Čovjek upozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina… Poslije rodi Abela, brata Kajinova; Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik. I jednoga dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke… I Jahve reče Kajinu: “Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti.” Kajin pak reče svome bratu Abelu: “Hajdemo van!” I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi (Kršćanska sadašnjost, Knjiga Postanka, Poglavlje četiri).

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Ova prispodoba iz Starog Zavjeta prvo je zabilježeno umorstvo u ljudskoj povijesti, čak u njegovu prvom koljenu - piše prof. dr. sc. Darko Ropac - te u nastavku svog priloga piše:

- Brat ubi brata iz ljubomore i zavisti! I sjeme zla je posijano za svagda u ljudskoj naravi. To zlo ne ispra niti Isusova žrtva za oprost istočnog/iskonskog grijeha iz kojeg proizlaze svi grijesi. Čovjek se prema kršćanskom vjerovanju rađa grješan, a grijeha se može osloboditi jedino sakramentom krštenja. Sjeme zla iskazivat će se kroz čitavu ljudsku povijest brojnim umorstvima, zločinima, ratovima i genocodima. Sve do kraja Drugog svjetskog rata taj oblik društvene agresivnosti bio je opće prihvaćen, smatrao se više-manje normalnim ponašanjem između naroda, a kasnije nacionalnih država. Tek nakon tog Velikog rata ljudi su počeli sklapati saveze i udruživati se kako bi smanjili vjerojatnost novog ratnog sukoba. Tako su nastale velike tvorevine pod utjecajem Amerike i Rusije.

Nakon raspada Varšavskog pakta stvorene su mnoge samostalne države. Međutim nisu nestale sfere utjecaja zapada i istoka. Zapad je taj utjecaj formalizirao stvaranjem NATO saveza i Europske unije. Rusija je u tom pogledu zaostala i izgubila svoj nekadašnji utjecaj. Onda dolazi novi vladar Ruske Federacije - Vladimir Putin, koji želi vratiti raniju moć i utjecaj. Ali bez oružanog sukoba to više nije moguće.

HINDUSTAN TIMES/NEWSCOM

Sjetimo se nekih većih pogroma kroz ljudsku povijest. Aleksandar Veliki/Makedonski u 3. st. pr. Kr. osvojio je prostor nekadašnjeg velikog Perzijskog Carstva, Egipat i stigao do Indije. Premda je bio okrutan, kao svaki veliki vladar, poštedio je civilizacije koje je osvojio, jer su mu one koristile kao izvor financiranja njegovih daljnjih osvajanja. Srećom za nepokorene narode umire od groznice u 32. godini, na povratku u Babilon.

Jedno od najorganiziranijih osvajanja bilo je za vrijeme Rimskog Carstva, koje je opstalo duže od 700 godina (tri stoljeća prije Kr. i 476 godina nakon Kr.). Dobro uvježbanom vojskom osvajali su teritorije od Britanije na zapadu do Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Resursi osvojenih naroda donosili su bogatstvo Carstvu.

Narodi poznatog dijela svijeta nemaju mira. Stižu horde Mongola pod vodstvom Džingis-kana, osnivača mongolske države, koji su u 12. i 13. stoljeću stvorili najveće carstvo u ljudskoj povijesti s više od 100 milijuna stanovnika. Bilo je to širenje mnogoljudnog naroda na nova područja. Propasti toga carstva znatno je pridonijela pandemija kuge u 14. stoljeću.

Tek što je propalo Mongolsko Carstvo - stižu osmanlije. Otomansko Carstvo osnovao je Osman I. 1299. na Bliskom istoku. Osmanlije su pokorile jugozapadnu Aziju, sjevernu Afriku i jugoistočnu Europu. Tijekom 16. i 17. stoljeća bila je to najjača država na svijetu. Oslabljeno Carstvo propalo je tek u drugom desetljeću 20. stoljeća.

Što se Europe tiče, u njoj su počela dva svjetska rata. Oba su prouzročili narodi nezadovoljni raspodjelom svjetske moći. Proširiti se na račun drugih, osvojiti, porobiti, potlačiti. U Drugom svjetskom ratu zanimljiv je bio uspon Adolfa Hitlera, koji je svoje paranoidne crte ličnosti preslikao na čitav njemački narod. Malo je bilo onih koji se nisu s njim slagali. Bila je to kolektivna, državna histerija. Ideja “nadljudi” koji trebaju vladati manje vrijednim narodima. Vrlo “primamljiva” ideja koja je stajala živote više desetaka milijuna ljudi, ubijenih u koncentracijskim logorima i na ratištima diljem svijeta.

Nama je svježa rana Domovinski rat, u kojem su susjedi zaluđeni idejom “velike Srbije” započeli agresiju na susjedne narode na jugoistoku Europe. U globalnim razmjerima bio je to maleni, lokalni rat. Velike sile nisu bile neposredno uvučene u njega. Toliko nam je zla naneseno, uništeno, ubijeno, prognano.

Dana 24. veljače 2022. Ruska Federacija napala je Ukrajinu. Premda za sada u ratna zbivanja neposredno nisu uključene druge države svijeta, razlika u odnosu prema Domovinskom ratu je velika. U sukobu su dvije goleme zemlje. Ukrajina je najveća država na europskom tlu, a Ruska Federacija najveća na euroazijskom tlu. Ukrajina je napadnuta kao suverena i slobodna država, priznata od drugih država svijeta, što Hrvatska tada nije bila. Većina država Europe, pa čak i one formalno neutralne, spremna je pomoći Ukrajini, za razliku od embarga na oružje koje smo mi imali. Ne samo formalnom podrškom već diplomatskim angažmanom, humanitarnom pomoći, prihvaćanjem milijuna izbjeglih i raseljenih ljudi, ali i oružjem.

I sada postavljam logično pitanje: Je li nakon ovih nekoliko riječi o ljudskoj povijesti ratovanja i osvajanja čudno da u 21. stoljeću bukti veliki rat između dviju europskih država? Ne, nije nimalo čudno. To je u ljudskoj naravi još od Kajina. Ratova je bilo od kada je svijeta i vijeka i bit će ih dovijeka!