Europa se nalazi u procesu ubrzanog jačanja obrambenih sposobnosti, ne zato što želi rat, nego kako bi ga spriječila - kaže dr. sc. Dražen Smiljanić sa Sveučilišta obrane i sigurnosti "Dr. Franjo Tuđman" iz Zagreba, te dodaje:

DR. SC. DRAŽEN SMILJANIĆ

- Razdoblje bez međudržavnih ratova na širem europskom prostoru, osobito nakon završetka hladnog rata, dovelo je do političke i strateške samozadovoljnosti te gotovo potpunog oslanjanja na NATO i Sjedinjene Američke Države. Europske političke elite pritom nisu uspjele donijeti dugoročne i funkcionalne politike u području obrane (primjer je Zajednička sigurnosna i obrambena politika EU-a), a obrambeni kapaciteti i industrijska baza obrane EU-a ostali su nedovoljni razvijeni i fragmentirani za vrstu ratovanja kakvu vidimo u Ukrajini.

Ruska agresija na Ukrajinu, već 2014. s aneksijom Krima, a pogotovo 2022. godine, radikalno je promijenila percepciju sigurnosnih prijetnji Europi, a sada je sve jasnije i da se sukob ne mora nužno odvijati samo otvorenim ratom nego i hibridnim djelovanjem (djelovanjem "ispod praga" oružanog sukoba). Takvo djelovanje uključuje sabotaže, kibernetičke napade, povrede zračnog prostora, dezinformacijske kampanje i druge oblike pritiska koji su u ruskoj doktrini dio ukupnosti ratovanja. Sada su okolnosti takve da se vrlo ozbiljno promišljaju i potencijalni scenariji u kojima se države EU-a brane od otvorene ruske agresije. Logično je stoga zapitati se u kakvom je stanju Europa glede obrane i sigurnosti te na koga može računati i može li, eventualno, sama.

Može li Europa/Europska unija bez NATO saveza, napose kad se radi o obrani, sigurnosti...?

- NATO i dalje ostaje ključan ili, bolje reći, poželjan oslonac europske sigurnosti, ali transatlantska veza više nije bezuvjetno pouzdana. "Transakcijska diplomacija" Trumpove administracije, napuštanje vrijednosti koje su činile koheziju NATO-a (liberalna demokracija, vladavina prava i slično) u korist onih koje nova američka Strategija nacionalne sigurnosti opisuje kao "tradicionalne obiteljske vrijednosti" i zbližavanje s onima koji dijele "naše norme" (koje neodoljivo podsjećaju na narative ruskog pravoslavlja, ruske "duhovnosti" i nazadnog nacionalizma, koji svoj izvor ponosa pronalazi u ruskoj carskoj prošlosti) mogu samo izazvati zabrinutost. Osim toga, postoji i dugoročan trend preusmjeravanja fokusa SAD-a na indopacifičku regiju, koji traje, de facto, od 2012. godine.

Zbog svega toga isključivi oslonac na NATO može se promišljati i kao strateški rizik. Istovremeno, Europska unija nema stalnu zapovjednu strukturu ni planski proces (proces obrambenog planiranja) usporediv s NATO savezom. Tomu treba dodati činjenicu da EU nema ni industrijske kapacitete koji bi proizvodili oružje i vojnu opremu usporedive s američkim, pa je, praktično, oslonjena na uvoz.

Iako europske države u zbroju raspolažu znatnim konvencionalnim vojnim kapacitetima, temeljni problem nije toliko u količini koliko u neujednačenosti i nedostatku integracije. Sustavi su fragmentirani, a interoperabilnost i logistička održivost otežani. Za razliku od Europe, Rusija raspolaže funkcionalnim vojnoindustrijskim kompleksom i ratnom ekonomijom sposobnom za dugotrajan rat iscrpljivanja. Premda za ovaj pesimistični scenarij nema racionalnog opravdanja i moramo se nadati da je malo vjerojatan, pokazalo se da Putinove imperijalne fantazije ne podliježu racionalnim kriterijima, pa se takav scenarij jednostavno ne smije zanemariti.

Aktualno jačanje obrane u Europi stoga ima prvenstveno svrhu odvraćanja prijetnje, podizanjem cijene potencijalne agresije i očuvanjem mira vjerodostojnom obrambenom spremnošću. Istodobno, dio analitičara upozorava na rizik trajne militarizacije ekonomije, tzv. vojni kejnzijanizam, koji bi mogao potisnuti civilne razvojne politike, povećati fiskalne pritiske i dugoročno oslabiti demokratsku kontrolu.

Kakva bi bila ocjena razvoja, modernizacije i sposobnosti Oružanih snaga Republike Hrvatske (OSRH) od uspostave državne neovisnosti do danas? U međuvremenu RH je ušla u NATO savez, kakva su tu hrvatska iskustva?

- Hrvatska ima posebno iskustvo jer je 1990-ih prošla rat na vlastitom teritoriju. Nakon završetka rata i mirne reintegracije slijedilo je razdoblje smanjenog ulaganja u obranu, slično ostatku Europe. Rezultat toga je činjenica da planirani razvoj Oružanih snaga RH često nije realiziran u predviđenim rokovima i obujmu (o čemu svjedoče Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske 2006. - 2015. i onaj za razdoblje 2015. - 2024, uključujući i preuzete obveze unutar NATO-ova procesa obrambenog planiranja).

Članstvo u NATO-u Hrvatskoj je donijelo znatne prednosti: povećanu sigurnost, jačanje interoperabilnosti s vojskama zapada, pristup obrazovanju i sudjelovanje u međunarodnim zapovjednim strukturama. Kolektivna obrana omogućila je smanjenje veličine oružanih snaga, ali aktualni sigurnosni izazovi otvaraju pitanje dugoročne održivosti takvog modela.

Koliko će kupnja Rafalea, Leoparda i drugog modernog naoružanja pripomoći, u kojoj mjeri, borbenoj spremnosti Oružanih snaga Republike Hrvatske i u okvirima NATO saveza?

- Nabava suvremenih sustava poput Rafalea, Leoparda i Bradleya važna je za jačanje konvencionalnih sposobnosti, ali sama po sebi nije dovoljna. Suvremeno ratovanje odvija se istodobno u više operacijskih domena i zahtijeva visoku razinu integracije, izgradnju funkcionalne infrastrukture i procesa za stvaranje situacijske svjesnosti i zaštite snaga. Posebnu prijetnju čine dronovi, dalekometno topništvo i raketni sustavi, koji mogu ugroziti ključnu infrastrukturu već u ranoj fazi sukoba.

Iskustvo rata u Ukrajini pokazalo je da europske obrambene industrije nisu bile spremne za rat iscrpljivanja. Zbog toga se naglasak stavlja na jačanje industrijskih kapaciteta, brze inovacijske cikluse i fleksibilne proizvodne lance, umjesto na gomilanje velikih zaliha. Obrana se sve više promatra kao ekosustav koji povezuje vojsku, industriju, znanost i civilni sektor. Takvo što kod nas tek treba izgraditi.

Nakon 18 godina, od 1. siječnja u Hrvatsku se vraća obvezatni vojni rok, temeljno vojno osposobljavanje u trajanju od dva mjeseca. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

- Ponovno uvođenje temeljnog vojnog osposobljavanja ima jasno opravdanje u bitno promijenjenim sigurnosnim okolnostima. Njegova svrha nije priprema društva za rat, nego jačanje pričuvne komponente obrane, povećanje otpornosti društva te bolja povezanost vojne i civilne zaštite. Međutim, takav sustav ne smije biti povratak na zastarjele modele iz prošlosti, nego mora biti moderan, fleksibilan i društveno prihvatljiv.

Današnje vojno osposobljavanje odvija se u bitno drukčijem normativnom i društvenom okviru nego prije. Ono mora poštovati priziv savjesti, ravnopravnost spolova i individualna prava, a istodobno biti funkcionalno i svrhovito. Takav model neizbježno nosi i određene troškove, zahtijeva dovoljno instruktora i infrastrukture te pretpostavlja jasan politički konsenzus, koji u društvu ne postoji uvijek u punini. Upravo zato sustav osposobljavanja mora biti transparentan, dobro objašnjen javnosti i jasno usmjeren na konkretne koristi za pojedince i zajednicu.

Iako je temeljno vojno osposobljavanje važna sastavnica, ono ne može biti jedini odgovor na suvremene sigurnosne izazove. Jednako je važno sustavno jačati civilnu komponentu obrane. Suvremeno ratovanje odvija se u proširenim operacijskim domenama i uvelike se oslanja na civilne stručnjake, znanja i tehnologije. U tom kontekstu "vojnik" više nije isključivo osoba u odori s oružjem, nego i operater besposadnih sustava, stručnjak za kibernetičku sigurnost, inženjer za elektroničko ratovanje ili tehničar koji održava složene sustave. S obzirom na to da su ključne tehnologije u obrani često dvojne namjene, potrebno je razvijati model u kojem se civilne kompetencije mogu brzo i učinkovito integrirati u obrambeni sustav.

Pitanje vojnog odnosno šireg osposobljavanja za služenje u nacionalnoj obrani zahtijeva jasnu i dugoročnu strategiju. Ona mora definirati ciljeve, načine provedbe i potrebna sredstva, ali i osigurati da sudjelovanje u takvom sustavu bude poticajno. To podrazumijeva stjecanje korisnih znanja i kvalifikacija te određene institucionalne benefite, osobito u javnom sektoru (na primjer, prednost u zapošljavanju). Bez takvog pristupa teško je očekivati dugoročnu održivost i društvenu prihvaćenost sustava.

S obzirom na to da novi geopolitički i sigurnosni izazovi traže promjenu dosadašnje mirnodopske paradigme, nova znanja i spremnost vojske, koja i kakva iskustva iz našeg Domovinskog rata možemo pretočiti u sadašnje i buduće potrebe oružanih snaga RH? Vaš završni komentar?

- Iskustva Domovinskog rata nastala su u iznimno specifičnim okolnostima. Rat je počeo u uvjetima međunarodnog embarga na uvoz oružja, bez ustrojenih oružanih snaga i u borbi za međunarodno priznanje države. U takvom okruženju presudnu ulogu imali su ljudi, njihova motivacija, spremnost na žrtvu, snalažljivost i kvaliteta zapovijedanja. Kreativnost i improvizacija tada su bile nužnost, a ne izbor. Primjeri poput djelovanja Samostalnog zrakoplovnog voda Operativne zone Osijek, čiji su pripadnici u ekstremnim uvjetima pomagali opkoljenom Vukovaru te iz istih, improviziranih zrakoplova ručno bacali tzv. bojler-bombe, izrađene od plinskih boca punjenih eksplozivom, svjedoče o iznimnoj hrabrosti, snalažljivosti i ljudskom potencijalu koji je tada postojao.

Iako se takva iskustva ne mogu izravno preslikati na buduće sukobe, vrijednosti koje su tada bile ključne ostaju relevantne. Entuzijazam, inicijativa, sposobnost prilagodbe i spremnost na preuzimanje odgovornosti kvalitete su koje vrijedi poticati i danas. No bilo bi pogrešno pripremati se za buduće ratove prema obrascima prošlih. Današnje okolnosti, demografski trendovi, međunarodni položaj Hrvatske i tehnološki razvoj bitno su drukčiji nego početkom 1990-ih. Granice između bojišta i zaleđa sve su nejasnije, a sukobi se vode istodobno u fizičkom, digitalnom (kibernetičkom) i informacijskom prostoru.

Zbog razloga koje sam već naveo, u kontekstu promišljanja o obrani kao ekosustavu, smatram nužnim ozbiljno razmišljati o svojevrsnoj nacionalnoj mobilizaciji, ne u klasičnom vojnom smislu, nego povezivanjem industrijskih kapaciteta, znanja, inovacija i ljudi, koje treba na optimalan način sinkronizirati. Bez takvog pristupa članice EU-a, kojeg smo i mi dio, teško mogu računati na prednost u potencijalnom budućem "industrijskom ratu".