Odbor za mir ne znači nužno kraj UN-a, ali jest pokušaj njegove političke marginalizacije: Trumpova kritika da ta organizacija nije uspjela ostvariti svoj potencijal je opravdana i ima uporište, ali pravi odgovor na slabosti UN-a ne bi trebale biti ad hoc strukture poput njegova Odbora za mir, nego temeljita strukturna reforma multilateralnog sustava, koja se spominje već desetljećima - kaže izv. prof. dr. Petar Popović s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

USTUPLJENA

- Inače, Odbor za mir je zamišljen kao instrument nadzora provedbe primirja u Gazi, u skladu s mirovnim planom Trumpova zeta Jareda Kushnera i glavnog američkog izaslanika za Bliski istok Stevea Witkoffa. Iako je plan podržalo Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 2803), vidljivo je da Odbor neće funkcionirati kao klasični mirovni mehanizam. Struktura i logika djelovanja više sliče upravljanju korporacijom, što nije slučajno s obzirom na to da Trump, kao i glavni arhitekti mirovnog plana Kushner i Witkoff, dolazi iz svijeta nekretninskog biznisa. Stabilizacija je zamišljena u okviru megaprojekta "Gaza Riviera", vrijednog oko 30 milijardi dolara. Taj investicijski model upravljanja krizama Trump je prošlog tjedna, prije osnivanja Odbora u Davosu, proširio na globalni plan s namjerom da potisne UN. Dakle, trenutno svjedočimo jednom novom modelu upravljanja, u kojem jamac sigurnosti i mira nije više multilateralizam, nego investicijski interes Trumpove administracije. Most između privatnog i javnog u Trumpovoj strategiji često se označava u liku Kushnera. Kada se pogleda sastav zemalja koje sudjeluju u Trumpovu Odboru, doista je napadno da su među njima države poput Armenije i Azerbajdžana, koje su 2020., 2023. i prije vodile rat oko spornog područja Gorskog Karabaha. Trumpova administracija posredovala je povijesnom deklaracijom o miru između te dvije države, što je uključivalo plan stvaranja strateškog prometnog koridora "Trumpova ruta za međunarodni mir i prosperitet" (TRIPP). Ova situacija ilustrira obrazac kombiniranja mirovne ambicije s privatno-javnim financijskim interesima Trumpove administracije.

Jako je važno napomenuti da će pravi ispit Odbora za mir biti sposobnost ostvarivanja mirovnog procesa u Gazi. Odbor, koji uključuje brojne države s različitim geopolitičkim interesima, od Egipta i Turske do Saudijske Arabije i Katara, zamišljen je kao tijelo za nadzor provedbe mirovnog plana i poslijeratne obnove. Većina arapskih država članica tradicionalno zagovara dvodržavno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba, tako da je upitno kako će se u idućem razdoblju postaviti Izrael. Izraelski premijer Netanyahu prvotno je odbio sudjelovati u Odboru, ali je naknadno prihvatio.

Što se tiče Grenlanda, nakon eskalacije napetosti Trump je ublažio retoriku naglasivši kako misli da će se pronaći rješenje s kojim će i SAD i NATO "biti jako sretni". U kolikoj mjeri Trump zapravo s Grenlandom testira jedinstvo EU-a, a posredno i Rusiju i Kinu? Ili je sve uobičajen Trumpov show...

- Trumpov interes za Grenland, formuliran u povremeno bombastičnim, ali taktički odmjerenim izjavama, nije tek ekscentrična epizoda političkog showa, iako se u Trumpovu slučaju ta dimenzija ne može potpuno isključiti. Riječ je o kompleksnoj temi, u kojoj se preklapaju geopolitički interesi, resursna sigurnost i testiranje granica transatlantskog jedinstva. Dakle, najvažnije je poći od pretpostavke da Trump vidi EU, uz Kinu, kao glavnog neprijatelja - ne konkurenta, nego neprijatelja - čije jedinstvo treba dodatno oslabiti. U konačnici, otvoreno neprijateljstvo prema EU-u otvoreno je artikulirano u Trumpovoj Nacionalnog sigurnosnoj strategiji iz studenog prošle godine.

Tvrdnje da Grenland jedino SAD može "braniti" od Rusije uglavnom su prenapuhane. Rusija već ima snažnu vojnu infrastrukturu na Arktiku, osobito na poluotoku Kola, bliže Norveškoj i Baltiku, a američka prisutnost na Grenlandu već postoji kroz bazu Pituffik i bilateralne sporazume s Danskom iz 1951. godine. Plovidba ruskih brodova oko Grenlanda zasad ne odudara bitno od aktivnosti u širem arktičkom prostoru. Kina pak nema teritorijalnu ni vojnu prisutnost na tom području; njezin interes je prije svega gospodarski, vezan uz potencijalna ulaganja u rudarstvo i infrastrukturu.

S obzirom na to da SAD još od Drugog svjetskog rata ima privilegiran i institucionaliziran pristup Grenlandu u sigurnosne svrhe, čini se da današnji američki interes nije primarno obrambene, nego prije svega gospodarsko-strateške naravi. U središtu tog interesa su prirodni resursi: rijetki metali, rude te potencijalna nalazišta plina i nafte. U kontekstu ubrzanog zaokreta SAD-a prema većoj strateškoj samodostatnosti i smanjivanju ovisnosti o globalnim lancima opskrbe, osobito onima u kojima Kina ima jaku poziciju (ako ne i monopol), Grenland se nameće kao dugoročna strateška rezerva. Američkim kompanijama to bi značilo povoljniji i sigurniji pristup eksploataciji resursa, a Washington bi time ojačao svoju pregovaračku i geopolitičku poziciju u globalnoj konkurenciji za kritične sirovine. Takvi ciljevi, međutim, ne zahtijevaju formalnu aneksiju teritorija. Dovoljan je kombinirani pristup s koncesijama, investicijskim aranžmanima i političkim pritiskom, što Trumpovu retoriku čini prije svega pregovaračkim alatom, a ne nužno najavom stvarne namjere teritorijalnog preuzimanja. Riječ je o već poznatom obrascu njegove pregovaračke strategije: početni maksimalistički i šokantni zahtjev služi kao polazišna točka za kasnije, realističnije, dogovore.

Neki od uglednih američkim psihijatara, ali i kongresnika, poput Yassamin Ansari iz Arizone, dovode u pitanje mentalnu sposobnost predsjednika SAD-a, čak se javno govori i o aktiviranju 25. amandmana Ustava, koji potpredsjedniku omogućuje da preuzme dužnost vršitelja predsjedničkih ovlasti kada predsjednik više nije sposoban nastaviti obavljati svoju funkciju... Vaš komentar?

- Rasprave o mogućem aktiviranju 25. amandmana Ustava SAD-a zasad su više dio političke i medijske rasprave i vjerojatno će na tome ostati. Naime, taj je mehanizam iznimno teško provesti zbog više razloga: zahtijeva inicijativu potpredsjednika i većine članova vlade, potom i potvrdu Kongresa, a cijeli je proces opterećen političkom lojalnošću, stranačkom disciplinom i strahom od presedana. Povijesno gledano, 25. amandman je zamišljen za neupitne situacije fizičke ili mentalne nesposobnosti, a ne za slučajeve u kojima se sposobnost predsjednika dovodi u pitanje političkom interpretacijom ponašanja, govora ili donošenja odluka.

Ipak, činjenica da pojedini američki doktori medicine javno problematiziraju Trumpovo fizičko i mentalno stanje upućuje na to da sumnje nisu marginalne. One se nadovezuju na dugogodišnje rasprave o njegovoj impulzivnosti, kognitivnoj konzistentnosti i malignoj narcisoidnosti. Iako to još uvijek ne znači da postoje pravno-operativni temelji za njegovo razrješenje, politički je znakovito da se takve teme otvaraju unutar samog establišmenta, jer to postupno normalizira raspravu o mogućem "danu poslije". U tom kontekstu već se sve češće špekulira o njegovu nasljedniku, potpredsjedniku JD Vanceu. Vance se profilira kao političar blisko povezan s interesima Silicijske doline, osobito u području umjetne inteligencije i velikih tehnoloških kompanija. Njegova bliska suradnja s mrežom Rockbridge Network, koja već ima razvijene operativne i investicijske veze u Japanu, Južnoj Koreji i Tajvanu, upućuje na strateški zaokret prema tehnološki vođenoj vanjskoj i sigurnosnoj politici.

Zaključno, pati li Europa/EU od manjka liderstva, od nedostatka jakog političara, može li to biti Macron, Merz, Meloni ili netko drugi, tko bi znao kako odgovoriti na dominantni trumpizam? Demokratski guverner Kalifornije Gavin Newsom oštro je poručio Europi: "Vrijeme je da se uspravite, budete čvrsti, da pokažete kičmu!" Vaš završni komentar?

- Europa danas ne pati toliko od "manjka lidera" koliko od drukčijeg shvaćanja liderstva. Politička kultura Europe, oblikovana nakon Drugog svjetskog rata, institucionalno i normativno je izgrađena upravo kao reakcija na karizmatske, personalizirane oblike vlasti. U tom smislu, liderstvo koje bi klizilo prema kultu ličnosti, a kakav je postao zaštitni znak trumpizma, u Europi je gotovo nemoguće, ne samo institucionalno nego i u smislu političke kulture. Zato se ni Emmanuel Macron, ni Friedrich Merz, ni Giorgia Meloni ne mogu nametnuti kao "europski Trump", čak i kada bi to htjeli. EU je projekt procesa, kompromisa i sporog usklađivanja, a ne projekcija jedne snažne figure.

Današnje europsko ponašanje odražava i objektivno slabiju stratešku poziciju. EU se nalazi između tri sile - SAD-a, Rusije i Kine - bez vlastite koherentne vojne moći, s energetskom nesigurnošću i unutarnjim političkim fragmentacijama. U takvom kontekstu moralna konzistentnost često dolazi u sukob s realpolitikom. Naprimjer, paradoksalno je, ali i znakovito, da Macron relativno blago reagira na scenarije koji uključuju američko rušenje Madura u Venezueli, a Marine LePen to osuđuje kao kršenje međunarodnog prava. Takvi obrati pokazuju koliko su se tradicionalne ideološke linije zamutile pod pritiskom geopolitike. Zato se pitanje ne svodi jednostavno na to je li Europa "podanička" ili "bez kičme", kako to poručuje Newsom, nego na to koliko je pragmatična i koliko sebi uopće može priuštiti otvorenu konfrontaciju.