Dok su kostimirani domorodački prosvjednici upadali na konferenciju o klimi u brazilskom Belému uzvikujući da Amazonska prašuma nije na prodaju, na Zagreb film festivalu gledali smo film "Plavi trag" (O Último Azul) brazilskog redatelja Gabriela Mascara, koji je ove godine na filmskom festivalu u Berlinu osvojio Veliku nagradu žirija. Osvojio je i nagradu ekumenskog žirija, koju dodjeljuju filmski kritičari i teolozi u različitim programima festivala, a dodjeljuje se filmovima koji promiču toleranciju, razumijevanje i suosjećanje.

U središtu te tople i dirljive distopijske drame je Tereza (Denise Weinberg), 77-godišnja žena iz Amazone koja je cijeli život provela u malom prljavom industrijskom selu, gdje je radila u tvornici za preradu mesa aligatora. Unatoč starosti i dalje je bistra, vitalna i neovisna, ali njezinoj samostalnosti na kraj želi stati vladin program "Kolonija za starije ljude".

Terezina odiseja

Pod parolama "skrb, dostojanstvo, poštovanje, zahvalnost i ponos" zapravo se krije micanje ostarjelog stanovništva iz državnog sustava kako bi se spriječio gospodarski slom i napravilo mjesta za mlade potentne i produktivne ljude. U kolonijama, naime, taj potrošeni dio populacije treba dočekati kraj života, ali nitko ne zna kako program funkcionira jer se iz kampova za starije nitko živ nije vratio da bi deklarirano blagostanje i posvjedočio. Ta činjenica izaziva uznemirenost i sumnju u zlokobni eksperiment gerijatrijskog čišćenja stanovništva. Grafiti koji se pojavljuju u scenama siromašnih amazonskih naselja poput "Vratite mi moju baku" ili "Stariji nisu roba" ističu emocionalnu bol koju osjećaju neke od obitelji interniranih staraca.

IMDB.COM

Kada nakon psihološke obrade vlada napokon pokrene Terezino prisilno umirovljenje i deportaciju u logor za stare, ona bježi na epsko putovanje Amazonom kako bi ispunila svoju posljednju želju - let zrakoplovom! Naslov filma, "Plavi trag", odnosi se na slinavog puža, čarobnu životinju izmišljenu za ovu priču. Gdje god se kreće, puž ostavlja plavi trag. Kada se njegova sluz nakapa u oko čovjeku, omogućuje gledanje budućnosti. Metafora se povezuje s protagonisticom i njezinom potragom za posljednjom prilikom, uobličenom u želji da poleti prema nebu prije socijalne, a moguće i fizičke eutanazije negdje u nekom budžaku Amazone. Na tom putu susreće zanimljive likove poput kapetana riječnog broda i krijumčara Cadua (Rodrigo Santoro), koji je upoznaje s amazonskom obalom prekrivenom stotinama tisuća tona odbačenih guma, koje objašnjava kao povratak iscrpljenog kaučuka u svoju prapostojbinu.

Osim smeća uz bujne, zelene amazonske obale načičkana su i prljava mjesta na stupovima nastanjena siromašnim i otupjelim ljudima. Tereza na tim obalama upoznaje Ludemira (Adanil), probisvijeta, kockara i pijanca, koji posjeduje pokvarenu zračnu jedrilicu. Ludemir je i prevarant, koji pod izlikom popravka letjelice starici uzima ušteđevinu kako bi se kladio na borbe tropskih ribica. Izgubivši sav novac, Terezu šalju Roberti (Miriam Socarras), poznatoj lokalnoj "propovjednici". Ta raskošna i slobodoumna stara ateistica zapovijeda brodom na kojem krstari gore - dolje amazonskim slijevom prodajući vodonepropusne digitalne Biblije lakovjernim riječnim zajednicama.

Terezina interakcija s Robertom u zelenilu Amazone prikazana je kao očaravajuće fizičko, mentalno i emocionalno oslobođenje. Ali ne i institucionalno, jer je za takav oblik slobode ipak potreban novac, koji Tereza nema. Da bi ga skupila, ona uzima slinavog puža i pod utjecajem njegova halucinogenog plavog traga ulazi u golem rizik kladeći se u borbi tropskih ribica na svog favorita. U psihodeličnoj završnici, hrabro se suočavajući s vlastitim demonima, Tereza dobiva okladu, kojom od korumpiranih lokalnih političara otkupljuje vlastitu slobodu.

FACEBOOK.COM

Okrutna realnost

Film završava snimkom drona koja prikazuje odraslog i zdravog aligatora kako svjetluca na površini smaragdne rijeke. Njegovo elegantno i pokretljivo tijelo u simbiozi sa spektakularnom prirodom predstavlja Terezinu emancipaciju od pomoćnog mesara u klaonici aligatora do slobodoumne žene spremne na sve rizike nekonvencionalnog života.

“Pokušao sam napraviti film u kojem stapam različite ljude. Kada razmišljate o distopiji, obično su mladi ti koji se bune protiv sustava... fantazirate da su mladi ti koji ulaze u avanture... kino rijetko daje starijim ljudima priliku da igraju ovakve uloge", kazao je redatelj "Plavog traga" Gabrijel Mascaro. I pogodio je bit, jer vidimo i sami da u materijalizmu koji slavi estetiku mladosti nema mjesta za naborane starce. Pogotovo se to odnosi na one u siromašnim i tranzicijskim društvima, gdje stari ljudi sve češće umiru napušteni i sami. S dolaskom srebrnog cunamija priča o kolonijama za starce poput ove iz "Plavog traga" više neće biti distopija sa sretnim završetkom, nego okrutna svakodnevnica marginaliziranih i progonjenih staraca.