Gotovo 35 godina nakon završetka Domovinskog rata hrvatsko društvo i politička scena čine se razjedinjenijima nego ikad prije. Umjesto jačanju demokratskih institucija, rastu društvene tolerancije te tehnološkom i kulturnom napretku svjedočimo retrogradnim društvenim procesima koji potiču ksenofobiju, mržnju i nasilje - napominje dr. sc. Jadranka Švarc, znanstvenica emerita s Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" iz Zagreba, te u nastavku svog priloga piše:

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

- Prizori koji to potvrđuju su brojni: pojedine braniteljske udruge žele zabraniti neke kulturne priredbe, istaknutim novinarima i književnicima prijeti se smrću, a među mladima raste nasilje. Također, javne molitve za "čedno odijevanje" žena i "duhovni autoritet" muškaraca guraju društvo u konzervatizam, a ustaški režim i njegovi zločini sve se češće relativiziraju, pa čak i idealiziraju kao oblik otpora bivšoj Jugoslaviji i njezinu socijalističkom poretku. Hrvatska je, čini se, na rubu društvene anomije, obilježene slabljenjem društvenih normi, pravila i vrijednosti, što dovodi do osjećaja nesigurnosti i dezorijentacije te rezultira društveno problematičnim, pa i nasilnim, ponašanjem.

OD JUČER DO SUTRA

Nedavni antifašistički skupovi diljem Hrvatske jasno pokazuju kako se društvena zbilja okrenula prošlosti revitalizirajući teme o ustašama i partizanima, za koje se smatralo da su odavno prevladane i zaboravljene. Apsurdne razmjere poprimilo je i svojatanje domoljublja od pojedinih društvenih grupa, što dodatno produbljuje društvene razdore i nesnošljivost.

Mnogi su zaključili kako borba za bolju prošlost u Hrvatskoj, nažalost, daleko nadmašuje borbu za bolju budućnost.

Stoga se nameće temeljno pitanje: Kako smo došli do ovakve društvene klime? Koji su uzroci i, najvažnije, postoji li način da prevladamo ove duboke teškoće? Kakva je Hrvatska bila "jučer", a kakva želimo da bude "sutra"?

Uzroke sadašnjeg stanja možemo podijeliti na dvije glavne kategorije. Prvu čine endogeni uzroci, koji proizlaze iz samog prijeđenog puta hrvatske politike i društva (engl. path dependency), posebice od sredine 1980-ih. Drugu kategoriju čine egzogeni faktori, na koje ne možemo ili možemo vrlo malo utjecati, a koji snažno oblikuju našu društvenu i ekonomsku stvarnost, kao što su rat u Ukrajini, klimatske promjene ili carinska politika predsjednika Trumpa.

Nakon pada Berlinskog zida i kolapsa socijalističkih režima diljem Europe Hrvatska je, za razliku od mnogih drugih zemalja, prolazila kroz dvostruku tranziciju: onu iz socijalističkog društva i planske privrede u kapitalizam i tržišno gospodarstvo te tranziciju iz zemlje bivše Jugoslavije u samostalnu državu kroz Domovinski rat. Ti su se procesi odvijali usporedno i međusobno utjecali jedan na drugi, a njihove se posljedice i danas osjećaju u gotovo svim segmentima društvenog i političkog života. Glavni prijepori današnjih političkih opcija, koje se uglavnom dijele na "desne" i "lijeve", odnosno "konzervativne" i "liberalne", izravan su odraz tog prijeđenog puta.

Politička pitanja gospodarskog, tehnološkog i socijalnog razvoja zamijenjena su kulturnim i vrijednosnim temama i prijeporima koji se odnose na stavove o Jugoslaviji, socijalizmu i Drugom svjetskom ratu, a preko njih i na stavove o ulozi žena, religiji, građanskim slobodama, woke kulturi, kurikulima i migrantima.

Prema tezama mnogih hrvatskih sociologa, posebno Josipa Županova, uzrok je tome u usporenoj i nikada dovršenoj modernizaciji hrvatskog društva, zbog čega se zemlja trajno nalazi u stanju polumodernosti. U polumodernim društvima mješavina tradicionalnih, hijerarhijskih i patrijarhalnih obrazaca koči procese osuvremenjivanja društva novim tehnologijama, modelima upravljanja, institucijama i demokratizacijom. Stoga se u polumodernim društvima modernizacija uglavnom odvija na formalan način i pod utjecajem vanjskih sila. U Jugoslaviji je socioekonomsku tranziciju vodila država "odozgo", pa je sociolog Ivan Rogić Nehajev opisuje kao "paradoksalnu" jer se provodila pod totalitarnim nadzorom. U postsocijalističkom razdoblju modernizacijski se procesi većinom odvijaju pod utjecajem i nadzorom Europske unije.

NOVA HRVATSKA

Nakon raspada socijalizma modernizacija u Hrvatskoj bila je potaknuta težnjom približavanja razvijenim europskim društvima. Ideološki i praktično, kako objašnjava sociolog I. Rogić, oslanjala se na dva tehnička procesa: obnovu demokratizacije u političkoj sferi i povratak kapitalističkog sustava u gospodarstvu. Uspjeh obaju procesa promatrao se pretežno kroz njihove formalne aspekte: demokratizacija kroz uvođenje višestranačja, a ekonomska tranzicija kroz privatizaciju državnih poduzeća. J. Županov tom obliku polumodernizacije pridodaje i druge karakteristike naslijeđene iz socijalizma, poput antiintelektualizma i egalitarizma, koji potiče izjednačavanje "prema dolje" i guši individualizam.

Postsocijalistička transformacija hrvatskog društva odvijala se u okviru političkog kapitalizma, uz izostanak potrebnih institucija i političke zrelosti za vođenje složenih procesa socioekonomske tranzicije i tehnološkog razvoja. Nedostatak strateške vizije, zajedno s političkom neodgovornošću, na kraju je doveo do predatorskog kapitalizma, odnosno do raširene korupcije i klijentelizma, koji i danas razaraju hrvatsko društvo.

U ranim fazama tranzicije socioekonomski napredak i modernizacija mjerili su se napretkom u približavanju Europskoj uniji, a nakon ulaska u EU, pa i danas, taj se napredak vrednuje ispunjavanjem zadataka i kriterija koje definira EU. Aktivne gospodarske i tehnološke politike u velikoj su mjeri zamijenjene europskim kohezijskim programima koji određuju ciljeve, raspoložive resurse, provedbu razvojnih projekata te način njihove evaluacije. Nacionalni izvještaji u sklopu Europskog semestra nekoć, a danas provedba Operativnog programa konkurentnosti i kohezije te Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, postali su središnji instrumenti strateškog razvoja koji objedinjuju industrijsku, tehnološku, gospodarsku i znanstvenu politiku Hrvatske.

U nedostatku samostalne i autonomne razvojne vizije te konstruktivnih i odgovornih političkih rasprava o ključnim društvenim pitanjima, javni prostor sve više ispunjavaju ideološki sukobi i borbe oko vrijednosti. Takvo stanje perpetuira frustracije među građanima i sve veće nezadovoljstvo, koje u konačnici rezultira pojavama poput govora mržnje, nesnošljivosti i nasilja.

S druge strane, valja naglasiti da je Hrvatska do danas ostvarila brojne kapitalne uspjehe u temeljnim nacionalnim ciljevima, uključujući osnivanje države i saniranje ratnih šteta, ulazak u Europsku uniju (EU), NATO savez, Schengen i eurozonu, a uskoro i ulazak u klub najrazvijenijih zemalja svijeta - OECD. Rast bruto društvenog proizvoda u posljednjih nekoliko godina među najvišima je u Europi, što je uvelike povećalo bogatstvo građana i mnogima omogućilo viši standard i blagostanje. S druge strane, dvanaest godina nakon pristupanja EU-u Hrvatska je i dalje jedna od najslabije razvijenih članica Unije, obilježena niskom produktivnošću, slabim inovacijskim kapacitetima te niskim plaćama i mirovinama, koje ne dosežu europski prosjek. Ekonomska nejednakost potencirana visokom inflacijom i razlikom u prihodima, imigracije, slabo povjerenje u institucije te korupcija i politička polarizacija stvaraju u dijela građana nostalgiju za "starim dobrim vremenima" i strah od budućnosti.

VLADAJUĆE ELITE

Nije vjerojatno da će izlaz iz takvog stanja doći spontano, prirodnom evolucijom društva i institucija, nego je nužna aktivna uloga Vlade, koja je glavni pokretač sociokulturne i ekonomske transformacije u zemljama s nerazvijenim institucijama i upravljačkim funkcijama. Vladajuće elite oblikuju ne samo ekonomski i institucionalni okvir nego i dugoročnu viziju razvoja, nacionalni konsenzus i kolektivno povjerenje, koji zajedno određuju unutarnju dinamiku društva. Političke elite ignoriranjem, pa čak i potenciranjem, sadašnje društvene klime puno toga stavljaju na kocku: oslabljuju društvenu homogenizaciju i kolektivnu energiju potrebnu da se prevladaju prijetnje koje nam dolaze iz okruženja, bilo da je riječ o ekonomskoj stagnaciji, koja je već zahvatila Europu, klimatskim promjenama bilo o prijetnjama širenja rata.

Sadašnja geopolitička i ekonomska situacija, kao i stvaranje uključivog, pravednog i prosperitetnog društva kakvo želimo biti, zahtijeva društvenu konsolidaciju i zajedništvo, pri čemu vladajuće elite imaju nepobitnu moderatorsku ulogu.