Na nedavnom je samitu u Davosu američki predsjednik Trump - uz svoju novu predstavu - prezentirao i osnivanje Odbora za mir, u koji je pozvana i Hrvatska. Što se krije iza te inicijative, ako se ostvari, znači li to kraj Ujedinjenih naroda? Trump kaže da Ujedinjeni narodi "nikada nisu ostvarili svoj potencijal"...

Show se nastavlja

O tim i nekim drugim pitanjima za ovotjedni Magazin govori izv. prof. dr. sc. Ivor Altaras Penda s Libertas međunarodnog sveučilišta iz Zagreba.

- Nije slučajno da se u kontekstu Trumpove inicijative, nazvane "Odbor za mir", odmah nameću usporedbe s međunarodnom organizacijom kakva su Ujedinjene nacije (pritom valja podsjetiti da je u politološkom i pravnom smislu ispravan naziv upravo Ujedinjene nacije, a ne Ujedinjeni narodi, kako se ona službeno naziva u Hrvatskoj). Naime, već u prvom članku Povelje UN-a jasno su definirani temeljni ciljevi ove organizacije. U njemu se izrijekom navodi da je svrha UN-a "održavati međunarodni mir i sigurnost" te u tu svrhu poduzimati učinkovite kolektivne mjere radi sprječavanja prijetnji miru, suzbijanja agresije i mirnog rješavanja sporova u skladu s načelima pravde i međunarodnog prava. U tom svjetlu, inicijativa poput "Odbora za mir" opravdano se može tumačiti kao pokušaj uspostave paralelnog međunarodnog mehanizma u odnosu prema postojećrm sustavu UN-a. Iako bi institucionalni paralelizam u idealnim okolnostima bio neprihvatljiv, činjenica je da upravo on nastaje onda kada postojeće institucije duže vrijeme nisu u stanju ostvarivati vlastite temeljne ciljeve. U tom smislu aktualna kriza Ujedinjenih nacija nije povijesno nepoznata pojava - dovoljno je prisjetiti se sudbine Lige naroda, njihove izravne prethodnice.

Nažalost, Trumpove kritike upućene UN-u nisu bez osnove. Međutim, problem ne leži samo u dijagnosticiranju institucionalne slabosti, nego u načinu na koji se ona koristi. Umjesto reforme postojećeg međunarodnog poretka, ta se slabost instrumentalizira kako bi se opravdalo njegovo rastakanje i zamjena sustavom koji je u većoj mjeri podložan interesima jedne sile, konkretno Sjedinjenih Američkih Država. Takav pristup otvara niz ozbiljnih pitanja i nosi znatne rizike za stabilnost međunarodnih odnosa. U tom kontekstu ne iznenađuje sve rašireniji osjećaj da živimo u svijetu u kojem se dosadašnji međunarodni poredak već raspao, dok novi još nije jasno oblikovan.

U Davosu je Grenland također bio na dnevnom redu, Trump od tog otoka ne odustaje, pa je u pomirljivom tonu (ipak) rekao kako misli da će se pronaći rješenje s kojim će i SAD i NATO "biti jako sretni". U kolikoj je mjeri zapravo Grenland "alat" za testiranje snage, jedinstva i utjecaja prije svega EU-a, a posredno testiranje i Rusije i Kine? Ili je sve tek uobičajena Trumpova retorička igra, show koji ne prestaje...

- Činjenica je da javnost zasad ne raspolaže nikakvim konkretnim informacijama o navodnom "sporazumu o Grenlandu" koji je, prema Trumpovim izjavama, navodno pred samim zaključenjem. Tu je tvrdnju slavodobitno iznio sam Trump, pritom spominjući i glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea, no pritom je ostalo potpuno nejasno na temelju kojih ovlasti bi on uopće mogao pregovarati, usklađivati stavove ili zastupati bilo koju stranu u pitanju koje se tiče Grenlanda. Na tu su nelogičnost vrlo brzo i javno upozorili službeni predstavnici Danske.

Izravan odgovor na vaše pitanje glasi: da, u ovom slučaju doista postoji snažan element prepoznatljivog Trumpova političkog teatra, no taj "teatar apsurda" nipošto nije slučajan. Riječ je o svjesno osmišljenoj strategiji tvrdog pregovaranja, koju je Trump usavršio u poslovnom svijetu, a sada je bez zadrške prenosi u sferu međunarodne politike. Politička arena ionako jest prostor u kojemu se susreću manipulacija, neiskrenost, pritisci i demonstracija moći, a Trump je takvu logiku doveo do krajnjih granica. Takvim se pristupom mogu ostvariti određeni kratkoročni ciljevi, no dugoročno on proizvodi destabilizacijske učinke i rijetko donosi trajna rješenja.

Kada je riječ o Europi, već se duže vrijeme ne bez razloga govori o "staroj dami koja živi na staroj slavi". U geopolitičkom smislu i Europska unija i Europa u širem smislu pate od ozbiljnih strukturnih slabosti: nemaju vlastitu vojnu silu, energetski su ovisne, demografski stare, a možda i najvažnije - nemaju jasno profiliranog političkog lidera koji bi im dao nužnu stratešku orijentaciju i onu teško mjerljivu, ali presudnu "snagu duha". Sve su to činjenice koje su široko prepoznate u međunarodnim odnosima. Osobito ih jasno vidi i koristi Donald Trump.

I još malo o Trumpu. Neki od američkim psihijatara, ali i kongresmena poput Yassamin Ansari iz Arizone, dovode u pitanje mentalnu sposobnost predsjednika SAD-a, čak se javno govori i o aktiviranju 25. amandmana Ustava SAD-a koji omogućuje potpredsjedniku da preuzme dužnost vršitelja predsjedničkih ovlasti kada predsjednik više nije sposoban nastaviti obavljati svoju funkciju... Vaš komentar?

- Moj je odgovor prilično jasan: takve su tvrdnje u velikoj mjeri besmislene. Po svojoj logici vrlo su slične opetovanim spekulacijama da je Vladimir Putin teško bolestan, u terminalnoj fazi raka, ili da je već nekoliko puta "umro". Pozivanje na Trumpovu navodnu neuračunljivost ili mentalnu nesposobnost za obnašanje dužnosti prije svega otkriva slabost argumenata onih koji takve teze iznose. Kada nedostaje ozbiljna politička ili programska kritika, pribjegava se ad hominem napadima.

Ako pritom maknemo ovu razinu, rekao bih, prizemnog diskursa, ostaje ipak jedno ozbiljno i legitimno pitanje. U pozadini takvih tvrdnji nazire se svojevrsni vapaj da američke institucije ozbiljno nadziru djelovanje vlastitog predsjednika. To je već tema koja zaslužuje ozbiljnu raspravu. Naime, postoji itekako opravdan razlog za preispitivanje je li pravno dopušteno da predsjednik Sjedinjenih Američkih Država naređuje otmicu predsjednika druge države i pritom koristi vojnu silu, samovoljno najavljuje i uvodi carinske mjere s globalnim posljedicama ili pak otvoreno prijeti vojnom intervencijom protiv teritorija svojih najbližih saveznika. Dakle, problem nije u tome je li takvo ponašanje "ludo", nego je li zakonito i postoje li funkcionalni mehanizmi institucionalnog ograničavanja. Svijet bi bio znatno sigurnije mjesto kada bi bilo jasno da se ovakvi potezi primarno tretiraju kao protupravni i neprihvatljivi unutar postojećeg ustavnog i međunarodnog okvira, a ne kao ekscentričnost ili psihološka devijacija pojedinca na vlasti.

ARHIVA/IAP/GS

Pokazati kičmu

I da završimo (ponovo) s Europom, u kontekstu politike i sveukupnih geopolitičkih, ekonomskih i sigurnosnih izazova u ovom trenutku. Pati li Europa/EU od manjka liderstva, od nedostatka jakog političara, može li to biti Macron, Merz, Meloni ili netko drugi, tko bi znao kako odgovoriti na dominantni trampizam? Demokratski guverner Kalifornije Gavin Newsom oštro je poručio Europi rekavši: "Vrijeme je da se saberete. Vrijeme je da postanete ozbiljni i prestanete biti suučesnici. Vrijeme je da se uspravite, budete čvrsti, da pokažete kičmu!" Vaš završni komentar?

- Takva je ocjena, nažalost, u velikoj mjeri točna. Europska unija danas doista pati od ozbiljnog manjka političkog liderstva, a taj problem nije ni slučajan ni nov. Riječ je o rezultatu višedesetljetne negativne selekcije kadra, u kojoj se unutar europske birokratske hijerarhije ne napreduje ponajprije na temelju znanja, vizije i političke hrabrosti, nego prije svega po kriterijima podobnosti, kompromisa i principa "netalasanja". Ishod takvog sustava teško može biti drukčiji: dobili smo niz političara bez izraženog karaktera, bez prepoznatljive osobnosti i, što je ključno, bez stvarne sposobnosti da vode u kriznim vremenima.

U tom kontekstu nije presudno pitanje može li se kao odgovor na trampizam profilirati snažni pojedinac unutar EU-a. Naravno da može. Ali problem je puno dublji. Europski politički prostor sustavno ne proizvodi lidere s kapacitetom da artikuliraju zajedničku viziju, preuzmu odgovornost i nose političku cijenu odlučnog djelovanja. Zbog toga Europa danas ne djeluje kao geopolitički subjekt, nego kao objekt. I to onaj iz drugog ili čak trećeg ešalona.

Stoga, poruka koju je Europi uputio Gavin Newsom - da se mora "sabrati", "uspraviti" i "pokazati kičmu" - zvuči grubo, ali je suštinski pogođena. Europa prečesto reagira defenzivno, kalkulantski i zakasnjelo, dok se globalni odnosi moći sve otvorenije oblikuju silom, interesom i političkom voljom.

Suočeni s tom spoznajom, sve češće nam se kao navodna alternativa nudi daljnja federalizacija Europske unije. Međutim, bojim se da bi upravo taj put mogao proizvesti još dublje probleme. Federalizacija bez prethodno izgrađenog političkog legitimiteta, zajedničkog identiteta i stvarnog liderstva ne bi riješila postojeće slabosti, nego bi ih samo preselila na višu razinu odlučivanja. Imam prilično jasnu predodžbu kako bi takav scenarij mogao izgledati i koje bi posljedice mogao imati na europske države i njihove demokracije, ali mislim da ta tema zaslužuje zasebnu, temeljitu raspravu. Možda u nekom našem sljedećem razgovoru ili intervjuu.