Prekid pregovora SDP-a i Možemo! oko izbora ustavnih sudaca u srijedu su iz HDZ-a ocijenili "odgojno-obrazovnim mjerama" i poručili kako čekaju da se predsjednik SDP-a Hajdaš Dončić "odljuti" i povuče ih jer su oni spremni za daljnje razgovore, no iz te dvije stranke odgovaraju da se pregovori ne nastavljaju, te poručuju kako ostaju pri svom stavu. Koliko sve što se trenutačno događa, ali i što se prije događalo, poružnjuje ionako lošu ukupnu sliku hrvatskog pravosuđa, pitali smo, između ostalog, doc. dr. sc. Matiju Miloša s Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

POLITIČKI INTERESI

Prema izvještaju Europske komisije za 2024., Hrvatska je bila na začelju među 27 država članica Europske unije po neovisnosti sudaca i državnih odvjetnika. Koji su uzroci takvog stanja, i je li se ono makar malo popravilo u prošloj godini?

- Mislim da je stanje pravosuđa rezultat više preklapajućih faktora. Kao ustavni teoretičar, mogu govoriti samo o onima koji su najbliži mojoj domeni. Najšire gledano, problem je nedovoljno ozbiljno i dosljedno ustrajanje na uspostavi institucija koje će biti neovisne o političkim mijenama. Taj se razlog odnosi na sve institucije, a onda i na pravosuđe. Jednostavno govoreći, Ustav se kod nas doživljava kao tehničko sredstvo, koje se provodi onda kada je oportuno. U skladu s tim, institucije države ne doživljava se kao zbiljski odvojenima od dominantnih političkih silnica. Njih se nastoji zarobiti, preoteti, okupirati, ali ne i odijeliti od vladajućih. Ovime ne želim reći da je pravosuđe otvoreni instrument politike, nego da je teško zamišljati njegov bitan dio, sudstvo, kao niz stvarno neovisnih i nepristranih institucija koje bi bile osnažene tumačiti pravo. Tomu je tako jer razvoj takvog pravosuđa prethodno ovisi o prihvaćanju Ustava kao pravnog akta, o prihvaćanju vladavine prava kao njegove bitne odrednice, i o važnosti učinkovitog pravosuđenja za sve građanke i građane, kao i za ostvarenje ograničene vlasti. Prihvaćanje svih tih stavki u našoj je državi pod debelim upitnikom. Naprotiv, vlast u Hrvatskoj želi biti ograničena prigodničarski, kada baš mora, pa tako i ograničenja koja bi moglo odrediti robusno pravosuđe nisu dobrodošla.

Zašto i dalje izostaje cjelovita reforma hrvatskog pravosuđa i je li takva reforma uopće moguća u okolnostima kakve vladaju na hrvatskoj političkoj sceni posljednjih godina, pa i desetljeća?

- Osobno se ne bavim stanjem u pravosuđu dovoljno iscrpno da bih tu bio ikakav autoritet. Vašem čitateljstvu mogu preporučiti sustavan rad Centra za demokraciju i pravo "Miko Tripalo", koji redovito prati stanje pravosuđa i izvještava o njegovim neuralgičnim točkama. Od hrvatskih pravnih teoretičara posebno preporučujem radove profesora Alana Uzelca i dr. sc. Jurja Brozovića. Dr. Brozović je, primjerice, provodio vrijedno istraživanje o dužini postupka pred sudovima. To je trajanje bitno duže od onoga o kojemu je Komisija prethodno izvještavala. Trajanje postupka svakako ostaje bitan problem pravosuđa. Međutim, postoje tu i drugi problemi, kao što su manjak transparentnosti u djelovanju Državnog sudbenog vijeća, otežan pristup sudskoj praksi, problem profesionalnog angažmana sutkinja i sudaca izvan sudnice. Ne iznenađuje stoga što povjerenje javnosti u pravosuđe ostaje zabrinjavajuće nisko. Što se tiče nedostatka ozbiljnih napora da se stanje promijeni, upućujem na prethodnu stavku. Ustavna vladavina u Hrvatskoj ostaje ratom koji tek treba dobiti.

I dalje je aktualna rasprava oko HDZ-ova modela vezanog imenovanja sudaca Vrhovnog i Ustavnog suda. Tu su, kao što slušamo svaki dan, stajališta vlasti i oporbe podijeljena i teško je zasad očekivati usklađivanje stavova, pa se u tom smislu kriza nastavlja, premda oba suda i u takvim okolnostima ipak funkcioniraju... Što je u modelu povezivanja izbora sudaca sporno, ili nije ništa?

- Prijedlog povezivanja izbora članstva Ustavnog suda i predsjedajućeg Vrhovnog suda nije model. Riječ je o nastojanju da se političko neslaganje o izboru preostalih sutkinja odnosno sudaca Ustavnog suda razriješi političkim dogovorom. Kao što je u jednom nedavnom javnom istupu naglasila profesorica Barić, riječ je o strategiji. Problem je te strategije što, iako ne proturječi ustavnom tekstu, ima dva itekako problematična ustavna učinka. Prvi je u tome što se povezuju dva različita postupka. U oba je potrebno izabrati različite nositelje funkcije i u oba to moraju biti osobe određenih profesionalnih kvalifikacija. Te bi kvalifikacije morale biti u prvom planu. U slučaju sutkinja i sudaca Ustavnog suda dodatni je problem što se traži dvotrećinska većina. Ta je većina uvedena upravo kako bi se postigao konsenzus o nedvojbenim profesionalnim kvalitetama kandidata. To je ujedno i razlog zašto se ništa izvan takvog dogovora ne smije prihvatiti kao predmet razmatranja, a pogotovo ne otvorene političke trgovine. Bitno je koga se bira i zašto. Nadalje, problem je što vladajuća koalicija uvjetujući izbor predsjedajuće figure Vrhovnog suda dogovorom o izboru ustavnih sudaca blokira puni rad Vrhovnog suda i, samim time, sudbene vlasti te pravosuđa uopće. To nikako nije ustavno prihvatljivo. Središnji je problem, koji povezuje sve ostale, što se volju političkih stranaka nadređuje strukturama i procesima koje predviđa Ustav. S obzirom na to da je bitna zadaća svih ustava upravo ograničiti političku moć, vjerujem da ne treba tumačiti zašto je to neprihvatljivo.

Kad smo kod biranja sudaca, kako se to radi u svijetu, koji su poučni primjeri izbora predsjednika vrhovnih sudova u SAD-u, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Australiji..., ima li i tamo tako burnih sporenja, nepomirljivih stavova kao kod nas?

- Treba razlikovati izbor sudaca i izbor članica i članova ustavnih sudova. Postupci se u ta dva slučaja mogu razlikovati. Kod izbora članstva ustavnih sudova politički element uvijek postoji u nekoj mjeri. Predstavnička tijela redovito imaju bitnu ulogu u tim postupcima, posebno stoga što ustavni sudovi ocjenjuju ustavnost odluka tih tijela, zbog čega im je bitan i demokratski legitimitet koji dobivaju utjecajem demokratski izabranih predstavnica i predstavnika u zakonodavnom tijelu. S obzirom na to da su postupci izbora članstva ustavnih sudova otvoreniji političkom djelovanju, jasno je da u njima dolazi do sporova. To nije ništa neuobičajeno. Čak je i u državama koje percipiramo kao velike i stare demokracije, kao što je Njemačka, moguće zapaziti takve sporove. Bitno je, međutim, da se prijepor u konačnici razriješi izborom kvalitetnih članova. Jednako je tako bitno da su politički akteri upleteni u proces izbora ustavnih sudaca odani održavanju integriteta institucija, pa i Ustavnog suda. Njihova instrumentalizacija za kratkoročni politički dobitak golem je problem koji političke sporove vezane ua ustavne sudove čini toksičnima.

KRIZA JE DUBOKA

Što ako model koji je predložio HDZ/Plenković ne prođe u Saboru? Protiv toga je i Udruga hrvatskih sudaca... Ako do kompromisa ne dođe, hoćemo li imati novu pravosudnu/ustavnu krizu, i kako bi EU mogao reagirati i na model koji predlaže HDZ i na krizu, koja je sad posve izvjesna? S druge strane, je li kompromis ipak moguć?

- Kao što sam već naglašavao, mi smo ušli u duboku ustavnu krizu već onda kada su politički akteri u Republici Hrvatskoj utvrdili da je Ustav sredstvo postizanja politički poželjnog cilja, a ne temelj izgradnje nezavisnih i funkcionalnih institucija koje služe građanstvu. Svi daljnji sporovi tek su mreškanje izazvano tim izvornim udarom. U tom je svjetlu manje odlučno hoće li trenutno aktualni prijedlog proći. Ako ne prođe, bit će to nova povreda ustavne vladavine. Pravosuđe će morati i dalje djelovati bez čelne osobe, što je, u najmanju ruku, nedopustiva simbolična poruka zanemarivanja jedne od triju temeljnih grana vlasti. Ustavni sud će morati funkcionirati u krnjem sastavu. Ako prijedlog o kojem se trenutno raspravlja prođe, što nije ni izgledno ni posebno preporučljivo, na još će se jedan način poručiti da se Ustav može po potrebi podređivati stranačkim dogovorima dubioznog pedigrea. (D.J.) n