Nakon desetljeća koja su protekla u iluziji da će posthladnoratovski europski mir trajati vječno i da je novi veliki rat na Starom kontinentu nemoguća opcija, od invazije Rusije na Ukrajinu i rata koji traje već četvrtu godinu, stara dobra Europa/Europska unija iznenada je bila suočena s dramatičnim buđenjem u kojem je saznanje da joj se rat dogodio u bliskom susjedstvu postalo dnevna i noćna mora.

Uslijedile su ekonomske i druge sankcije prema Rusiji i Putinu, stari i pouzdani zaštitnik NATO postao je iznova aktualan, a svijest o ugrozi sigurnosti natjerala je Europu da preispita svoje obrambene sposobnosti, kapacitete i opremljenost te se krene ubrzano naoružavati. O aktualnoj situaciji, uključujući u tom kontekstu i Republiku Hrvatsku, razgovarali smo s prof. dr. sc. Marinkom Ogorcem, stručnjakom za sigurnost i predavačem na Veleučilištu Velika Gorica.

MILITARISTIČKI ASPEKT

Stoji li teza da se militarizacija Europe, da se tako izrazimo, događa kao prevencija, zbog održavanja mira, a ne zbog rata, da NATO više nije dovoljan, ali je i dalje nužan s obzirom na snagu i sposobnosti koje posjeduje...?

- Militarizacija je svojevrsni oblik interakcije društva i njegove vojne sile, pri čemu se javlja prevlast vojnih krugova i vojske u državnom i društvenom životu nekih zemalja, a manifestira se nerazmjernim jačanjem vojske i flote, uglavnom u službi agresivnih ciljeva prema drugim zemljama. Sukladno s time, militarizam nikada ne predstavlja prevenciju u cilju održavanja mira, već je u pitanju srastanje vojne, političke i ekonomske moći, te njegovo osamostaljivanje i otuđivanje od cjelovite strukture društva, što redovito vodi u ekspanzionističku politiku.

JUTARNJI/GLOBUS

Uostalom, jedan od najvažnijih generatora militarizma je imperijalna politika pojedinih država koje nastoje ostvariti regionalnu ili globalnu međunarodnu dominaciju (ovisno o njihovoj veličini, nacionalnoj moći i ukupnim potencijalima i resursima kojima raspolaže). To dovoljno govori u kojem smjeru militarizacija neke države ili međunarodne organizacije može ići, a uvijek se radi o "jednosmjernoj ulici", na kraju koje je - rat! Podsjetimo, militarizam je i nastao 60-ih godina XIX. stoljeća u tadašnjoj Pruskoj kao svojevrsna priprema cjelokupnog društva za niz ratova koje je "željezni kancelar" Otto von Bismarck vodio u cilju ujedinjenja Njemačke, pa se ni danas od te društvene devijacije (militarizma) ne može očekivati ništa dobroga.

Što se tiče NATO-a, on je nastao kao vojno-politički savez koji je trebao prevenirati Staljinovu imperijalnu politiku i zaustaviti moguću ekspanziju tadašnjeg SSSR-a prema zapadnoeuropskim državama. Nakon završetka tzv. hladnog rata raspadom blokovske bipolarizacije i urušavanjem SSSR-a, NATO se morao transformirati kako bi mogao odgovoriti izazovima suvremenog asimetričnog svijeta, no ta transformacija nije realizirana u poželjnom smjeru, pa je iz vojno-političkog bloka transformiran u političko-vojni savez u kojem se sve strateške odluke donose političkim konsenzusom svih zemalja članica. Zajednička vojna komponenta sve više je podređivana partikularnim interesima pojedinih zemalja članica koje su više ili manje percipirale svoje oružane snage kao strukturu sekundarne važnosti, osim SAD-a, koji je i dalje (sada pojačano) izdvajao znatna sredstva za razvoj svojih oružanih snaga. U skladu s takvim procesima stvorena je situacija koju je svim članicama NATO-a vrlo jasno i nedvosmisleno predočio predsjednik Trump - SAD-u sustav kakav je NATO više nije potreban, ali je NATO-u itekako potreban SAD, inače ne bi mogao realizirati ni svoje elementarne dužnosti sustava kolektivne sigurnosti. Naravno, to je izazvalo ozbiljnu konsternaciju u vojnim i političkim krugovima većine zemalja članica NATO-a, ali se pokazuje kao gruba stvarnost i nužnost novog redefiniranja NATO-a.

Da se vratimo na domaći teren... Kakva bi bila ocjena razvoja, modernizacije i sposobnosti Oružanih snaga Republike Hrvatske (OSRH) od uspostave državne neovisnosti do danas? U međuvremenu RH je ušla u NATO savez, kakva su tu hrvatska iskustva? Bilo je puno misija u inozemstvu...

- Iz Domovinskog rata Hrvatska vojska je izašla kao vrlo dobro organizirana, uvježbana i pripremljena vojna sila koju je trebalo sačuvati u njezinoj postojećoj strukturi, samo je smanjiti na potrebnu mirnodopsku formaciju i zadržati njezinu tadašnju učinkovitost. Odmah poslije Domovinskog rata trebalo je donijeti odgovarajuće strateške i doktrinarne dokumente o daljnjem razvoju i modernizaciji hrvatskih oružanih snaga, ali i ostalim sastavnicama nacionalne sigurnosti, te započeti njihovu permanentnu modernizaciju, usmjeravajući je prema standardima NATO-a, za čije članstvo je postojao neupitni nacionalni konsenzus. Umjesto toga od 2000. godine nadalje započinje niz retrogradnih procesa koji su u ozbiljnoj mjeri devastirali hrvatske oružane snage i ostale čimbenike nacionalne sigurnosti, a ti su procesi donekle zaustavljeni tek krajem 2016. godine, međutim šteta je bila već učinjena. Opremanje i popunjavanje oružanih snaga suvremenim borbenim sredstvima cijelo to vrijeme praktično nije niti obavljano, iz djelatnog vojnog sastava izdvajan je najkvalitetniji kadar bez jasno definiranih kriterija, u sustavu vojnog školovanja bilo je nedopustivog lutanja i, što je vjerojatno najozbiljniji propust, "zamrznuto" je obvezno služenje vojnog roka, što je dovelo do situacije da Republika Hrvatska danas raspolaže krajnje nedovoljnim resursima vojnih pričuvnika.

Danas su čelna tijela vođenja i upravljanja državom i njezinim represivnim sustavom suočena s problemima gotovo 20-godišnjeg zanemarivanja i devastacije tih sustava, što zahtijeva vrlo promišljenu politiku njihove revitalizacije. Republika Hrvatska mora vratiti obvezno temeljno vojno osposobljavanje i postupno popuniti svoj pričuvni sastav do potrebnih razina, ujedno pojačano opremati operativne postrojbe suvremenom borbenom tehnikom zapadnog porijekla, vodeći računa o njihovu harmoničnom razvoju. Naravno, sve to sada je vrlo složen, dugotrajan proces koji zahtijeva iznimno velika financijska i materijalna sredstva te dodatno crpi nacionalne resurse, ali mora se provesti ako želimo ostati sigurni bar do razine kakva je sadašnja razina sigurnosti.

Hrvatske oružane snage moraju imati vrlo ozbiljnu mogućnost odvraćanja bilo kojeg potencijalnog protivnika iz našeg susjedstva, i to je njihova primarna uloga. Da bi se to postiglo, potrebno je znatno ulaganje u njih. Hrvatska iskustva iz NATO misija su pozitivna, pri čemu je evidentno da su se svi naši kontingenti pokazali izvrsno pripremljeni za misije u koje su slani, zbog čega smo imali i razmjerno male gubitke. Pretpostavljam da će se s tom praksom nastaviti i dalje, jer je vidljivo kako donosi obostrane koristi - i za našu vojsku, kao i za funkcioniranje NATO misija.

UBRZANO NAORUŽAVANJE

Koliko će kupnja Refalea, Leoparda i drugog modernog naoružanja pripomoći, i u kojoj mjeri, boljoj i efikasnoj funkcionalnosti Oružanih snaga Republike Hrvatske i u okvirima NATO saveza? Kupujemo li dovoljno, i kvalitetno?

- Hrvatska vojska sada je u situaciji da je svaka kupnja novih sustava složene vojne tehnike i naoružanja važan iskorak prema poboljšanju njezinih operativnih i borbenih sposobnosti. Nabava Rafalea prije svega znači stratešku nabavu, jer očigledno je donesena odluka da se zadrži zrakoplovna komponenta naših oružanih snaga. Da nisu nabavljeni Rafalei, istekom roka trajanja MiG-ovima koji su donedavno štitili hrvatsko nebo, bila bi izgubljena značajna komponenta koja omogućava ratovanje u tri dimenzije i Hrvatska bi doslovno ostala nebranjena meta od napada iz zračnog prostora. Tenkovi Leopard, nove haubice, ostala borbena vozila, logistička vozila i sl. itekako su potrebne nabave, ali naravno da sve što je nabavljeno nije ni blizu dovoljno. Hrvatskoj vojsci prijeko je potreban cjeloviti, dobro povezan i koordiniran sustav protuzračne obrane (PZO), koji mora objedinjavati sustave za male i srednje visine, te učinkovitu protudronsku zaštitu širokog opsega, ratna plovila za potrebe Obalne straže (obalne ophodne brodove), te ratne brodove za ostvarivanje prevlasti na moru i priobalju kakvo je naše (razina korveta i raketnih čamaca). Osim toga nabava 44 tenka i 12 haubica samo je "kap u moru" potreba koje trebaju oružanim snagama kako bi bile dovoljno operativno i borbeno učinkovite. Tih sustava bi trebalo još znatno više i nadam se da tako razmišljaju naši vojni planeri. Kada se gotovo 20 godina ne ulaže ni minimalno, a kamoli dovoljno za potrebni razvoj, onda se odjednom nađemo u situaciji da je potrebno nabaviti puno vrlo skupih sustava i u kratko vrijeme osposobiti posade za njih, što je izuzetno složeno i zahtijeva velika naprezanja cijelog društva.

Nakon 18 godina od 1. siječnja u Hrvatsku se vraća obvezatni vojni rok, temeljno vojno osposobljavanje u trajanju od dva mjeseca. Na godišnjoj razini planira se pozivanje oko 4000 novaka raspoređenih u pet naraštaja... Malo ili zasad dovoljno? Kakvo je vaše mišljenje o svemu tome?

- Sada je vidljivo kako "zamrzavanje" obveznog služenja vojnog roka nije niti trebalo dopustiti, jer su danas potrebne mnogo veće investicije da bi se povratile sposobnosti i organizacijskih procesi koji su bili prilično dobro uhodani. Osim toga oružane snage su izgubile znatnu infrastrukturu koja je omogućavala smještaj i obučavanje ročnog sastava, zbog čega su kontingenti koji se mogu pozvati na obvezno služenje znatno manji od onih koji bi bili potrebni za osposobljavanje svih ročnika koji zadovoljavaju uvjete za služenje vojnog roka. Time se na neki način radi određena diskriminacija, jer kako odabrati koga pozvati, a koga ne, dok je pri tome još uvijek smanjena popuna mobilizacijskih postrojbi potrebnim pričuvnicima.

Ipak, pozitivno je da se Republika Hrvatska odlučila na ponovno vraćanje obvezne vojne izobrazbe, jer se njome stječe niz vještina i sposobnosti koje ulaze u tzv. sigurnosnu kulturu i znači veliko poboljšanje sigurnosnog ponašanja i načina reagiranja u svakodnevnom životu. Nažalost, znatan broj mladih ljudi uskraćen je upravo za takve vještine i sposobnosti, jer se svojevremeno "zamrznuo" vojni rok.

HRVATSKA ISKUSTVA

S obzirom na to da novi geopolitički i sigurnosni izazovi traže promjenu dosadašnje mirnodopske paradigme, nova znanja, moderno naoružanu i spremnu vojsku, koja i kakva iskustva iz Domovinskog rata možemo pretočiti u sadašnje i buduće potrebe Oružanih snaga RH? Vaš završni komentar?

- Potrebno je naglasiti kako su Domovinski rat dobili visoko motivirani branitelji koji su uglavnom prošli služenje vojnog roka u bivšoj JNA i samim time već imali dovoljno temeljnih i specijalističkih znanja za rukovanje naoružanjem i opremom do koje smo došli bilo iz ratnog plijena, bilo nabavom iz inozemstva, ali uglavnom onom kojom smo se znali služiti bez opsežnije preobuke. Te branitelje vodili su zapovjednici koji su isto tako stekli iskustva kao djelatni ili pričuvni časnici i dočasnici iz bivše JNA, pripadnici Legije stranaca i drugih vojnih formacija u kojima su stekli potrebna znanja i iskustvo za vođenje postrojbi različitih razina.

Inače, Domovinski rat više se neće ponoviti. Nikada u povijesti nisu vođeni isti ratovi, kao što ne postoje dvije jednake bitke. Čak kada su vođene dvije bitke na istom terenu tijekom jednog rata, one nisu bile ni slične. Isto tako, ovaj rat koji se sada vodi u Ukrajini više se neće ponoviti, ali će vjerojatno biti još ratova i sukoba za koje se potrebno pripremiti i organizirati. Iskustva iz Domovinskog rata u taktičkom, strateškom i logističkom smislu mogu se uzimati uz veća ili manja ograničenja, ali najvažnije iskustvo je spoznaja kako rat dobiva dovoljno osposobljena i opremljena vojna sila s dominantnom borbenom motivacijom u odnosu prema protivniku. Siguran sam da je to itekako prisutno i u današnjoj Hrvatskoj vojsci. n