Protekla, 2025. bila je godina u kojoj su sve rasprave o obrani isplivale na površinu i preuzele pažnju javnosti kao glavna tema - kaže Vladimir Milinović, medijski stručnjak, politički komentator i konzultant iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija), te u nastavku svoga priloga, piše:

VLADIMIR MILINOVIĆ

- Od potpisivanja nabave Leoparda, haubica CaesarMk II i Servala preko najavljene modernizacije Rafalea na F4.1 i jačanja PZO-a pa do novih dronova i sustava elektroničkog ratovanja - Hrvatska se našla u situaciji u kojoj više nije moguće ignorirati ono što se desetljećima guralo pod tepih; a s tim su izronili i vječni mitovi: "oružje je skupo", "plaćat će naši unuci", "Hrvatska ništa ne proizvodi", "tenkovi su zastarjeli", "Srbija bolje prolazi s Rafaleima", "tenk od 30 milijuna uništi dron od 100 eura".

Vrijeme je da se s tim mitovima retorički obračunamo - i pogledamo stvarnost suvremene obrane.

MITOVI I ZABLUDE

1. Oružje je skupo. Nije - rat je skup. Oružje je jeftinija prevencija:

Skupo je sve što podiže sigurnost: bolnice, vatrogasci, brodovi, mostovi. Ali ništa nije toliko skupo kao rat bez oružja. Hrvatska u idućih deset godina neće potrošiti "1, 2 ili 4 milijarde" - nego gotovo 20 milijardi eura na modernizaciju. To je lako izračunati iz preuzete obveze postupnog podizanja davanja za obranu i sigurnost od 2,0% u 2025. do 3,5% u 2035., četiri puta potvrđene u istupima premijera i potpredsjednika Vlade, uz pretpostavku da 30-35 % vojnog budžeta zapravo ide za opremu, uz djelomičnu pomoć EU financiranja. To zvuči zastrašujuće samo onima koji ne razumiju da je sigurnost glavni hrvatski resurs. Bez nje nema turizma, investicija, demografskog opstanka ni normalnog života. Europa se vratila iz doba iluzije: nijedna ozbiljna država od Baltika do Mediterana više ne računa da će je netko drugi braniti.

2. Hrvatska ništa ne proizvodi. Istina je upravo suprotna:

Hrvatska obrambena industrija danas izvozi više nego ikada dosad. Osječka Orqa isporučuje komponente, antene, sustave za FPV i ISR dronove u više od 40 zemalja, uključujući NATO tržišta i specijalizirane zapadne službe. Zagrebački DOK-ING izvozi protuminske i robotske platforme u 60-ak država, uključujući SAD, UK, Egipat, Saudijsku Arabiju i Japan. Karlovački HS Produkt prodaje svoje oružje u više od 50 zemalja, a njihova puška VHS-2 je ušla u NATO standard. Slavonskobrodski Đuro Đaković proizvodi Patrije, transportere i specijalna vozila za niz europskih vojski. Šibensko brodogradilište izrađuje brodove za Sloveniju, a Pula i Rijeka očekuju ključni ugovor o licencnoj proizvodnji brodova, spremni jer već godinama servisiraju NATO flotu.

Uz to tu su stotine manjih proizvođača optike, senzora, softvera, kompozita, oklopa i komunikacijskih sustava. Ova industrija zapošljava tisuće ljudi, povećava izvoz, puni proračun i čini Hrvatsku relevantnom partnericom u europskoj obrambenoj mreži. Drugim riječima, Hrvatska proizvodi upravo ono što moderni rat traži - senzore, elektroniku, robotiku i pametne sustave.

3. Plaćat će naši unuci. Pogrešno - unuci bi plaćali ono što mi nismo kupili:

Ugovori su fazni, kamate niske, isporuke dugoročne, a BDP raste. Hrvatska danas ima financijsku stabilnost kakvu nije imala od 1990-ih. Prava istina? Neulaganje danas generira ono što bi naši unuci najskuplje platili: geopolitički dug, ovisnost o tuđoj volji, gubitak sposobnosti obrane vlastite zemlje.

4. Tenkovi su zastarjeli. To vrijedi samo za posadu koja spava u nezaštićenom tenku:

Najraširenija glupost je tvrdnja da "dron od 100 eura uništava tenk od 30 milijuna". Da - ako posada spava u T-55 ili sličnom tenku, ako je krovni otvor ostavljen širom otvoren i ako se netko izvoli pojaviti s DJI Mavicom kupljenim na Temuu i ručnom bombom na udici za pecanje. To je bojište u Ukrajini vidjelo, i svi su izvukli zaključke.

Hrvatska vojska? Ona tenkove i oklopna vozila štiti sa sedam slojeva obrane od dronova: Ručni elektronički ometači - već prikazani na domaćim vježbama. Modernizirana PZO oružja s rasprskavajućim streljivom protiv minidronova. Ispravno upotrijebljeno pješačko naoružanje - taktika koju koriste Izraelci, Ukrajinci i Rusi kad situacija to traži. Veliki SKYctrl ometači i moderni PZO topovi (licencno naručeni iz zagrebačkog Končara). Aktivni zaštitni sustavi (APS): Trophy na Leopardima, Barage na Caesarima, jeftiniji APS moduli budžetom predviđeni za Patrije i Bradleye. Mistral 3 za blisku (SHORAD) protudronsku obranu. U budžetu za 2026. - 2029. predviđen je trošak za VL MICA NG, srednjodometna obrana koja skida sve od drona do borbenog aviona.

I dodatno: Hydra rakete s Kiowa helikoptera mogu skidati srednje dronove. Minigun na Black Hawku i Mi-17 efikasan je protiv Shaheed-tip dronova. Dakle, filozofija nije "tenk protiv drona", nego sustav protiv sustava. Tenk je danas digitalno čvorište, a ne izolirana pokretna kutija.

5. Srbija je prošla bolje s Rafaleima. Srbija još nema Rafalee, i tko zna kad će ih imati:

Hrvatski Rafalei lete, razvijaju se, moderniziraju, integriraju u NATO, imaju infrastrukturu, logističku potporu i sudjeluju u međunarodnim zadaćama. Srbija još nema potpisan ugovor sa MBDA (ima s Dassaultom, ali za isporuku oružja potrebna je suglasnost NATO ključnih država), nema infrastrukturu, nema zapovjedni lanac kompatibilan sa Zapadom i neće imati operativnu flotu ni 2030. Razlika? Hrvatska je ušla u francuski obrambeni ekosustav, jedan od najjačih u Europi.

6. Oružje osiromašuje državu. Empirija kaže - suprotno:

Ulaganje u obranu diže BDP, zapošljava visokoobrazovane stručnjake, otvara izvozna tržišta, jača EU poziciju Hrvatske i povećava povlačenje novca iz europskih fondova. Što je Hrvatska ozbiljniji igrač u europskoj sigurnosnoj arhitekturi - to je veća mogućnost da povuče sredstva iz EDF-a, PESCO-a, SAFE fonda i programa zajedničke nabave. Već sada se Hrvatska spominje kao partner u projektima razvoja za Rafale 4.3, MICA NG, autonomnih sustava i obrambene elektronike.

Da bismo povukli europski novac - moramo biti relevantni. Bez ulaganja u obranu to nije moguće. Hrvatska je 2025. konačno pokazla zrelost odgovorne države. U svijetu koji je ponovo postao opasan, ovo nije militarizam - nego odgovornost; a odgovornost je najviši oblik zrelosti.

DOBA AI DRONOVA

Skriveni motor sjevera - kako njemački Zeitenwende puni hrvatski proračun: Dok se u javnosti lome koplja oko cijene Rafalea, ispod radara prolazi činjenica da je hrvatsko gospodarstvo već duboko integrirano u ponovno naoružavanje Europe. Najbolji dokaz za to nije u Zagrebu, nego na sjeveru Hrvatske. Educirana procjena, temeljena na izvoznim brojkama i industrijskim kretanjima, sugerira da je tihi "restart" njemačke vojne industrije već postao ključni zamašnjak gospodarstva Međimurske, Varaždinske i Krapinsko-zagorske županije.

Ova međuovisnost nije slučajna; ona je rezultat desetljeća pozicioniranja kao pouzdanih "back-end" partnera njemačkih divova. Kada Berlin najavi fond od stotine milijardi eura za Bundeswehr, taj novac ne ostaje samo u Njemačkoj, on se prelijeva u hrvatske pogone kroz tri ključna kanala: osobnu opremu, logistiku i komponente.

U Međimurju, tvrtke poput Šestan-Buscha i Haixa nisu samo lokalni poslodavci, već strateški partneri NATO-a. Haix u Maloj Subotici proizvodi obuću koju nose vojnici i policajci diljem svijeta, a s rastom njemačkih narudžbi, rastu i njihovi kapaciteti. Šestan-Busch iz Preloga, s njemačkim partnerom, izvozi 98 % svoje proizvodnje, uključujući balističke kacige koje su standard u mnogim zapadnim vojskama. Svaki njemački vojnik koji dobije novu opremu, indirektno podiže BDP Međimurja.

U Varaždinskoj županiji kožarska i tekstilna industrija (poput Boxmarka), tradicionalno naslonjena na njemački automotive sektor, sada osjeća prelijevanje u sferu vojne logistike. Njemačka vojna mobilnost ovisi o floti kamiona i transportera čiji interijeri i komponente često dolaze upravo iz ovih pogona. Kako Rheinmetall i MAN povećavaju proizvodnju logističkih vozila, tako rastu i narudžbe njihovim hrvatskim kooperantima.

Možda najzanimljiviji primjer je Krapinsko-zagorska županija, gdje metaloprerađivački sektor doživljava renesansu. Tvrtke poput Jedinstva iz Krapine, poznate po proizvodnji modularnih objekata, idealno su pozicionirane za potrebe brze izgradnje vojnih baza, terenskih bolnica i smještajnih kapaciteta koje moderna vojska zahtijeva. Njemačka je njihovo glavno tržište, a potreba za brzom logistikom u Europi znači pune knjige narudžbi. Uz to, divovi poput OMCO-a u Humu na Sutli, iako primarno u staklarskoj industriji, posjeduju vrhunsku CNC tehnologiju i obradu metala koja je komplementarna svakom ozbiljnom industrijskom lancu opskrbe, čineći Zagorje "radionicom" za njemačke industrijske potrebe.

Dakle, teza da "Hrvatska ništa ne proizvodi" pada u vodu upravo tamo gdje je industrija najjača. Sjever Hrvatske ne čeka da netko drugi plati obranu; on tu obranu aktivno proizvodi i naplaćuje. Njemački Zeitenwende nije samo geopolitička prekretnica - za Čakovec, Varaždin i Krapinu, to je novi ekonomski motor; a istok Hrvatske europski je prvak u industriji koja dolazi - AI dronovima.

NEKADA I SADA

Propuštena prilika kao lekcija: U razdoblju 2011. - 2015. Hrvatska je imala povijesno povoljno okruženje za tranziciju vojske: zapadne zemlje su zbog krize rasprodavale ili donirale naoružanje, NATO je bio izdašan s viškovima, a cijene su bile višestruko niže nego danas. Upravo tada se moglo - uz razuman politički rizik i skromniji proračun - započeti prijelaz na zapadne sustave: od oklopa i logistike do borbenog zrakoplovstva. Umjesto toga izabrano je produženje života MiG-ova 21, zrakoplova starijih od većine pilota koji su ih letjeli. To možda jest kratkoročno "spašavalo sposobnost", ali strateški je značilo odgađanje neizbježnog. Da su čak i najstariji F-16 A/B tada uzeti kao tranzicijsko rješenje, Hrvatska bi ranije ušla u zapadni ekosustav obuke, logistike i doktrine, a kasnija kupnja novijih aviona mogla se provoditi postupno, u manjim i financijski lakše probavljivim paketima, umjesto današnjeg "velikog skoka" vrijednog više od milijardu eura.

Još važnije, zapadni zrakoplov - makar i star - bio bi sigurniji, perspektivniji i neusporedivo privlačniji mladim ljudima koji su trebali postati piloti. Motivacija, sigurnost i dugoročna vizija nisu PR-kategorije, nego temelj vojne sposobnosti. Produžavanje agonije zastarjele tehnike ne stvara prijelaz, nego prazninu, a cijenu te praznine danas plaćamo malim brojem pilota, sporijom operativnom zrelošću i činjenicom da se najteži dio tranzicije sada radi pod pritiskom vremena i geopolitike, umjesto da se radio onda kada je sve bilo jeftinije, lakše i sigurnije. (Portret snimio: DominionArt studio) n