U govoru kadetima Kraljevske danske vojne akademije u ožujku 2025. predsjednica Europske komisije (EK) Ursula von der Leyen obznanila je istinu koju su mnogi odbijali prihvatiti: "Doba mirovne dividende odavno je prošlo. Doba sfera utjecaja i natjecanja moći se vratilo." Istodobno von der Leyen se zapitala: "Reagiramo li na svaki izazov postupno i oprezno? Ili smo spremni iskoristiti ovu priliku za izgradnju sigurnije Europe? One koja je prosperitetna, slobodna i spremna, voljna i sposobna braniti se..." U kasnijim govorima von der Leyen je nastavila opisivati ​​​​visoko konkurentan svijet u kojem se Europa, koja se više ne može oslanjati samo na NATO, mora ponovno naoružati ili riskirati da bude marginalizirana ili, još gore, napadnuta.

Sve netom iznesene navode mediji su (primjerice, Valentina Carraro za ugledni sciencedirect.com) prenijeli s izvjesnom dozom katastrofičnog narativa koji se provlači europskim kontekstom otkako je Rusija brutalno napala Ukrajinu i tim činom izravno zaprijetila miru i stabilnosti cijele zapadne Europe, uključujući i ruske pribalitičke susjede, inače najisturenije članice NATO saveza prema Rusiji.

POVRATAK ORUŽJA

U tom cjelokupnom ozračju napetosti, u kakvom se narativ o neizbježnom ubrzanom naoružavanju uzima kao neizbježna stvarnost, niz je i drugih više ili manje znakovitih aspekata koji upozoravaju na svu složenost sadašnje situacije u Europi u sjeni neučinkovitih sankcija prema Rusiji i jačanja straha od daljnjih koraka napredvidljivog ruskog cara Putina. Zato se ne treba čuditi što u tom složenom kontekstu jedna gospodarska grana cvate punom snagom. Radi se dakako o industriji oružja, o trgovini oružjem i o sveopćem povratku utrke u naoružavanju, za koju smo mislili da je nestala s prestankom hladoratovskih napetosti, krajem 80-ih godina 20. stoljeća. A taj povratak oružju odvija se i tamo gdje je do prije nekoliko godina to bilo nezamislivo - u Njemačkoj, ekonomski i dalje najsnažnijoj članici Europske unije. Podsjetimo, nakon Drugog svjetskog rata Njemačka je prihvatila pacifizam kao oblik iskupljenja. Sada se zemlja ponovno naoružava, i to takvim tempom da izaziva nelagodu, prije svega u Moskvi, ali i šire u Europi!

A kako bi sve poprimilo legalan i legitiman okvir, u brzi vlak za naoružavanje ukrcala se cijela Europska unija donijevši i prihvativši početkom ožujka 2025. plan i program nazvan ReArm Europe/Readiness 2030, čija je ideja financijski potaknuti taktičko naoružanje zemalja članica. Jednom riječju, oružje se vraća na velika vrata, koja je sad širom otvorio i sam EU, konačno se probuduvši iz posthladnoratovskog dubokog sna, u kojem je snivala o vječnom miru na Starom kontinentu, makoliko su sjene nemira upozoravale na ugrozu koja se valja iz Moskve nakon Putinove aneksije Krima, između ostalog. Odmah su, kod nekih i nevoljko, zaboravljeni "dani ponosa i slave", kad se Putinu unisono pljeskalo u vrijeme zimskih Olimpijskih igara u Sočiju 2014. i još više i bučnije tijekom i nakon Svjetskog nogometnog prvenstva 2018. A onda je Vladimir Putin postao najveći i najopasniji neprijatelj Europe, i upravo je on razlog što se Europa sad ponovo naoružava, svjesna da se s Trumpom preko Atlantika više ne može i ne smije oslanjati samo na Sjevernoatlantski savez, oliti NATO, kao sigurnosni "kišobran", koji je do prije nekoliko godina bio nepropusna barijera svakoj agresiji.

Što se tiče plana ReArm Europe/Readiness 2030, ali i Bijele knjige za europsku obranu - Spremnost 2030, također predstavljene u ožujku 2025., nakon jasnog naglaska kako obnova europske obrane počinje neupitnim daljnim pružanjem vojne podrške Ukrajini, navode se tri smjera djelovanja koja bi trebali voditi EU i njegove članice prema spremnosti do 2030. godine:

l Hitno uklanjanje kritičnih nedostataka u sposobnostima i podrška obrambenoj industriji EU-a, uključujući pojednostavljenje zakonodavstva i smanjenje administrativnog opterećenja, kako bi se moglo proizvoditi traženom brzinom i količinom. To će također pružiti poboljšanu podršku Ukrajini.

l Priprema obrane sutrašnjice izgradnjom istinskog tržišta obrane na razini cijelog EU-a i ubrzavanje transformacije obrane revolucionarnim inovacijama.

l Osigurati spremnost do 2030. za najgore ekstremne vojne nepredviđene situacije, uključujući gomilanje zaliha, olakšavanje brzog kretanja trupa i sredstava diljem Unije te kvalitetnu suradnju.

U cijelom tom i takvom kontekstu niz je pitanja koja treba šire elaboritati, uključujući i financiranje, no nas zanima kako se i koliko u cijelu takvu europsku/unijsku priču uklapa Republika Hrvatska. A uklapa se odlično! Opća je konstatacija da Hrvatska ne spava, nego ide budno i razumno, punom parom prema jasnom cilju - osuvremeniti i ojačati Oružane snage Republike Hrvatske (OSRH), sposobne efikasno i brzo reagirati u eventualnim budućim ugrozama sigurnosti zemlje, ali i postati faktor odvraćanja za svakog tko prema RH ima nečasne namjere.

Podsjetimo, u prosincu 2025. ministar obrane Ivan Anušić u Berlinu je potpisao najskuplji ugovor za kupnju naoružanja u hrvatskoj povijesti. Za kupnju 44 tenka Leopard 2A8, simulatora i logističke opreme ugovor je vrijedan 1.483.938.969,77 eura. On je čak za oko 300 milijuna eura vredniji od onoga za kupnju 12 zrakoplova Rafale. Službeno svi tenkovi moraju biti isporučeni do 2030. godine, što je u skladu s EU planom. Vrijednost tenkova, simulatora i opreme je 1.140,387.021 euro, a za produženo jamstvo, ekonomski porast cijene i PDV platit će se 343,5 milijuna eura. Ukupni iznos ugovora iz proračuna MORH-a plaćat će se do 2033., a prva godišnja rata stiže sljedeće godine i iznosi 384,3 milijuna eura. Ona će se moći smanjiti za 144,8 milijuna eura, koliko je Hrvatska dobila za 30 tenkova M-84 i 30 borbenih vozila pješaštva M-80, između ostalog.

Valja naglasiti i da nabavom 12 francuskih višenamjenskih vojnih borbenih Dassault Rafalea (za oko 1,13 milijardi eura!) hrvatsko nebo nakon trideset i pet godina konačno postaje potpuno sigurno i zaštićeno. Stari ruski MiG-ovi su svoje odradili, a modernizirani Rafalei sad su sadašnjost i budućnost hrvatske zrakoplovne sigurnosti i dakako sigurnosti svega što je na tlu.

Ono pak što je gotovo jednako važno kao i sve te konkretne kupnje, Rafalea, Leoparda i drugih vrsta nauružanja i vojne opreme, svakako je i jedna ključna politička odluka Vlade - uvođenje obvezatnog vojnog roka! Nakon 18 godina 1. siječnja u Hrvatsku se vraća temeljno vojno osposobljavanje, u trajanju dva mjeseca. Na godišnjoj razini planira se pozivanje oko 4000 novaka raspoređenih u pet naraštaja... U povodu toga premijer Andrej Plenković je kazao: "Neću reći da uvodimo klasičnu vojnu službu, nego omogućavamo novim naraštajima da steknu osnovne vještine koje su mladim Hrvatima potrebne u današnjem svijetu."

Predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović također je pohvalio uvođenje temeljne vojne obuke kazavši da je to "dobar put", koji je potvrdio i Hrvatski sabor. Potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić napomenuo je kako je "temeljni razlog za uvođenje TVO-a narušena sigurnosna arhitektura u Europi, ali i u cijelom svijetu. Nažalost, i u blizini Hrvatske. I to ne samo u smislu ratnih događaja kojima svjedočimo u Ukrajini već pune tri i pol godine nego i svih mogućih drugih ugroza koje u ovom trenutku prijete jednoj neovisnoj, suverenoj državi kao što je Republika Hrvatska", zaključio je Anušić.

ISPLATIVA ULAGANJA

Sve u svemu, Vlada je rekla svoje, Sabor povrdio, pa se od 1. siječna računa da je vojna obveza ponovo stupila na snagu u Republici Hrvatskoj. Vremena su takva da se to nikako nije moglo ni smjelo izbjeći, odgoditi, zaobići..., jer sigurnost zemlje, bez obzira na to što nam sigurnost jamči i članstvo u NATO savezu, traži i mjere koje se nekima možda i neće svidjeti. I bez obzira na to što su, kao i u mnogim drugim slučajavima, i ovdje populizam i demagogija umiješali svoje prste, pa je i ova tema postala predmet sporenja, nesporazuma i floskula koji sa stvarnosti nemaju nikakve veze.

Jednostavno rečeno, naoružava se cijela Europa, a moderna vojska uz NATO dodatno je jamstvo sigurnosti svake države. I zato argumenti "za" prevladavaju nad argumentima "protiv", bez obzira na velika novčana izdavajanja i ulaganja. Ukratko, novo doba osim ekonomskog i gospodarskog razvoja kao prioritet postavlja i razvoj oružanih snaga sukladno s aktuanim i budućim sigurnosnim izazovima. Uz dragocjena hrvatska iskustva iz Domovinskog rata, koja se mogu pretočiti u sadašnje i buduće potrebe oružanih snaga, u konačnici zaključak se može svesti na jednu rečenicu: Naoružavanje zbog mira, a ne rata!