Rođeni Osječanin i unatoč činjenici da je veći dio života proveo izvan rodnoga grada, uglavnom u Zagrebu, Ivan Doroghy vezu s Osijekom ne samo što nikada nije izgubio nego ju je konačnim povratkom i ponovnim nastanjivanjem u Osijeku i potvrdio.

Akademski slikar, grafički dizajner, art direktor, do prije nekoliko godina profesor vizualnih komunikacija na Studiju dizajna u Zagrebu. Kojim vas redom predstaviti onima koji vas ne poznaju dovoljno?

- Od svih nabrojenih područja izdvojio bih dva koja su meni, svako na svoj način, bila i ostala najvažnija: likovna umjetnost i više od tri decenije pedagoškog rada na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Iskustva iz prvog područja najviše me ispunjavaju jer su odraz potrebe za osobnom slobodom umjetničkog izražavanja, a u drugom sam ispunio jednu meni jako važnu dimenziju, a to je razvoj hrvatskog dizajna kao struke, pedagoškim radom na obrazovanju generacija mladih hrvatskih dizajnera. Nekolicina mojih bivših kolega i ja zaslužni smo za to što danas u Hrvatskoj aktivno djeluje više stotina mladih dizajnera različitih generacija koje smo uveli u struku, a koji su napravili sjajne profesionalne karijere kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Uostalom, i u Osijeku povremeno susrećem svoje bivše studente, sada odlične osječke grafičke dizajnere.

Dominantan alat

Koliko ste vjerovali da će javnost koja poznaje vaš rad u području grafičkog dizajna razumjeti povratak umjetničkom izražavanju nakon niza ipak za stvaralaštvo značajnih formativnih godina?

- Zanimljivo je bilo vidjeti reakcije onih koji me znaju kao dizajnera na moj povratak likovnoj umjetnosti. Možda ih je više začudio stil crteža/slika koje sam izložio, ali živimo u vremenima kada svaki umjetnički izraz ima svoju publiku ma kako ona malobrojna bila. Ako bih želio ukratko opisati svoj umjetnički rad, tada bih prije svega rekao da se radi o vizualizaciji “čiste osjećajnosti” izražene slobodnim potezima ruke.

Nakon nekoliko sudjelovanja na nekoliko grupnih izložbi, a osobito nakon dvije samostalne osječke izložbe (2015. i 2018.) shvatio sam da će biti vrlo teško organizirati neku sljedeću. Monokromni apstraktni ekspresionizam, kojim se ja sustavno bavim, uglavnom je izvan interesa šire publike, a želio sam prikazati neke segmente svoga rada, pa sam to pokazao s nekoliko knjiga slika/crteža u vlastitoj nakladi. To su isključivo crno-bijeli crteži/slike, izvedeni različitim vrstama tuševa i različitim tipovima kistova, pera i sličnih pomagala. Crtežima dominira gestualna izvedba jer me gesta i rukopis kao čin zapisivanja unutarnjih doživljaja najviše zaokupljaju. Oni predstavljaju apstraktan ali složen trag promišljanja unutarnje atmosfere, napetosti i raspoloženja, ali i apoteozu ruke, geste, rukopisa. Crnu boju tuša osjećam kao skup boja, koji apstraktni potez dodatno oslobađa opisnosti.

Ruka kao dominantan alat nije samo puko mehaničko sredstvo. Jedan od najboljih tekstova o ruci kao mislećem alatu dolazi iz pera francuskog povjesničara umjetnosti i teoretičara Henrija Focillona. On u svom čuvenom eseju Pohvala ruci, objavljenom 1934. godine u okviru većeg znanstvenog eseja Život oblika, ruke opisuje kao lica bez očiju i bez glasa koja vide i govore: “ ... njima se čovjek povezuje s čvrstoćom misli. One raskrčuju njihovo mnoštvo. One im nameću oblik, obris...”

Prva knjiga, pod naslovom Dijalog s demonom (2021.), nastala je u vrijeme pandemije. Naravno, tu nije riječ o nekom izvanjskom demonu, već o onom unutarnjem, kakvog u manjoj ili većoj mjeri nosi svatko od nas i koji, u krajnjoj liniji, ne mora nužno biti negativan.

USTUPLJENA

Druga knjiga koja je slijedila, sastavljena od više desetaka gestualnih crteža baziranih na kružnim zatvorenim formama, nosi naslov Nuspojave (2022.). Naslov te knjige simbolično govori o vlastitim mentalnim nuspojavama kao reakcijama na okolnosti i stanja u nama i oko nas kojima smo izloženi.

Treća knjiga Epilog (2023.) sadržava suženi izbor radova nastalih u posljednjih petnaestak godina. Naslov Epilog znači prije svega sumiranje ili zaključak jednog određenog iskustva. Uvodna rečenica te knjige, “Čovjek se ipak ne može zadovoljiti time da ode i vrati se a da o tome ne kaže ni riječ.”, preuzeta je od u nas malo poznatog škotskog pjesnika i putopisca Kennetha Whitea. Ona pojašnjava moj povratak likovnoj umjetnosti nakon vremena izbivanja.

Dizajnerski uspjeh

Upravo je izišla vaša četvrta knjiga crteža, pod nazivom Knjiga dojmova - Sjećanja linije (2025). Kada očekujete njezinu promociju u Osijeku?

- Knjiga je svojevrsni likovni prikaz osobnih dojmova o stanjima, pojavama i predmetima kojima sam bio inspiriran posljednjih desetak godina. Nadam se da će osječka promocija te posljednje knjige biti početkom 2026. godine u prostoru Kluba knjižare Nova.

Ipak se čini da je vaš dizajnerski rad u javnosti daleko poznatiji od vašeg drugog umjetničkog rada. Slažete li se s time?

- Vrlo je nezahvalno govoriti o tome koliko je osobni dizajnerski rad prepoznatljiv u široj javnosti. Dizajn je struka čiji se projekti razvijaju u interakciji s naručiteljem, tj. korisnikom i dizajnerom. Nije ključno autorsko zadovoljstvo pojedinim rješenjima, već koliko vizualnim oblikovanjem uspješno komunicira određeni sadržaj. Zreli period mog dizajnerskog rada počinjao je početkom osamdesetih i prije svega je vodio računa da promovira dizajn kao profesiju u ovom društvu koje dizajn ni danas u velikoj mjeri ne shvaća kao važan segment uspješne komunikacije. Taj svoj stav jednako sam nastojao afirmirati kako svojim radom tako i angažmanom na čelu strukovnog udruženja krajem osamdesetih i konačno kao pedagog na Studiju dizajna. Protivno sve češćoj općoj pojavi, nisam sklon estradizaciji dizajna jer je to suprotno njegovoj temeljnoj ulozi. Moj dizajn nikad nije služio osobnoj promociji, no ako bih morao istaknuti neka svoja zanimljivija rješenja, među njima bi svakako bio znak za Hrvatske vode, koji je i danas aktualan, zatim idejno rješenje znaka Hrvatskog olimpijskog odbora, iako vjerojatno malo tko danas u HOO-u zna ime pravog autora tog idejnog rješenja. Tu je zatim i vizualni identitet aviokompanije European Coastal Airlines, čiji hidroavioni i danas nose moj znak. Svakako bih izdvojio i znak za XI. kongres SKJ, čije rješenje je svojim dizajnom nedvosmisleno najavilo dramatičnost vremena koja će ubrzo slijediti. Grubi potezi kista u krajnje slobodnoj interpretaciji petokrake zvijezde nagovijestili su dramatičan raspad jednog političkog sustava i bivše države. Izdvojio bih na kraju sjajnu suradnju s Institutom za društvena istraživanja u Zagrebu, kojom sam prilikom oblikovao njegov vizualni identitet i seriju objavljenih istraživanja.

Jedno od meni dražih priznanja je i prva nagrada koju sam osvojio na natječaju za plakat 8. Bijenala industrijskog oblikovanja u Ljubljani - bio osmi (1979.). To više što sam je dobio neposredno nakon završetka studija na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Ta je nagrada bila ključna točka za moj ulazak u područje grafičkog dizajna.

USTUPLJENA

Vaši profesionalni angažmani, ne samo kao likovnog umjetnika nego i kao dizajnera, redovito su vas vraćali u Osijek i tako održavali neprekinutom vašu vezu s rodnim gradom...?

- Da, u tom smislu bih svakako istaknuo da sam bio autor znaka za osamstotu obljetnicu prvog spomena imena grada. Tu je i meni jako drag, još uvijek aktualni, znak Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, to prije što mi je to u djetinjstvu bilo omiljeno mjesto u Donjem gradu. Svakako bih spomenuo i rad na oblikovanju identiteta nekoliko Osječkih ljeta kulture i SLUKA - Susreta lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske. Već spomenuti vizualni identitet Hrvatskih voda, koji još uvijek vidim šećući uz Dravu, za mene ima posebno značenje jer je izdržao test vremena i jer je isti i nakon toliko godina od nastanka. Upravna zgrada na Gornjodravskoj obali i danas je obojena u bojama znaka, a operativni brod Hrvatskih voda nosi i dalje nepromijenjeni znak.

Kao likovni umjetnik vratio sam se u Osijek s dvjema samostalnim izložbama, od kojih je prva bila u Galeriji Waldinger 2015. godine, a druga 2018. u Muzeju likovnih umjetnosti. Moja za mnoge iznenadna potreba za likovnim izražavanjem nije iznenadila samo mene, iznenadila je i mojeg prijatelja, pokojnog Vlastimira Kusika, ondašnjeg kustosa MLU-a, koji se u predgovoru kataloga moje povratničke izložbe u Galeriji Waldinger zapitao otkud odjednom taj “rukopis” nakon onog ranog razdoblja negiranja i odsutnosti formalno prepoznatljivog likovnog rukopisa.

Vrijeme poleta

Starije generacije pamte vas kao višegodišnjeg grafičkog urednika omladinskog lista Polet. Kako iz današnje perspektive gledate na to razdoblje svog rada?

- Po akademskom obrazovanju sam slikar, 1976. godine diplomirao sam na odsjeku grafike, kod prof. Ante Kuduza, na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Uz želju za izražavanjem u umjetničkom području, morao sam se pobrinuti i za egzistenciju. Tako sam bez iskustva, ali vođen svojom mladenačkom hrabrošću, dospio u redakciju omladinskog lista Polet. Bilo je to vrijeme novog vala i generacije mladih kreativnih ljudi koji su na stanovit način promijenili ne samo kulturu nego i društvene odnose toga doba. Oblikovanje Poleta značilo je prije svega kreativnu slobodu, a onih nekoliko novina koje sam poslije dobio priliku oblikovati nije ni na koji način moglo imati bilo kakve dodirne točke s ondašnjim Poletom, i to zbog nekoliko razloga. Sve novine koju sam poslije oblikovao (poput Glasa Slavonije, Starta ili nedjeljne Slobodne Dalmacije) imale su drukčiji profil, koji se morao odražavati u njihovu dizajnu. Osim toga, jako je važna sinergija s uredništvom, redakcijom i glavnim i odgovornim urednikom, koji mora imati povjerenja u dizajnera i njegov profesionalni stav i iskustvo. Dizajn novina je složen proces s nekoliko povezanih oblikovno-tehničkih faza i dosta kompromisa. Redakcije prečesto dizajnu novina pristupaju s previše improvizacije, bez jasne svijesti o važnosti dizajna za tiskane medije. Dovoljan je već i letimičan pogled na domaće kioske da se u to uvjerite.

U vrijeme vašeg rada na oblikovanju Poleta radili ste i stripove. Je li to bilo propitivanje mogućeg razvojnog smjera?

- Ne, to je bio tek odgovor na inicijativu novog glavnog urednika da se u svakom broju pojavi jedan kratki antistrip s temom domaće rock-scene. Naziv strip-serijala Shoebizz sugerirao je odmak od svega onoga što su godinama radili ostali strip-autori.

Slijedio je serijal pod imenom Headhunterz, u kojem glavni lik govori nekom verzijom iskrivljenog engleskog opisujući svoje besmislice. Ti su stripovi bili potpuno zaboravljeni do trenutka kada im je nekoliko desetljeća poslije posvećen poveći afirmativni tekst u strip-časopisu Kvadrat, koji ih je prepoznao kao prvi rock-strip na prostorima bivše države.

USTUPLJENA

Početak vašeg pedagoškog rada vremenski se poklapa s otvaranjem vlastitog studija za dizajn i drugim angažmanima izvan akademske zajednice. Koji su vam bili pokretači?

- Nije moguće analizirati ukupnost mog dizajnerskog djelovanja bez spominjanja Doroghy dizajn studija (DDS), koji sam otvorio sredinom osamdesetih. To je bila prilika za brojne suradnje s mlađim suradnicima zainteresiranima za stjecanje prakse u dizajnerskoj profesiji. Poklopilo se da sam u to vrijeme prihvatio poziv uprave hrvatske filijale tadašnje međunarodne marketinške agencije McCann Erickson da im se pridružim u svojstvu art-direktora. To je višestruko osnažilo moj dizajnerski angažman jer sam aktivno sudjelovao u mnogim agencijskim projektima.

Kako biste sada, iz današnje perspektive, ocijenili svoj doprinos hrvatskom grafičkom dizajnu?

- Govoriti o vlastitim dometima i doprinosu domaćem grafičkom dizajnu nije najzahvalnije. Gledano s distance od gotovo 40 godina, moja je impresija da on nema neku prepoznatljivu stilsku odrednicu poput radova nekih drugih domaćih dizajnera iz iste generacije. Više sam vodio računa da dizajnerska rješenja budu praktična i korisna, a da su manje promotori mog osobnog stila. Bio sam i ostao pobornik ideje da je didaktička uloga dizajna daleko značajnija u ovom našem vizualno, ali i na druge načine zapuštenom društvu od, recimo to tako, osobne autorske taštine. Živimo u vrijeme stanovite estradizacije dizajna. Pojedini su dizajneri postali medijske zvijezde poput pjevača ili glumaca, a to nije bit dizajna. Prije svega važna je njegova funkcionalnost, a ona podrazumijeva jasnoću u poruci, ali i svijest o vizualnoj kvaliteti rješenja. Važnijim doprinosom dizajnerskoj struci smatram svoje tekstove o važnosti dizajna objavljivane svojevremeno u časopisu za kreativnu komunikaciju Zvono/Epoha i povremeno u nedjeljnim izdanjima Slobodne Dalmacije.

Cilj mi je bio usmjeriti pažnju na razne aktualne domaće primjere razumijevanja i češće nerazumijevanja važnosti grafičkog dizajna analizirajući njihove vizualne i komunikacijske vrijednosti i uspoređujući ih s odgovarajućim inozemnim primjerima.

Izuzetno značajnim osobnim doprinosom struci smatram predsjedanje strukovnom udrugom ULUPUH (Udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske) u jeku Domovinskog rata, te nastojanje da se unatoč tada nemogućim uvjetima održi tradicionalna međunarodna izložba grafičkog dizajna - ZGRAF 6.

ZARKO BASIC/PIXSELL

Potreba za crtežom

Više od tri desetljeća proveli ste kao predavač na Studiju dizajna. Što najradije pamtite iz tog razdoblja?

- Pamtim prije svega brojne mlade ljude u čije sam obrazovanje, ali i sjajne karijere uložio dio svog vremena i znanja. Iz tog razdoblja pamtim nagradu za najboljeg mentora koju sam 2000. godine dobio od londonskog udruženja dizajnera i art direktora (D&AD) za mentorstvo u jednom studentskom projektu. Mentorirao sam rad grupe studenata koji su za svoje rješenje iz područja grafičkog dizajna osvojili nagradu Yellow Pencil u odabranoj kategoriji.

Čini se da je vaš povratak u sferu likovne umjetnosti sada jedini izabrani put. Što je u tome bilo odlučujuće?

- U nekom sam trenutku, sasvim neočekivano, osjetio potrebu da nešto zabilježim crtežom, da napravim nešto potpuno drukčije od svega što sam radio više od trideset godina, da iskoračim iz područja dotadašnjeg profesionalnog života u nešto čemu nisam u prvi mah ni naslućivao moguće obrise. Ta potreba bila je toliko snažna da sam joj se prepustio bez kolebanja, posve iskreno. Još je uvijek jednako prisutna i inspirativna.