Sve se vrti oko nafte, koja je glavni razlog niza sukoba i ratova posljednjih stotinu i više godina diljem svijeta, uključujući i dva svjetska rata. Sve je to lijepo objasnio F. William Engdahl u svojoj glasovitoj knjizi "Mitovi, laži i ratovi za naftu" (Myths, Lies and Oil Wars, 2012.), na koju se umnogome može referirati i ova sadašnja situacija oko Venezuele. Jer ne ratuje Donald Trump reda radi protiv narkokartela i ne otima zbog toga predsjednika Madura, nego ratuje zbog nafte, koje Venezuela ima u izobilju (najveće svjetske zalihe!), a tome u prilog ide i jedan bizaran, naizgled, slučaj - višetjedni lov na golemi naftni tanker pod ruskom zastavom, a zapravo Madurov brod za ilegalni transport nafte. Tanker je na kraju uhvaćen u sklopu Trumpovih napora da kontrolira tokove nafte u Amerikama i prisili socijalističku vladu u Caracasu da postane njegova saveznica. I to je zapravo ključ svega što se zbiva i što će se zbivati dalje - nafta vedri i oblači u međunarodnim odnosima, nafta je i danas onaj "sveti gral" zbog kojeg se ide u drame i često nove tragedije.

ŽEĐ ZA NAFTOM

Kako piše Marc Caputo za Axios (axios.com), zaboravite razgovore o izborima i demokraciji u Venezueli. Trumpova administracija tamo ima jednostavan cilj: podržati proameričku vladu i poduprijeti je milijunima barela venezuelske nafte. "Trebao nam je vođa, netko u vladi tko zna kako održati svjetla upaljenima. I to je Delcy Rodriguez", rekao je visoki dužnosnik Trumpove administracije, te dodao: "Nije stvar u tome da ona želi surađivati ​​- ona mora surađivati. I ona to zna." Rodriguezovoj, koja je bila Madurova potpredsjednica, pridružuju se njezin brat, predsjednik Nacionalne skupštine Jorge Rodriguez, te šef ​​sigurnosnih službi Diosdado Cabello i načelnik vojske Vladimir Padrino López.

Caputo podsjeća da je Chavez oduzeo imovinu Exxon Mobila i Conoco Phillipsa i protjerao ih iz zemlje. Od tada se proizvodnja nafte u Venezueli smanjila s oko 3,5 milijuna barela dnevno na 2,8 milijuna dnevno 2013. godine, kada je Chavez umro. Pod Madurom proizvodnja je pala na oko 800.000 barela dnevno. Kubi je besplatno davao oko 15 milijuna barela godišnje, a Rusiji i Kini prodavao je naftu s popustom. Venezuela ima oko 30 milijuna barela nafte uskladištene na kopnu i još oko 16 milijuna barela na tankerima u svojim vodama, prema podacima Tankertrackers.com, tvrtke koja prati brodarstvo.

O nafti kao ključnom američkom interesu u Venezueli, pišu i Lauren Aratani i Andrew Witherspoon, koji za The Guardian (theguardian.com) također navode Trumpovu "žeđ za naftom", pa citiraju američkog predsjednika: "Nacionalizacija američkih naftnih tvrtki u Venezueli bila je najveća krađa u povijesti SAD-a. Oduzeli su nam naftu, a sad se naše kompanije vraćaju obnoviti tamo svoj sustav." No američki naftni divovi Trumpovu tvrdnju da će požuriti u Venezuelu uložiti milijarde dolara u proces povrata i obnove uglavnom uzimaju s rezervom. Inače, američki Chevron je jedina američka naftna tvrtka koja posluje u Venezueli, bez obzira na Madura, i prije Chaveza.

Kad se radi o nafti kao strateškoj sirovini i strateškom oružju u međunarodnim odnosima, SAD je po tom pitanju imao svakojaka iskustva i u slučajevima kakvi su bili Irak i Libija. Osim toga, SAD je "ratovao" i s OPEC-om 70-ih godina prošlog stoljeća, u vrijeme tadašnje velike naftne krize poznate kao Prvi naftni šok...

NOVI POREDAK

Da nafta diktira okvire novog svjetskog poretka u kojem će dominirati zone interesa i utjecaja između SAD-a s jedne strane i svih drugih s drugih strana uključujući Kinu, Rusiju i EU, slažu se brojni analitičari i komentatori. Između ostalih takav kontekst "globalnog preslagivanja" koji je poduzeo Donald Trump naglašava i Gorana Grgić, profesorica i predavačica američke unutarnje i vanjske politike pri Centru za američke studije na Sveučilištu u Sydneyju. Grgić za tportal kaže: "Živimo u razdoblje tranzicije iz starog sustava s neupitnom unipolarnom strukturom međunarodnog sustava sigurnosti - u kojem je SAD bio neupitan, ali benevolentan hegemon, koji je kontrolirao sigurnosne tokove i nije se libio povremeno vojno intervenirati - u svijet koji bi doista mogao biti podijeljen u sfere interesa. Primarno američku, kinesku i rusku. Trump se oslanja na Monroevu doktrinu, Putin na ideju 'ruskog svijeta' i svoju viziju kolektivne sigurnosti Euroazijske unije, dok Kina perfidnije postupa u raznim svojim inicijativama, no jasno je da ima teritorijalne pretenzije." Grgić također nema dvojbe oko toga da cilj intervencije nije uvesti demokraciju u Venezuelu, već instalirati režim s kojim će SAD moći manipulirati, prije svega oko naftnih resursa, ali i važnih minerala.

Što se tiče Europske unije, Grgić navodi da se za EU kao jedini potencijalni izlaz nameće više federalizma, te suradnje s bliskim državama, od Norveške preko Velike Britanije do Kanade, koje žele zadržati nekakva pravila igre oko vanjske, sigurnosne i obrambene politike, jer u "svijetu jakih" naprosto je teško pregovarati ili suprotstavljati se u grupi od trideset i više zemalja, zaključuje Gorana Grgić.

Na situaciju u svijetu nakon američke intervencije u Venezueli osvrnula se i Jadranka Polović, koja u svojoj analizi za portal geopolitika.news između ostalog piše: "Za razliku od prethodnih intervencija, ovaj put američki predsjednik nije posegnuo ni za jednim od potrošenih retoričkih obrazaca 'obnove demokracije' ili 'ljudskih prava', narativima koji su pratili rušenje i ubojstva Sadama Huseina ili Gaddafija, te odlazak Asada kao i niz drugih vojnih operacija koje su obećavale brze pobjede i demokratske tranzicije, a ostavile su iza sebe kaos, dugotrajne okupacije i strateške poraze. Odsutnost te retorike ne čini ovu intervenciju iskrenijom, već brutalnijom: ona jasno razotkriva imperijalnu logiku lišenu čak i simboličkog morala."

Ispratili smo godinu koju analitičari već nazivaju "Godinom velikog zamora" (The Great Fatigue). Zamor od rata u Ukrajini, zamor od inflacije, zamor od klimatskih upozorenja i zamor od političke polarizacije. Dok sat otkucava prve dane nove godine, svijet više ne izgleda kao globalno selo, već kao niz utvrđenih tabora koji sumnjičavo gledaju jedni druge preko podignutih zidova - piše Belmin Herić za klix.ba.

Citirat ćemo i Domagoja Franića, koji na svom Facebook postu ovako razmišlja: "Mogućnost stvaranja novog svjetskog poretka zasnovanog na sferama utjecaja velikih sila - gdje bi SAD, Kina, Rusija i eventualno EU/Indija neformalno ili formalno dogovarali podjelu regija, resursa i utjecaja sve više predstavlja realnu geopolitičku hipotezu u 2026., posebno nakon Trumpova povratka na vlast i eskalacije sukoba u Venezueli, Ukrajini te potencijalnih sukoba u Južnom kineskom moru. Model podsjeća na Jaltu 1945. i dijeljenje granica između pobjednika, ali sada prilagođeno multipolarnom svijetu, gdje postoji nuklearno odvraćanje sustava totalnog rata, a ekonomska međuovisnost kroz trgovinu i sirovine (nafta, op. DJ) tjera svjetske sile na transakcijske dogovore umjesto ideoloških križarskih pohoda".

POVRATAK ORWELLA

I, da, treba pozorno (više puta) proučiti krajem 2025. obznanjenu američku Nacionalnu sigurnosnu strategiju. Tamo, naime, sve jasno piše, u rasponu od realiteta (realpolitike) preko ambicioznih planova SAD-a za preustroj svijeta u zone interesa do globalnog provođenja američkih planova pod svaku cijenu i pod parolom America First. Tu je i dobra stara Europa, s njom i NATO savez, a prije svega zlokobna sjena MAGA ideologije koja se nad zapadnu hemisferu nadvija poput neke ovodobne posthladnoratovske "mreže" u kojoj se raspodjeljuju interesi i utjecaji u skladu sa snagom političke retorike uključujući dakako i snagu oružja.

Ili kako to "literatizira" povjesničarka Anne Applebaum za ugledni The Atlantic (theatlantic.com): "Ovo je vizija svijeta Trumpa, Xija i Putina: Svijet distopijskog romana Georgea Orwella 1984. podijeljen je na tri sfere utjecaja - Oceaniju, Euroaziju i istočnu Aziju - koje su neprestano u ratu. Ponekad dvije države sklope savez protiv treće, a ponekad iznenada mijenjaju strane bez ikakvog objašnjenja. Umjesto toga Partija narodu poručuje: Oduvijek smo bili u ratu s istočnom Azijom! Novine i povijesne knjige brzo se prepravljaju kako bi ta tvrdnja izgledala istinito. Ukratko: Orwellov svijet je fikcija, ali neki bi ga željeli pretvoriti u stvarnost."