Svijet se reorganizira bez iluzija o pravdi
Poruke nedavnih američkih intervencija u Venezueli višeslojne su i vrlo precizno adresirane. Prije svega, one su usmjerene američkoj javnosti, kojoj se demonstrira odlučnost Trumpove administracije u postupanju prema režimima koji se u unutarnjopolitičkom diskursu SAD-a percipiraju kao autoritarni, duboko korumpirani i povezani s transnacionalnim kriminalom. U tom kontekstu, borba protiv narkokartela i trgovine drogom služi kao snažan legitimacijski okvir, u skladu s izbornim obećanjima Donalda Trumpa o vraćanju "reda i sigurnosti" te odlučnijem suzbijanju trgovine narkoticima, koji se preko Latinske Amerike prelijevaju prema Sjedinjenim Državama - kaže prof. dr. sc. Đana Luša s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:
- Na drugoj razini riječ je o jasno artikuliranoj regionalnoj poruci. Sjedinjene Države poručuju državama Latinske Amerike da zapadnu hemisferu i dalje smatraju prostorom vitalnog strateškog interesa, što je izravno potvrđeno u novoj Strategiji nacionalne sigurnosti SAD-a. Taj dokument eksplicitno upozorava na rastući politički, sigurnosni i energetski utjecaj Rusije, Kine i Irana u regiji, a Venezuela se pritom označava kao paradigmatski primjer države u kojoj se autoritarna unutarnja represija, izborna manipulacija i kriminalne mreže preklapaju s geopolitičkim oslanjanjem na američke globalne suparnike. U tom smislu, slučaj Venezuele funkcionira kao upozorenje ostalim državama regije koje pokušavaju balansirati između velikih sila.
Treća razina poruke je globalna. Washington demonstrira spremnost da iskoristi cijeli spektar instrumenata moći - od ekonomskih sankcija i pravosudnih mehanizama, preko političkog pritiska, pa sve do prikrivenih sigurnosnih operacija - kako bi očuvao vlastiti kredibilitet sile i kapacitet projekcije moći. Time se Moskvi i Pekingu šalje poruka da povlačenje SAD-a iz pojedinih kriznih žarišta ne znači strateško povlačenje iz zapadne hemisfere. U toj računici neizbježno je i pitanje energetike. Venezuela raspolaže najvećim dokazanim rezervama nafte na svijetu, a kontrola nad energetskim tokovima i sprječavanje njihova dugoročnog vezanja uz Kinu i Rusiju ostaje jedan od ključnih, premda rijetko eksplicitno izgovorenih, motiva američke politike. Kombinacija borbe protiv narkokartela, pozivanja na Madurovu represiju i narušavanje demokratskih standarda te strateške važnosti nafte stoga čine koherentan okvir unutar kojeg se može čitati i razumjeti aktualne američke poteze.
Vraća li Trump u međunarodne odnose, osobito u Latinskoj Americi, Monroeovu doktrinu kao temelj američkog intervencionizma?
- Ne može se govoriti o formalnom povratku Monroeove doktrine u njezinu izvornom, povijesnom smislu, ali se vrlo jasno može prepoznati njezina modernizirana i funkcionalna reinkarnacija. Izvorna Monroeova doktrina, proglašena još 1823. godine, bila je prvenstveno usmjerena na odvraćanje europskih sila od ponovnog kolonijalnog ili političkog upletanja u Latinsku Ameriku. Njezina temeljna poruka bila je da je zapadna hemisfera izdvojena kao poseban prostor u kojemu europske sile nemaju pravo intervenirati, a SAD se zauzvrat formalno obvezuje na nemiješanje u europske poslove.
Današnji kontekst bitno je drukčiji. Umjesto europskih imperija kao ključni "vanjski akteri" sada se percipiraju Kina, Rusija i Iran, a umjesto klasičnog kolonijalizma riječ je o ekonomskom, energetskom, sigurnosnom i tehnološkom prodoru. U tom smislu, Trumpova politika prema Latinskoj Americi može se opisati kao svojevrsna "neo-Monroeova" ili "Donroeva doktrina", koja zapadnu hemisferu ponovno definira kao zonu posebnog američkog interesa.
Važno je pritom naglasiti da Trump ne zagovara intervencionizam "pod svaku cijenu". Naprotiv, on je više puta odbacivao ideju univerzalne američke uloge svjetskog policajca i kritizirao skupe, dugotrajne vojne intervencije bez jasnog ishoda. Međutim, to ne znači odustajanje od intervencije kao takve, nego njezinu selektivnu primjenu. Trump je spreman intervenirati ondje gdje su, prema njegovoj procjeni, jasno definirani američki interesi: sigurnost granica, borba protiv narkokartela, kontrola migracijskih tokova, sprječavanje širenja utjecaja globalnih suparnika te zaštita strateških resursa poput energije.
Nova Strategija nacionalne sigurnosti SAD-a tu logiku izravno potvrđuje. Latinska Amerika više se ne promatra kao periferno "dvorište", nego kao geopolitička fronta u globalnom nadmetanju velikih sila. Stoga se ne obnavlja Monroeova doktrina kao povijesni dokument, nego kao operativni refleks američke moći u 21. stoljeću, koji je prilagođen novim akterima, novim prijetnjama i jasnije nego prije vezan uz američke nacionalne interese.
Mnogi u širem kontekstu spominju još jedan anakronizam iz vremena Hladnog rata - doktrinu ograničenog suvereniteta! Mogu li se i na tom tragu povlačiti neke sličnosti sa sadašnjom američkom vanjskom politikom? Trump kaže da će SAD "upravljati Venezuelom" dok se ne stvore uvjeti za demokratizaciju zemlje, a spominje, očekivano, i naftu.
- Može se raspravljati o tome reflektiraju li američke akcije u Venezueli elemente doktrine ograničenog suvereniteta, premda u današnjem kontekstu ona poprima novi oblik. Izvorno, doktrina ograničenog suvereniteta razvila se u razdoblju Hladnog rata i bila je usmjerena na pravnu i ideološku legitimaciju intervencija velikih sila u drugim državama, posebno unutar svojih "blokova". Temeljna ideja bila je da država koja krši određene norme - bilo političke, ideološke bilo sigurnosne - ne uživa apsolutno pravo suvereniteta i može biti predmet vanjskog miješanja. Drugim riječima, suverenitet nije bio neograničen; bio je uvjetovan poštovanjem međunarodnih ili ideoloških standarda koje su definirali dominantni akteri.
U slučaju Venezuele slična logika može se iščitati iz Washingtonove retorike, ali u prilagođenom, modernom obliku. SAD ne tvrdi da ima pravo intervenirati u svakoj državi Latinske Amerike, nego da će djelovati tamo gdje su prema njegovoj procjeni ugroženi demokratski procesi, ljudska prava, sigurnost regije ili strateški interesi. Tako Trump i njegova administracija ističu da će "upravljati" Venezuelom dok se ne stvore uvjeti za demokratizaciju, pozivajući se na represiju Nicolása Madura, kriminalne mreže i korupciju, te pritom impliciraju da je režim nelegitiman u očima međunarodne zajednice.
U suvremenim uvjetima doktrina ograničenog suvereniteta nije više striktno ideološka ni formalno vezana uz hladnoratovski blok. Umjesto toga, ona je instrument realpolitike: služi kao pravno-politički okvir za selektivnu intervenciju velikih sila u regijama koje smatraju strateški važnima, a istovremeno legitimizira djelovanje normama demokracije, ljudskih prava i sigurnosti. U Venezueli se tako kombinira retorika o borbi protiv narkokartela, obrani demokracije i zaštiti regije od utjecaja Kine, Rusije i Irana - što stvara svojevrsni "uvjetovani suverenitet", koji SAD interpretira kao dozvolu za djelovanje. Drugim riječima, doktrina ograničenog suvereniteta u 21. stoljeću čini pragmatični okvir američke vanjske politike koji legitimira intervencije tamo gdje Washington definira svoje vitalne interese, bez univerzalnog zahtjeva da svaka država bude podložna vanjskom nadzoru.
Ulazimo li u razdoblje nove realpolitike u kojoj se raspodjeljuju (SAD, Kina, Rusija, pa i EU) zone interesa i zone utjecaja? Možemo li govoriti i o nekoj novoj imperijalističkoj praksi velikih sila? U svemu tome, je li ugožena demokracija, stabilnost suverenih država; tko je sljedeći - Kuba, Kolumbija, Tajvan, Moldavija, Grenland...? Drugim riječima, kuda ide ovaj svijet?
- Ne ulazimo u potpuno novo razdoblje - u stvarnosti svijet je cijelo vrijeme funkcionirao prema logici raspodjele interesa i zona utjecaja velikih sila. Ono što se promijenilo jest način na koji se te prakse legitimiziraju i provode. Tijekom 20. stoljeća, bar djelomično, velikim silama bilo je važno prikriti svoje intervencije iza formalnog međunarodnog prava, pravde ili djelovanja institucija poput UN-a. Time su stvoreni narativi o "pravdi" i "liberalnoj sigurnosti", koji su ograničavali eksplicitno iskazivanje geopolitičkih interesa.
Danas se taj okvir urušava. Trumpova administracija, kao primjer, ne skriva se iza liberalnih narativa o širenju demokracije niti pokušava intervencijama opravdati humanitarne motive - nego otvoreno intervenira tamo gdje su, prema američkoj procjeni, ugroženi nacionalni interesi, sigurnost, kontrola resursa i strateška pozicija. Demokracija, stabilnost i suverenitet država nisu uopće "novi" problemi - oni su uvijek bili ugroženi u međunarodnom sustavu temeljenom na moći, ali sada više nema čak ni formalne pretpostavke da intervencije moraju biti prikrivene međunarodnim pravom.
Posljedica toga je nova vrsta realpolitike, u kojoj se svijetu otvoreno priznaje raspodjela utjecaja između SAD-a, Kine, Rusije, a u manjoj mjeri i EU-a. Manje ili srednje države, poput Kube, Kolumbije, Tajvana ili čak Grenlanda - tehnički su formalno suverene, ali njihova sigurnost, demokratski procesi i ekonomska samostalnost sve više ovise o interesima velikih sila. Drugim riječima, svijet se hladno, selektivno i bez iluzija o pravdi reorganizira, a moć (p)ostaje glavni kriterij zaštite ili ugrožavanja država.
Zaključno, uzimajući u obzir što se sve zbiva na međunarodnom planu, kakva je sadašnja pozicija Europe/Europske unije, napose s teretom ukrajinskog rata i u sjeni američke dominacije?
- Desetljećima je Europa "spavala" pod sigurnosnim kišobranom Sjedinjenih Država, oslanjajući se na pretpostavku da je američka vojna i politička zaštita trajna, automatska i u biti bezuvjetna. Ta pretpostavka nije nastala slučajno: hladnoratovski poredak, NATO savez i američka prisutnost u Europi stvorili su osjećaj trajne stabilnosti u kojem se sigurnost podrazumijevala, a ne strateški planirala. Ukrajinski rat, međutim, brutalno je razotkrio granice takvog modela. Iako su Sjedinjene Države ostale ključni vojni i politički oslonac Ukrajini i Europi, postalo je jasno da ta potpora više ne proizlazi iz automatske obveze, nego iz američke procjene vlastitih interesa. Promjene u američkoj vanjskoj politici, koje su počele prije Trumpa, ali su s njegovom administracijom postale otvorenije i manje obavijene liberalnom retorikom, pokazale su da se Washington sve manje doživljava kao univerzalni jamac liberalnog međunarodnog poretka, a sve više kao akter koji selektivno raspoređuje svoju moć.
Američka sigurnosna potpora Europi danas je stoga uvjetovana: unutarnjopolitičkim prioritetima, raspoloženjem biračkog tijela, strateškim fokusom na Indopacifik i rivalstvo s Kinom, kao i spremnošću europskih saveznika da sami preuzmu veći dio tereta vlastite obrane. Drugim riječima, SAD više ne jamči sigurnost Europi po inerciji hladnoratovskog nasljeđa, nego prema pragmatičnom proračunu koristi i troškova. To Europu stavlja u paradoksalnu i strukturno slabiju poziciju. Europa se tako suočava s neugodnom realnošću: više se ne može potpuno oslanjati na Sjedinjene Države, ali još uvijek nije sposobna sama osigurati vlastitu sigurnost. Taj međuprostor između ovisnosti i autonomije postaje najveći europski strateški problem. U tom smislu, ukrajinski rat nije samo sigurnosna kriza na istočnim granicama Europe nego i egzistencijalni test europskog projekta. (D.J.) n
