Prema Pregledu stanja u području pravosuđa u EU-u za 2025. godinu, koji je objavila Europska komisija, a koji je postalo dio Komisijina Izvješća o vladavini prava za 2025. godinu, Hrvatska ne stoji najbolje kada se radi o neovisnosti pravosuđa. Međutim, te podatke ipak treba pažljivo proučavati i tumačiti - navodi izv. prof. dr. sc. Zoran Burić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Katedre za kazneno procesno pravo, te dodaje:

- Pokazatelj neovisnosti pravosuđa prema kojem Hrvatska najlošije stoji jest onaj koji se odnosi na percepciju građana i poduzetnika. U odnosu prema percepciji građana, od nas je lošija jedino Poljska, a u odnosu prema onoj poduzetnika lošija je i Bugarska. Prema drugim pokazateljima neovisnosti pravosuđa koji se koriste u tim izvješćima ne stojimo tako loše. Mogli bismo zaključiti da stanje prema pokazateljima neovisnosti pravosuđa nije tako crno, ali ga građani i poduzetnici doživljavaju jako crnim.

KRIVA PERCEPCIJA

Zašto je tomu tako, koji se glavni razlozi što se na pravosuđe općenito gleda s negativnih aspekata...?

- Na pitanje zašto je to tako teško je dati jednostavan odgovor. Ono što je prije svega uočljivo jest da je općenito povjerenje u institucije u Hrvatskoj nisko. Drugo je da se pravosuđe posljednjih godina često nalazi u središtu političkih trvljenja, a građani i poduzetnici utjecaj politike vide kao temeljni negativni utjecaj na neovisnost pravosuđa. Sjetimo se samo kako izgledaju postupci imenovanja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske posljednjih nekoliko godina ili kako je izgledao posljednji postupak imenovanja glavnog državnog odvjetnika, ili se sjetimo svih postupaka imenovanja ustavnih sudaca. Treće je da je dominantan medijski pristup radu pravosuđa izrazito tendenciozan, pojednostavnjujući i usmjeren na stvaranje negativnog emocionalnog odgovora, a građani svoju percepciju o radu pravosuđa dominantno formiraju praćenjem medija. U javnim raspravama o pitanjima pravosuđa objektivnom sagledavanju situacije često ne pridonose ni tzv. pravni stručnjaci, koji su spremni iz rukava davati instantne pravne odgovore, bez temeljitog uvida u sve okolnosti pojedinog predmeta, često na taj način podržavajući neobjektivan, navijački i nestručan pristup, koji ne pridonosi kvalitetnoj javnoj raspravi o pitanjima pravosuđa.

Svime ovime ne mislim kazati da je stanje u pravosuđu idealno ili dobro i da građani nemaju objektivnih razloga biti nezadovoljni tim stanjem i tražiti od pravosuđa brže i kvalitetnije usluge, ali ne mislim da je neovisnost pravosuđa u Hrvatskoj tako ozbiljno dovedena u pitanje. Zanimljivo je da ćete u stručnim krugovima ponekad čuti i tezu da je kod nas pravosuđe, prije svega sudstvo, previše neovisno o politici i da je to jedna od osnovnih kočnica na putu ozbiljne reforme pravosuđa.

O hrvatskom pravosuđu "pričali" smo prije gotovo tri godine... Kakvo je danas stanje, bolje ili lošije, koji su pozitivni, a koji negativni aspekti? Zašto i dalje izostaje cjelovita reforma i je li ona uopće moguća u okolnostima kakve vladaju na hrvatskoj političkoj sceni posljednjih godina, pa i desetljeća?

- Iako ima nekih pozitivnih pomaka, rekao bih da je u osnovi stanje isto te da i dalje ne postoji ozbiljna politička volja da se pravosuđe reformira. Kod nas postoji kriza upravljanja pravosuđem, a rekao bih da je to kriza koja nije specifična samo za pravosuđe nego i za druge velike društvene sustave. Ako razgovarate sa sucima i državnim odvjetnicima, onda ćete vidjeti da se njihovi temeljni profesionalni problemi ne odnose na eventualni politički ili neki drugi utjecaj na njihov rad, nego na kadrovske i organizacijske probleme. Sasvim jasan pokazatelj da volja za ozbiljnim bavljenjem pitanjima pravosuđa već duže vrijeme ne postoji jest činjenica da Hrvatska nema svoje samostalno ministarstvo pravosuđa, nego ministarstvo dijeli s upravom, a odnedavna i s digitalnom transformacijom.

I dalje je aktualna rasprava oko HDZ-ova modela vezanog imenovanja sudaca Vrhovnog i Ustavnog suda. To je uzrujalo parlamentarnu ljevicu i desnicu, Plenković kaže da ne postoji namjera oporbe da se izabere potpuni sastav Ustavnog suda, a i Milanović galami da se tim modelom krši Ustav... Što je u tom modelu sporno, ili nije ništa?

- Oba procesa, imenovanje predsjednika Vrhovnog suda i sudaca Ustavnog suda, podrazumijevaju politički kompromis. Bez političkog dogovora ni jedan se od tih procesa neće završiti. Odgovoran odnos prema institucijama i društvu zahtijeva da se na ta mjesta izabiru ljudi čija je stručnost neupitna. U odnosu prema predsjedniku Vrhovnog suda ideološka pitanja manje su važna, ali u odnosu prema izboru sudaca Ustavnog suda vrijednosne pozicije kandidata su važne i pogrešno je kazati da tu ideologija nije bitna. Oni koji smatraju da nije tako, neka se samo sjete postupka izbora sudaca američkog Vrhovnog suda ili prošlogodišnjeg izbora troje njemačkih saveznih ustavnih sudaca, kada je jedna od kandidatkinja ljevice, oko čijeg je izbora inicijalno postignuta suglasnost, naknadno isključena iz procesa zbog određenih ideoloških stajališta koja su dijelu njemačkih konzervativaca bila neprihvatljiva.

Iako se nedvojbeno radi o političkim procesima, smatram da je povezivanje tih dvaju procesa, iako naizgled politički pragmatično, u odnosu prema pristupu pravosuđu pogrešno. Pitanje izbora predsjednika Vrhovnog suda prije svega je simbolično pitanje odnosa prema pravosuđu, jer je predsjednik Vrhovnog suda onaj tko na simboličnoj i protokolarnoj razini ulazi u razgovor s čelnicima drugih dviju grana vlasti, zakonodavne i izvršne. "Obezglavljeno" pravosuđe u ovom kontekstu izgleda kao nevažno pravosuđe i samo potvrđuje tezu o nespremnosti vrha političke vlasti da pravosuđe stavi ispred svojih političkih kaprica.

Kad smo kod biranja sudaca, kako se to radi u svijetu, koji su poučni primjeri izbora predsjednika vrhovnih sudova u SAD-u, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Australiji..., ima li i tamo tako burnih sporenja, nepomirljivih stavova kao kod nas?

- Svi smo imali prilike pratiti izbor sudaca američkog Vrhovnog suda i svima koji smo to gledali jasno je da je to ozbiljan i konfliktan politički proces, ali ujedno i medijski spektakl. Kada govorimo o američkom Vrhovnom sudu, treba nam biti jasno da on obavlja one zadaće koje u zemljama koje imaju ustavne sudove obavljaju oni. U kontekstu medijskog spektakla koji prati te procese u SAD-u, zanimljivo je taj proces usporediti s procesom izbora ustavnih sudaca u Njemačkoj, koji se ne događa ispred kamera, nego na nejavnim političkim sastancima, ali na kojima je neoboriva pretpostavka političkog dogovora neupitna stručnost kandidata. Dakle, pristupi su drukčiji. Međutim, ni jedan od tih primjera nije usporediv s izborom predsjednika našeg Vrhovnog suda. Kao što sam već kazao, tu se ne radi o nekom ideološki važnom pitanju, i ovlasti predsjednika Vrhovnog suda nisu takve da bi politici bilo važno tko će to biti (kao što je kod sudaca Ustavnog suda), ali kod nas taj proces stoji isključivo zbog nemogućnosti da se predsjednik Republike i predsjednik Vlade o konkretnoj osobi dogovore. Radi se o karakteristikama ličnosti, a ne o politici.

NUŽAN JE DOGOVOR

Što ako model koji je predložio HDZ/Plenković ne prođe u Saboru? Protiv toga je i Udruga hrvatskih sudaca... Ako do kompromisa ne dođe, hoćemo li imati novu pravosudnu/ustavnu krizu, i kako bi EU mogao reagirati i na model koji predlaže HDZ i na krizu, koja je sad posve izvjesna? S druge strane, je li kompromis ipak moguć?

- U ovom se trenutku ne čini izvjesnim da bi taj model mogao proći. Kao što sam već kazao, mislim da je neizbor predsjednika Vrhovnog suda loša poruka politike pravosuđu i društvu općenito, ali jednako je tako činjenica da taj propust do sada nije izazvao poremećaje u radu Vrhovnog suda ili sudstva općenito. Situacija je održiva, ali je neozbiljna i društveno štetna. Eventualni neizbor troje sudaca Ustavnog suda mogao bi se negativno odraziti na rad tog suda, i to kao veća radna opterećenost izabranih sudaca, sporije rješavanje predmeta i veći rizik blokade kod osjetljivih odluka. Bilo bi idealno kada bi se parlamentarne stranke mogle dogovoriti oko tri "swing" suca, odnosno takva koji nemaju čvrsto određene ni liberalne ni konzervativne stavove i čije bi glasanje oko pojedinih pitanja bilo teško predvidjeti.

Dogovor je u politici i društvu općenito ne samo moguć nego i nužan. Kao što sam već kazao, nemogućnost dogovora nije obilježje politike, nego karakteristika ličnosti. Ne očekujem nikakvu reakciju od EU-a na ova pitanja.