašanja i nepovjerenje u sustav. Posljedice su kultura ekstremizma, mogući terorizam i erozija osjećaja nacionalne odnosno kulturne pripadnosti i sigurnosti. Oni njeguju kulturu “duboke države”, tj. kada su oni i vlast, i institucije, i demokracija.

- Kultura populizma prilično je razvijena i agresivna, ne u istom omjeru, ali kod svih političkih aktera. Thompson, pak, dio je hrvatskog identiteta: glazbenog, vjerskog, medijskog, antifašističkog i domoljubnog. Kultura populizma obilježje je vlasti koja smatra da ima pravo donositi političke zabrane koje nisu ni kulturne ni sigurnosne. Radi se o ekstremističkim političarima koji se nazivaju ljevičarima, a ponašaju se kao ekstremistički desničari. Oni su “2 u 1”: i političari i policajci. To spada u kulturu autoritarnih i kriptoautoritarnih režima i vlasti.

O MITOVIMA I ZABLUDAMA...

- Postoji više mitova. Primjerice, mit o predstavničkoj demokraciji. Nju se predstavlja kao jedini i najbolji oblik demokracije, koji sve uspješno rješava. Funkcionira i mit o slobodama. On, međutim, otkriva pravo lice kada se pod krinkom slobode izražavanja širi govor mržnje. U takvim slučajevima to se pravo može ograničiti radi zaštite državne sigurnosti, javnog reda, zdravlja, morala, povjerljivih informacija te autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti. Jer sloboda izražavanja ne uključuje pravo na ponižavanje ili vrijeđanje drugih ni na izraze koji uznemiruju javnost. Postoji mit o medijima kao čuvarima demokracije. Ali oni osim toga mogu biti rušitelji demokracije i promotori kulture zla. Novinari i znanstvenici, ne svi, postaju produžena ruka zla kad nekritički daju prostor destruktivcima koji relativiziraju zločine, etiketiraju branitelje kao ekstremiste itd. Umjesto da budu čuvari istine, postaju alat aktera kulture zla. Ona se hrani lošim mirom, dezinformacijama, medijskom manipulacijom i nedostatkom sankcioniranja zla - prije svega domaćeg. Također, postoji mit o manjinama kao mostovima između država. One to mogu biti, ali im politički predstavnici manjina koji se ponašaju kao etnobiznismeni to nastoje onemogućiti zbog, kao, njihove dobrobiti. Pritom treba dodati da susjedne zemlje o sebi šire mit kako su uvijek bile odane demokraciji, da nikada nisu bile agresori itd...

U BUDUĆNOSTI KULTURE...

- Uglavnom, postoje dvije vrste kulture. Jedna je kultura kakvu imamo, a druga kakvu trebamo. Naravno, u stvarnosti uvijek postoje i jedna i druga. Prihvatljivo je ako surađuju i ako su miroljubive i podnose se prema modelu - i mi i oni! Ali u stvarnosti akteri zla, političari, i drugi, kulturu nastoje podijeliti na “našu dobru” i “njihovu lošu”. Pritom žele puhati u leđa samo “svojoj”. Problem je što se ona se ne nudi, nego nameće. Pritom se koristi nekultura po modelu - ili mi ili oni. Druga se, pak, ona miroljubiva, ne nameće, nego se nudi.

Što se tiče naše zemlje, sve ovisi o kulturi: političkoj, ekonomskoj, demografskoj, vjerskoj, domoljubnoj, antifašističkoj, glazbenoj... Dvije su mogućnosti za hrvatsku kulturnu, društvenu i nacionalnu budućnost. Prva je: država dobra - kultura odgovornosti, građanski aktivizam, predstavnička plus neposredna demokracija, sankcioniranje zla (domaćeg i stranog), poštovanje Ustava i sloboda bez zloupotrebe. Druga je: država zla - monopol loših, nekulturnih i destruktivnih političara na odlučivanje, korupcija, klijentelizam, ideološka polarizacija, popuštanje susjednim akterima zla, erozija nacionalnog identiteta i ugrožavanje nacionalne sigurnosti.