Ako je kultura skup različitih, čak i međusobno suprotstavljenih, uvjerenja, ideja i povijesnoga iskustva, koji zajedno čine osnovu nacionalnoga identiteta, osjećaja pripadnosti i ponašanja, koji se najčešće prenosi kroz generacije i vidljiv je u materijalnoj i nematerijalnoj baštini, nasljeđu, očituje se u jeziku i simbolima koji su pripadnicima određene nacije bliski i razumljivi, onda je izvjesno kako, kada govorimo o kulturi, možemo govoriti o mnogim stvarima - kaže prof. dr. sc. Andrea Feldman, povjesničarka i vlasnica nakladničke kuće FELDMAN & CO, te dodaje:

PROF. DR. SC. ANDREA FELDMAN

- Kultura se koncipira dovoljno široko kako bi se u njoj mogli pronaći baš svi sudionici nacionalnoga pothvata. No u Hrvatskoj danas kultura se čini pritisnuta utezima ideologije, može biti istodobno i nastavak političke arene, koncertna tribina, bojno polje, dječje igralište. Ono što joj kronično nedostaje jest otvorena rasprava u javnosti i natjecanje za naklonost publike. Kad toga nema, vrtimo se svatko u svojemu krugu, zatočeni u mjehuru od sapunice ili kao hrčci treniramo u onim kotačima koji se bez prestanka okreću.

Koliko se zapravo društvo prepoznaje po kulturi, a koliko kultura po društvu? S tim u svezi - je li ugroženost kulture ujedno i ugroza nacionalnog identiteta?

- Značajna je povezanost kulture i države, naročito danas, kada se doima kako kultura u Hrvatskoj ne postoji i ne bi mogla postojati bez, prije svega, proračunskoga financiranja. Kao novopečena poduzetnica u kulturi, naime, osnovala sam nakladničku kuću koja izdaje povijesnu i publicističku tematiku, jasno mi je kako je gotovo nemoguće funkcionirati na malenomu tržištu kakvo je naše bez utjecaja, odnosno potpore, državnih institucija. No to nije nužno i najbolje rješenje. Mislim da bi reforma poreznoga sustava u smjeru veće mogućnosti individualnoga poreznog rasterećenja za one koji dio svojega poreza žele iskoristiti kao potporu pojedinim poduzetnicima u kulturi, u umjetnosti, u sportu znatno olakšala osamostaljenje umjetnika, odnosno kulturnjaka, te nužno pridonijela konkurentnosti i kvaliteti kulturnih proizvoda. Tek nakon što uronimo, kako je Denis Kuljiš znao reći, u ledenu vodu tržišta, možemo očekivati da do daha dođu oni najbolji. U bljutavoj ustajaloj vodi močvare vlada zakon prosječnosti, a on ne pridonosi bitno kulturnomu napretku, nego samo perpetuira osrednjost. A to je ono što najviše ugrožava kako kulturu tako i sam nacionalni identitet.

Parva domus Ragusa, sed sufficit orbi. (Dubrovnik je malen dom, ali dostaje svijetu.) stara je izreka anonimnog latinista iz 17. stoljeća koja govori o isprepletenosti Dubrovnika i svijeta, njegove koliko globalne toliko i nacionalne kulture. Hrvatska je kao država malena, ali to ne znači da naš inprint, naš otisak, naš utjecaj, ne može biti značajan. Kako se naš Dubrovnik kao država u povijesti dokazivao svojom nezavisnošću i sposobnošću, on je ostao izniman i najljepši primjer te interakcije koja se upravo kulturom trajno potvrđuje. Naše je samo da se ne ograničavamo nepotrebno na jezik, regiju ili orijentaciju, nego da u kontekstu globalne razmjene ponudimo originalne, jedinstvene ideje.

Populizam u kulturi, ima li ga u Hrvatskoj i kako se manifestira? Kako se u takav kontekst kulture uklapa ili ne uklapa Thompson, između ostalog?

- Bez populizma teško da može biti popularne kulture, jer joj samo ime određuje status. A popularnu kulturu određuje i masovnost. Dat ću vam dobar primjer originalne i globalno uspješne korejske sapunice, odnosno korejske filmske industrije, kao i korejske popularne glazbe. Nota bene, sve su to proizvodi jedne relativno malene, ali inovativne nacije i kulture koja se afirmirala u nepovoljnim povijesnim okolnostima, od strane hegemonije do traumatičnoga rata kroz koji je prošla i podjele zemlje, do uništenoga gospodarstva i doslovnoga siromaštva, iz kojega se izvukla zahvaljujući otvorenosti slobodnomu tržištu i konkurentnosti. I nepristajanju na prosječnost. I svijet je to prepoznao.

Thompson nije ništa manje ili više populist od ostalih popularnih i manje popularnih pjevača. Njega od svih ostalih ipak razlikuje činjenica kako se politika odnosno kako se lokalni ili državni političari odnose i kako su se odnosili prema njemu u proteklih tridesetak godina. Upravo su zabrane i insinuacije zabranama kojima nije mjesto u liberalnim demokracijama pridonijele njegovoj osobnoj popularnosti i njegove pjesme učinili ne samo popularnim nego i simbolom otpora arbitrarnoj moći. Bilo da se radi, kada je riječ o današnjim događajima, o otporu lokalnoj, možemaškoj vlasti u Zagrebu bilo da je riječ o prethodnih dvadesetak godina, hadezeovskoj državnoj vlasti, koja mu je branila ili ograničavala nastup na javnoj televiziji. Rezultati su i za jedne i za druge bili razočaravajući.

Kakva je budućnost hrvatske kulture i o čemu sve ona ovisi?

- Budućnost hrvatske kulture, kao uostalom i budućnost samih Hrvata, ovisit će, kao i uvijek, o našoj želji za afirmacijom, potrebi da se dokažemo kao samosvjesna nacija i odlučnosti da se uhvatimo u koštac s izazovima koji pred nama stoje. U vremenima velike svjetske nestabilnosti, kriza i mogućih sukoba bit će najvažnije očuvati prisebnost i znanje o tomu što je naš interes. On ne može biti drukčiji nego onakav kakav je bio tijekom stoljeća kada je oblikovao nas Hrvate kao naciju i našu kulturu kao jedinstvenu, otvorenu, inovativnu, hrabru i usmjerenu na vrijednosti koje smo dijelili s našim, prije svih ostalih, europskim susjedima. Nasuprot strahu od slobode, od konkurencije, od suočavanja sa svojim pravim mjestom u svijetu, snažna nacionalna kultura utjelovljuje upravo autentične vrijednosti, na kojima, uostalom, počiva napredak svakoga društva.