Prije svega želim zahvaliti na odabiru iznimno aktualne i važne teme, i ne činim to zbog osobnih razloga, nego iz perspektive nekoga tko se ovim područjem akademski i profesionalno bavi na više razina, od rada s poduzećima i regionalnim razvojnim ekosustavima, preko nacionalnih politika, pa sve do Europske komisije, gdje sudjelujem kao evaluator i revizor krovnih, tzv. flagship programa u području umjetne inteligencije i računalstva visokih performansi (HPC). Paralelno se intenzivno bavim i geopolitičkom ekonomijom, koja danas ne egzistira odvojeno od tehnologije, nego s njom čini neraskidivu cjelinu, osobito u vremenu prelaska iz četvrte u petu industrijsku revoluciju, odnosno u ono što Japan već godinama naziva konceptom Društva 5.0 - kaže prof. dr. sc. Ernest Vlačić, sveučilišni i veleučilišni profesor, osnivač i direktor razvojno-istraživačke organizacije NOVAMINA, predsjednik Tematskog inovacijskog vijeća RH za energiju i održivi okoliš, te dodaje:

Ustupljeno

- U toj novoj epohi dominiraju tehnologije koje su ili izrasle iz četvrte industrijske revolucije ili u njoj uopće nisu bile jasno artikulirane. Riječ je prije svega o umjetnoj inteligenciji više razine, 5G mrežama, koje se već transformiraju prema 6G standardu, naprednoj robotici, biotehnologiji i bioekonomiji, uključujući tzv. longevity i healthy-vity tehnologije, koje izravno ciljaju produženje aktivnog i zdravog životnog vijeka, kao i cijeli niz drugih disruptivnih rješenja.

AGILNA PRILAGODBA

U krugovima koji danas odlučuju o razvoju tehnologije sve se češće postavlja ključno pitanje i vodilja današnje teme - kako će se internetom koristiti u eri eksponencijalnog rasta umjetne inteligencije i sve izraženijih sigurnosnih izazova, posebice kibernetičkih. U toj se raspravi pojavljuje i tehnologija koju još uvijek nedovoljno spominjemo, a koja ima potencijal temeljito promijeniti svijet kakav poznajemo, a to su kvantna računala (Quantum Computers).

Da bismo razumjeli njihov revolucionarni potencijal, zamislimo sljedeće: mogućnost proizvodnje energije praktično “ni iz čega”, koristeći se prirodnim resursima kojima raspolažemo u izobilju, ugljikovim dioksidom, vodom i Sunčevom energijom. Upravo to u prirodi već milijunima godina čini klorofil u procesima fotosinteze, pretvarajući te elemente u šećere kao izvor energije. Čovječanstvo, međutim, još uvijek nije uspjelo modelirati taj proces na način koji bi omogućio masovnu, industrijsku proizvodnju “beskonačne” čiste energije.

No ono što je do jučer bilo znanstvena fantastika, danas postaje realna razvojna ambicija. Kvantna računala, zahvaljujući svojoj sposobnosti obrade nezamislivo velikih količina podataka i simultanog rješavanja kompleksnih problema, mogla bi u relativno kratkom vremenu izmodelirati upravo takve procese, one koje klasična računala nisu u stanju razumjeti, a kamoli optimizirati. U tom kontekstu, internet kakav danas poznajemo postaje samo jedna faza u mnogo dubljoj tehnološkoj transformaciji koja je pred nama.

Ako se vratimo na početno pitanje, danas je život bez interneta praktično nezamisliv. Naravno, većina nas bi neko vrijeme mogla preživjeti i u slučaju njegova potpunog nestanka, no stvar nije samo u korisničkoj, potražnoj strani, u tome koliko su ljudi uopće sposobni ili voljni koristiti se internetom. Jednako je važna i ponudbena strana, odnosno ono što nam internet danas realno omogućuje u gotovo svim područjima života i poslovanja.

Moj odgovor je uvijek isti: nužna je agilna prilagodba. Darwin nas je davno naučio da ne opstaju nužno ni najjači ni najinteligentniji, nego oni koji su, uz te karakteristike, i najprilagodljiviji. Upravo zato smatram da i starije generacije, a osobito ona za koju se intenzivno zalažem, tzv. evergreen odnosno silver populacija aktivnih, zdravih i radno sposobnih zrelijih ljudi, moraju brzo razvijati kompetencije za snalaženje u svijetu novih tehnologija. U tom procesu ključnu ulogu može i mora imati javni sektor, kontinuiranim osiguravanjem programa digitalne, sigurnosne i financijske pismenosti. Nažalost, svjedoci smo zabrinjavajućih statistika, osobito prema medijskim objavama baš u Slavoniji, gdje su upravo stariji građani često žrtve digitalnih financijskih prijevara i krađe imovine. To jasno pokazuje da digitalna isključenost više nije samo socijalni nego i ozbiljan sigurnosni i ekonomski problem.

Kada govorimo o dobrobitima interneta, one su goleme i neupitne, no paralelno s tim raste i njegova tamna strana, ovisnost. Nije slučajno što su mnoge države već krenule u zabranu ili snažno ograničavanje upotrebe pametnih telefona u školama, od Francuske i Nizozemske do Italije i Australije. Slične rasprave vode se i kod nas, ali, kao i u mnogo čemu drugome, taj proces ide znatno sporije nego što bi trebao.

Što se pak digitalne transformacije tiče, ona je već dugi niz godina svojevrsni gigatrend, ali i hype na kojem, nažalost, dominantno profitiraju američki digitalni divovi Google, Apple, Meta i slični. Taj je trend posljednjih godina bio komplementiran, a u određenoj mjeri i nadjačan, gigatrendom zelene tranzicije, koji se, rekao bih, privremeno primirio pod pritiskom geopolitičkih događaja, ratova i ponovnog dolaska Donalda Trumpa na vlast.

Kada govorimo o geopolitičkom utjecaju, odnosno o tihoj kolonizaciji, tehnologija je danas postala osnovni instrument moći. Više nije nužno upravljati teritorijem niti ga formalno posjedovati, dovoljno je učinkovito kolonizirati države i regije primjenom odgovarajućih tehnologija. U tom kontekstu tehnologija postaje jedan od ključnih faktora geopolitičkog utjecaja, pri čemu su podatci, kako već godinama ističemo, postali novo zlato našeg vremena. Onaj tko kontrolira podatke i njima upravlja, nalazi se u znatno povoljnijoj poziciji od ostalih. Nažalost, to je bitka koju Europska unija rapidno gubi, najprije u odnosu prema Sjedinjenim Američkim Državama, a sada sve izraženije i prema Kini, unatoč nastojanjima da se ta pozicija ojača programima poput ulaganja u HPC infrastrukturu i inicijativu AI Factory u okviru programa Digital Europe, u kojemu i osobno sudjelujem kao ekspert.

HRVATSKO BESPUĆE

Kada se spustimo na hrvatsku razinu i govorimo o dostupnosti tehnologija, situacija je ipak nešto drukčija. Iako nam je proteklih godina na raspolaganju bila iznimno velika količina financijskih sredstava, čini se da se očekivani iskorak u razvoju tehnologije i inovacijskom kapacitetu nije dogodio željenom dinamikom. Istina je da Hrvatska, nakon određenog pada, sada ponovno bilježi blagi rast na europskoj ljestvici inovativnosti, te se nalazi u kategoriji umjerenih inovatora, s oko 70 % prosjeka EU-a u 2025. godini. No ta je pozicija, s obzirom na relativno svjež start i na desetke milijardi eura raspoloživih upravo za inovacije i tehnologiju, objektivno ispod našeg potencijala. Razlozi za to su višestruki, kako objektivni tako i subjektivni. Ipak, valja naglasiti da je proliferacija tehnologije, a time i interneta, omogućila hrvatskim poduzećima, istraživačkim organizacijama, akademskoj zajednici, startup-sceni, pa čak i javnom sektoru, da se uključe u razvoj koji je donedavno bio nezamisliv. Energetika, pametna poljoprivreda, pametni gradovi, biotehnologija, sigurnost, čak i obrambena industrija, koja je do prije nekoliko godina bila gotovo tabu i hereza, danas su područja u kojima Hrvatska realno može tražiti i već traži svoju priliku.

PEXELS/CHRISTINA MORILLO

Koktel suvremenih a pritom relativno dostupnih tehnologija omogućuje nam razvoj vlastitih proizvoda i usluga koji mogu biti globalno relevantni i tržišno prihvatljivi. No ostaje ključni problem manjih startup-scena i inovacijskih ekosustava poput našega: pitanje kako te tehnologije skalirati i kako ih komercijalizirati na globalnoj razini. U tom smislu internet sam po sebi nije dovoljan. Uza sve njegove prednosti nužan je i “old school” osobni kontakt, koji proizlazi iz društvenog umrežavanja, povjerenja i fizičke prisutnosti na tržištima, bez toga nema stvarnog proboja ni dugoročne konkurentnosti.

Često se susrećem s pitanjem u kojoj industrijskoj revoluciji danas zapravo živimo? Je li to još uvijek četvrta, obilježena klasičnim internetom, blockchainom i internetom stvari (IoT), ili smo već zakoračili u petu, koju definiraju 5G i nadolazeći 6G, internet svega, napredna umjetna inteligencija, kvantna računala, sofisticirana robotika te virtualna i proširena stvarnost? Moj je odgovor da smo istodobno razvučeni preko nekoliko faza, i to od ostataka druge industrijske revolucije pa sve do embrionalnih oblika pete, i da u tome nema ničeg neobičnog ni zabrinjavajućeg.

Upravo u toj slojevitosti tehnoloških epoha velika je prilika za Hrvatsku i regiju. Kombinacija novih tehnologija danas nam je dostupna pod povoljnijim uvjetima nego ikada prije u povijesti, što otvara prostor za razvoj proizvoda i usluga koji su još donedavno bili nezamislivi. Iako nam nedostaju ozbiljniji kapaciteti računala visokih performansi (HPC) i snažniji nacionalni AI resursi, to ne mora biti ograničavajući faktor za inovacije, jer suvremeni ekosustavi sve više počivaju na pametnoj integraciji dostupnih rješenja, a ne isključivo na posjedovanju vlastite infrastrukture.

Naravno, ni naš nacionalni inovacijski sustav nije imun na svoje “dječje bolesti” i vektorske sile utjecaja. Jedna od njih jest činjenica da se, primjerice, Hrvatska nije ni prijavila za program EU-a za AI Factory antene, a znamo da se na lutriji ne može dobiti ako listić niste uplatili. Time smo propustili priliku za višemilijunska sredstva, ali to ne znači da su vrata inovacijama zatvorena. Naprotiv, i bez tog programa moguće je koristiti se najsuvremenijim tehnologijama u razvoju novih proizvoda i usluga, osobito u sektorima poput energetike, pametne poljoprivrede, biotehnologije, sigurnosti i napredne industrije, koje sam već spominjao.

Drugim riječima, nalazimo se u razdoblju u kojemu se povijesne tehnološke paradigme preklapaju i upravo ta hibridnost može postati naša komparativna prednost, ako je znamo strateški iskoristiti.

PEXELS/HAN

NEPOZNATA BUDUĆNOST

I na kraju, treba biti iskren i reći da je danas gotovo nemoguće pouzdano prognozirati u kojem će se smjeru razvijati internet kakav danas poznajemo, a s njime i cijeli tehnološki globalni ekosustav. Malo tko može sa sigurnošću predvidjeti kojim će putem krenuti generativna umjetna inteligencija, hoće li doći do svojevrsne degradacije interneta zbog sve kompleksnijeg upravljanja podatcima ili zbog činjenice da internet više nije jedini, pa čak ni dominantni, izvor informacija. Sve se više pomičemo prema svijetu u kojem informacije ne dobivamo iz “mreže svih mreža”, nego iz zatvorenih modela i platformi koje kontroliraju najveći globalni igrači u području umjetne inteligencije.

U takvoj konstelaciji ključno je pitanje kako će se Europska unija, a unutar nje i Hrvatska, postaviti: hoćemo li i dalje pasivno promatrati tihe oblike tehnološko-digitalne kolonizacije i gubitka tehnološkog suvereniteta ili ćemo konačno imati hrabrosti oblikovati vlastite kapacitete, politike i ekosustave koji nam omogućuju da budemo ravnopravni sudionici, a ne samo korisnici tuđih tehnologija.