Knjiga "Otpor intelektualaca" (Fraktura, 2025.) politologa Dejana Jovića predstavlja se kao široka studija o ulozi intelektualaca u vremenima pritisaka, režima i društvenih kriza. No umjesto očekivanog kritičkog pogleda na moć čitatelj vrlo brzo dobiva nešto drugo: reinterpretaciju jugoslavenskog političkog nasljeđa iz perspektive autora koji već godinama zastupa kontinuitet centralističkih i unitarističkih ideja.

Jović u knjizi analizira niz figura - od Predraga Matvejevića do Jovana Mirića - i pokušava pokazati kako su se one suprotstavljale nacionalizmima i autoritarnim tendencijama. Međutim, problem nastaje kada se taj "otpor" interpretira iz jedne "iščašene" perspektive, koja je, u najmanju ruku, politički suspektna. Izbor Jovićevih primjera i način interpretacije često više govori o njegovim vlastitim stavovima nego o stvarnim ideoloških pozicijama osoba koje opisuje. Tako uz najbolju volju ne uspijevam dokučiti u čemu se to sastojalo subverzivno djelovanje onog famoznog Odbora za obranu…, u kojem su djelovali isključivo "režimski disidenti", koji su uredno dobivali državne nagrade, koji su sjedili u raznim ideološkim povjerenstvima, izdavačkim kućama, nisu imali problema s publiciranjem svojih tekstova… I svi su odreda bili (srpski) nacionalisti! I to puno prije 90-ih.

To je osobito vidljivo u poglavlju o J. Miriću. Umjesto kritičkog odmaka, Jović preuzima Mirićev narativ o ugroženosti Srba u Hrvatskoj početkom 1990-ih i gotovo bez rezerve opravdava ideju o tome da bi hrvatski Srbi trebali dobiti političku, a u konačnici i teritorijalnu autonomiju. Doduše, bilo bi lijepo kada bi nam naš autor objasnio koji su to "srpski teritoriji" u Hrvatskoj: srpska Dalmacija, srpski Dubrovnik, Krajina, zapadna Slavonija, srpska Baranja…? Pri tome se prešućuju ključni elementi konteksta: Miloševićeva politika, djelovanje JNA, kao i duga tradicija srpskog državnog centralizma, od N. Paića, preko A. Rankovića nadalje. Jović se tako kreće opasno blizu poziciji prema kojoj su Srbi isključive žrtve raspada Jugoslavije, dok je hrvatska državna samostalnost predstavljena kao problem, a ne kao demokratski zahtjev većine građana. Na referendumu održanom u svibnju 1991. više od 95 % građana Hrvatske izjasnilo se za neovisnost Hrvatske. Ne bi trebalo zaboraviti da o tom referendumu D. Jović nema lijepo mišljenje. (sic!)

Slično je i s poglavljem o Matvejeviću, gdje se naglasak stavlja na njegovu jugoslavensku orijentaciju, ali se zanemaruje autorova slojevita kritika upravo onih politika koje su Jugoslaviju činile nedemokratskom i centralističkom. Time knjiga propušta priliku izgraditi nijansiranu sliku jedne složene intelektualne figure.

Posebno kontroverzan dio jest prikaz famoznog Odbora za slobodu misli iz 1980-ih. Jović taj Odbor predstavlja kao hrabru skupinu intelektualaca, ali uopće ne problematizira činjenicu da su mnogi njegovi članovi - poput Dobrice Ćosića, Matije Bećkovića ili Koste Čavoškog - poslije bili glavni ideolozi Memoranduma SANU, dokumenta koji je dao intelektualnu podlogu velikosrpskoj politici 1990-ih. Drugim riječima, ono što Jović prikazuje kao "otpor" zapravo je u dobroj mjeri bilo nadmetanje unutar iste hegemonijske matrice.

Da je Jovićev pristup selektivan i ideološki obojen, već su prije mene primijetili i neki drugi kritičari (Komar, Milosavljević...), a pokazalo se i u raspravama oko njegove knjige "Rat i mit". Kritika njegovih teza često se interpretira kao "desna" ili "nacionalistička", iako je bit problema znatno drukčija: Jović se sustavno služi tumačenjima koja ignoriraju autoritarne aspekte jugoslavenskog poretka i dugotrajnu tradiciju srpskog centralizma. Latinka Perović, jedna od najvažnijih suvremenih srpskih povjesničarki, upravo je na to jasno upozoravala.

Zbog svega navedenog "Otpor intelektualaca" ostavlja dojam da je manje riječ o knjizi o otporu, a više o pokušaju reafirmacije jednog davno potrošenog političkog projekta. Jović piše o intelektualnoj hrabrosti, ali ne preispituje vlastite "slijepe točke", posebice odnos prema hegemonijskim politikama koje su obilježile obje Jugoslavije. U knjizi gotovo nema kritike Memoranduma, Miloševića, JNA ili Rankovića, iako bi se upravo njihovim djelima i postupcima najjasnije mogao objasniti kontekst u kojem je intelektualni otpor bio moguć ili nemoguć.

Na kraju ostaje otvoreno pitanje: Govori li knjiga doista o intelektualcima ili o autorovoj osobnoj viziji Jugoslavije? Ako se išta može nazvati paradoksom ove knjige, onda je to činjenica da "Otpor intelektualaca" više služi apologiji starih centralističkih ideja nego poticanju stvarnog, kritičkog i demokratskog otpora.