Kad ti se mentor ne javlja na telefon...
DOBRO JE ČINITI DOBRO: PSIHOLOGINJA POMAŽE DOKTORANDIMA DA VRATE VJERU U ZNANOST I ZAVRŠE DOKTORAT
Ako ste ikad pokušali napisati doktorat, znate kako to izgleda: beskonačne tablice, nejasne upute, mentor koji ima još dvadeset studenata i nikad vremena te osjećaj da se gubite između "metodologije", "pouzdanosti" i "statističke značajnosti". Nije ni čudo - podatci pokazuju da doktorski studij u Hrvatskoj dovrši samo od 10 % do 22 % doktoranada.
No to je samo dio priče: prema posljednjoj sveobuhvatnoj analizi doktorskih studija u Hrvatskoj, osim što čak 80 % upisanih nikada ne završi doktorat, prosječno trajanje studija onih koji uspiju je 7,5 godina. Ti podatci jasno govore da se ne radi o individualnom problemu, nego o sustavu koji doktorande opterećuje nesigurnošću, nejasnim očekivanjima i kroničnim manjkom podrške. Posebno je zabrinjavajuće što je Hrvatska u toj analizi svrstana među zemlje s najnižom dovršenošću doktorata i najdužim prosječnim trajanjem. U EU-u je uobičajena završnost dvostruko veća, a trajanje kraće. To znači da naši doktorandi osim znanstvenih izazova nose i teret sustavnih manjkavosti - od neujednačenih mentorskih stilova do preopterećenosti nastavnika i nedostatnih resursa. Mnogi su i zaposleni, roditelji ili rade na projektima paralelno s disertacijom, te su često preopterećeni nastavom koju drže u sklopu posla, što dodatno povećava stres i produžuje trajanje studija.
SVE VIŠE PROBLEMA
Na problem upozoravaju i domaći stručnjaci. U svojem radu Ivan Perkov (2024.) upozorava na visoke razine nesigurnosti, samooptuživanja, iscrpljenosti i emocionalne ambivalencije, koje su posebno izražene u doktoranada i mladih doktora znanosti. Autor navode da velik broj doktoranada nema jasne smjernice, ne zna jesu li "na pravom putu" te se oslanjaju na "snalaženje", "pogađanje očekivanja" i "tihi rad u pozadini", koji nitko ne vidi, ali koji ih psihološki iscrpljuje. U tekstu se posebno naglašava da je metodološki i statistički dio izrade rada jedan od najstrašnijih i najstresnijih segmenata, osobito onima koji tijekom studija nisu bili dovoljno pripremljeni.
Ti se nalazi potpuno podudaraju s rezultatima nacionalnog projekta ECR-WELL (Institut "Pilar", 2024.), prvog longitudinalnog istraživanja dobrobiti mladih znanstvenika u Hrvatskoj. Projekt pokazuje da se mladi istraživači već na početku karijere susreću s visokim razinama stresa, preopterećenosti, osjećaja neizvjesnosti, financijske nesigurnosti i nedostatka strukturirane podrške. Posebno zabrinjava nalaz da mnogi osjećaju kako "nemaju kome postaviti pitanje" te da je kvaliteta mentorskog odnosa neujednačena i često presudna za njihov opstanak u sustavu.
Nedostatak jasne mentorske i metodološke podrške nije samo hrvatski problem. Prema studiji objavljenoj u Nature Biotechnology (Evans i sur., 2018.), doktorandi imaju više od šest puta veći rizik od razvoja depresije i anksioznosti od opće populacije. Istraživanje u časopisu Research Policy (Levecque i sur., 2017.) pokazalo je da je trećina doktoranada u rizičnoj skupini za razvoj ozbiljnijih psihičkih teškoća, a Nature Graduate Survey redovito izvještava da više od 36 % mladih istraživača smatra kako im je mentalno zdravlje "ozbiljno narušeno" tijekom izrade disertacije. Ti podatci jasno pokazuju da se izazovi doktorskog studija ne odnose samo na pisanje - nego i na psihološki, emocionalni i organizacijski teret koji mnogi nose sami.
U takvom kontekstu posebno dolazi do izražaja rad dr. sc. Tine Krznarić Jaković, psihologinje koja je doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje su metodologija, statistika i istraživački nacrti snažno zastupljeni u kurikulumu. Tijekom doktorata bila je zaposlena na FFZG-u kao voditeljica istraživačkog projekta, a godinama je držala i nastavu iz metodologije i statistike na nekoliko fakulteta. Završila je i dodatne edukacije iz naprednih statističkih obrada, a kao edukantica kognitivno-bihevioralnih psihoterapija posebno dobro razumije emocionalne procese kroz koje prolaze doktorandi - od perfekcionizma i odgađanja do straha od pogreške.
“I sama sam kao doktorandica prolazila trenutke potpune blokade, kada nisam znala je li problem u meni, u podatcima ili u sustavu. Tada sam prvi put shvatila koliko znači imati nekoga tko ti jasno objasni sljedeći korak. Iz tog iskustva rodila se ideja da doktorandima ponudim ono što sam i sama tada trebala - jasnu metodološku podršku i osjećaj da nisu sami u procesu", kaže Tina.
Najčešći problemi s kojima joj se doktorandi javljaju uvijek su isti: nejasno postavljena istraživačka pitanja, loše definirani ciljevi, nedostatak uputa o izboru instrumenata, strah od pogreške i, najčešće, potpuni izostanak povratne informacije. Neki mjesecima ne dobiju odgovor mentora, drugi čekaju potvrdu istraživačkog nacrta godinama, a treći se prvi put ozbiljno susretnu sa statistikom tek kad treba analizirati podatke. "I tada često misle da su oni 'problem'. A realnost je da ih nitko nije sustavno naučio metodologiji na razini koja se od njih traži", upozorava Tina.
RAZUMJETI ČOVJEKA
U mnogim slučajevima, dodaje, neuspjeh nije rezultat nedostatka truda, nego nedostatka strukture: "Imala sam doktorande koji su tri godine imali osjećaj da 'ne smiju' pitati što točno trebaju raditi. Kad razbijemo tu barijeru, napredak bude nevjerojatno brz."
Tina odbija ponude da "napiše rad umjesto nekoga": "Znanost je stvar integriteta. Moj je posao naučiti ljude kako da svoj doktorski rad naprave sami, s razumijevanjem i sigurnošću."
Iako se metodologija često doživljava kao hladna disciplina, Tina je uspijeva približiti ljudima: "Statistika je samo način gledanja na svijet. Kad se objasni jednostavno, ljudi se prestanu bojati brojeva." Često se koristi primjerima iz prakse, vizualnim prikazima, analogijama i usporedbama koje "otključaju" razumijevanje i daju ljudima prvi put osjećaj sigurnosti u vlastito znanje.
Iako već više godina radi s doktorandima, kako bi podrška bila dostupna većem broju ljudi, od siječnja pokreće online grupu za doktorande - program koji kombinira edukaciju, tjednu podršku, jasne rokove i zajednicu. "Doktorandima često nedostaje kontinuitet. Ovdje ga dobivaju prvi put", kaže. U grupi se radi strukturirano, u ritmu, s jasnim zadatcima i prostorom za pitanja, što je mnogima prvi put da nisu sami u složenom procesu izrade doktorata.
Osim radom s doktorandima Tina Krznarić Jaković bavi se i obradama podataka za istraživačke i stručne projekte, osobito u područjima gdje metodološka i statistička znanja nisu bila snažno zastupljena tijekom studija, što je vrlo česta situacija u praksi.
U vremenu u kojem podatci oblikuju akademski, ali i društveni i poslovni svijet, stručnjaci poput nje podsjećaju na jednostavnu činjenicu: dobra analiza ne počinje softverom, nego razumijevanjem čovjeka i procesa. A iza svakog završenog doktorata, čak i u sustavu koji to rijetko olakšava, najčešće stoji upravo ono što najviše nedostaje: jasna, dostupna i kontinuirana podrška.