Kako ocjenjuje svjetsku geopolitičku situaciju proteklih 12 mjeseci, koji su aspekti bili pozitivni, a koji negativni, što je prevladavalo, prije svega u Europi, ali i u Americi, Aziji (Kina, Indija), naravno i na Bliskom istoku, na širem prostoru crne Afrike, o čemu se, dojam je, malo govori - pitali smo prof. dr. sc. Josipa Glaurdića, direktora Instituta za političke znanosti Sveučilišta u Luxembourgu.

PROF. DR. SC. JOSIP GLAURDIĆ

- Iskreno, teško mi je identificirati ijedan doista pozitivan geopolitički trend. Prevladavalo je pogoršanje, fragmentacija i normalizacija krize kao trajnog stanja međunarodnih odnosa. Ključni negativni katalizator bila je promjena političkog smjera Sjedinjenih Američkih Država pod novom, Trumpovom administracijom, čiji je učinak bio izrazito toksičan, osobito za Europu. Umjesto stabilizirajuće sile SAD je ponovno postao izvor neizvjesnosti, transakcijske politike i erozije savezništava.

U Europi to ima dramatične posljedice. Rat u Ukrajini ulazi u fazu iscrpljivanja bez jasne političke strategije Zapada, a Europska unija pokazuje duboku nesposobnost ili nespremnost za stratešku emancipaciju - vojnu, energetsku i političku. Istodobno, u istočnoj Aziji raste rizik ozbiljnog sukoba oko Tajvana, uz Kinu, koja testira granice, i SAD, koji šalje dvosmislene signale. Indija balansira između globalnih blokova, ali bez ambicije da djeluje kao stabilizator.

Na Bliskom istoku svjedočimo katastrofi u Gazi, koja se može opisati kao genocid, a koja, unatoč svojoj moralnoj i humanitarnoj težini, očito nije promijenila obrasce ponašanja ključnih aktera. Šira Supsaharska Afrika ostaje marginalizirana u globalnim raspravama iako je pogođena kumulativnim krizama sigurnosti, duga i klimatskih promjena. Ukratko: svijet je nestabilniji, brutalniji i politički ciničniji nego prije godinu dana.

Kad se uzme u obzir širi i dublji kontekst, koliko je protekla godina bila po mnogočemu Trump show? Nakon primirja u Gazi, kojim se Trump hvali, ukrajinski rat je i dalje u prvom planu, a tu je Trumpov mirovni plan, sad ponešto prilagođen, i dalje dominantna tema...

- U širem i dubljem kontekstu protekla je godina doista u velikoj mjeri bila "Trump show", ali u najproblematičnijem mogućem smislu. Ne zato što je Donald Trump ponudio koherentnu viziju međunarodnog poretka ili održiva rješenja za postojeće sukobe, nego zato što je personalizirao i dodatno destabilizirao već ionako krhke globalne odnose. Njegov stil - spektakl, stalna samopromocija i transakcijski pristup politici - potisnuo je sadržaj, dugoročnu strategiju i institucionalnu logiku.

Primirje u Gazi, kojim se Trump rado hvali, savršen je primjer takve politike. Riječ je o taktičkom zatišju koje nije adresiralo temeljne uzroke sukoba niti je promijenilo katastrofalnu humanitarnu i političku realnost na terenu. Slično vrijedi i za Ukrajinu. Rat ostaje središnje sigurnosno pitanje Europe, a Trumpov se "mirovni plan", iako retorički prilagođavan, svodi na pritisak na slabijeg aktera i implicitno prihvaćanje teritorijalnih osvajanja silom.

Takav pristup ima duboko destruktivne posljedice. On normalizira logiku moći umjesto prava, potkopava povjerenje saveznika i šalje poruku da se agresija isplati ako je dovoljno brutalna i dugotrajna.

Kako biste ocijenili ulogu europske/EU politike u širem kontekstu suočavanja s izazovima sigurnosti, odnosa sa SAD-om, NATO savezom, stalnim napetostima oko Rusije i rata u Ukrajini i dr., u proteklih 12 mjeseci? Koji su aspekti bili pozitivni, a koji negativni, što je prevladavalo? Između ostalog, vidimo da su migracije i dalje kronični problem...

- U proteklih dvanaest mjeseci uloga Europske unije u suočavanju sa sigurnosnim izazovima bila je obilježena prije svega podjelama, nedostatkom strateške jasnoće i institucionalnom tromošću. Iako se EU često deklarativno predstavlja kao geopolitički akter, stvarnost pokazuje da on i dalje reagira fragmentirano, sporo i u velikoj mjeri ovisno o vanjskim akterima, ponajprije Sjedinjenim Državama i NATO-u. U kontekstu rata u Ukrajini to je posebno vidljivo: potpora postoji, ali je neujednačena, opterećena nacionalnim vetima, unutarnjim političkim kalkulacijama i strahom od eskalacije.

Negativni aspekti jasno prevladavaju. EU nije uspio artikulirati vjerodostojnu dugoročnu sigurnosnu strategiju, niti je iskoristio rat kao poticaj za stvarnu obrambenu i industrijsku integraciju. Odnosi sa SAD-om dodatno su zakomplicirani povratkom transakcijskog i nepouzdanog američkog pristupa, na što Europa nema jasan odgovor. Umjesto emancipacije, vidimo prilagodbu i oklijevanje. I na pitanju migracija vidimo da Europa zna identificirati probleme, ali je i dalje nesposobna kolektivno djelovati na razini njihove ozbiljnosti.

Zaključno, kako biste ocijenili situaciju u tzv. regiji Zapadnog Balkana u proteklih 12 mjeseci? Tu prije svega mislim na Srbiju, ali i na BiH, Crnu Goru, pa i Kosovo i Makedoniju... Što se ondje može očekivati u 2026., hoće li napetosti i dalje dominirati? Vaš završni komentar?

- Situacija na Zapadnom Balkanu u proteklih dvanaest mjeseci bila je heterogena, ali strukturirana oko jedne konstante: trajne nestabilnosti u dijelu regije. Postoje razlozi za oprezni optimizam u slučaju Crne Gore i Albanije zbog napretka u pregovorima. Ti primjeri pokazuju da napredak jest moguć kada postoji politička volja (i u Bruxellesu i u regiji) i relativno jasan strateški smjer.

No većina regije ostaje zarobljena u obrascima krize. Srbija je središnji problem: njezina vanjska politika sustavno proizvodi napetosti koristeći se otvorenim pitanjima u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i Crnoj Gori kao polugama utjecaja. Bosna i Hercegovina ostaje blokirana dubokom institucionalnom disfunkcionalnošću, Kosovo je izloženo stalnom pritisku i destabilizaciji, a Sjeverna Makedonija plaća cijenu europske neodlučnosti i bilateralnih ucjena.

Ključno pitanje za 2026. jest hoće li se regionalna dinamika početi mijenjati oduzimanjem tih destabilizacijskih "karata", rješavanjem problema. Onog trenutka kada se zatvore otvorene točke instrumentalizacije - uz jasnije europske garancije, jaču međunarodnu prisutnost i unutarnju otpornost susjednih država - prostor za stabilizaciju će se otvoriti. Do tada napetosti će, nažalost, i dalje dominirati, uz povremene iznimke koje potvrđuju pravilo. (D.J.) n