Zašto se vraćamo Dubrovačkom PEN-u baš danas? U kontekstu najnovijih rasprava u Hrvatskoj, u kojima se učestalo i nerijetko neargumentirano govori o puzajućoj "fašizaciji hrvatskog društva", važno je podsjetiti da hrvatski kulturni prostor - uključujući Dubrovnik i Istru - ima dugu, dokumentiranu tradiciju antifašističkog senzibiliteta i otpora autoritarnim ideologijama.¹

Jedan od najvažnijih povijesnih trenutaka u tom smislu bio je XI. svjetski kongres PEN-a u Dubrovniku 1933. godine, koji je postao prva međunarodna kulturna pozornica otvorenog otpora nacizmu i fašizmu u Europi. Dubrovnik 1933. bio je mnogo više od elegantne hrvatsko-dalmatinske kulise trećeg međuratnog desetljeća. U vrijeme kada je Europa već duboko osjećala posljedice Mussolinijeve konsolidacije moći, kada je Hitler tek nekoliko mjeseci bio na vlasti, a demokratski poredak pokazivao opasne pukotine, ovaj je grad postao iznenađujuće važno mjesto susreta europske književne elite. PEN kongres u Dubrovniku nije bio samo kulturna manifestacija nego i jedna od prvih velikih međunarodnih scena na kojoj je nacizam bio izravno, jasno i moralno osuđen.

To što se takav događaj odigrao upravo u Dubrovniku, u Kraljevini Jugoslaviji, daje mu dodatnu dimenziju. Hrvatska i jugoslavenska kulturna sredina bile su nerijetko promatrane kroz prizmu političkih nestabilnosti, ali povijesna činjenica ostaje: u ljeto 1933. upravo je ovdje artikulirana jedna od najranijih kolektivnih intelektualnih osuda nacističke politike spaljivanja knjiga i progona pisaca.

Kongres se održao samo nekoliko tjedana nakon nacističkog spaljivanja knjiga u Berlinu, u trenutku kada se Europa kolebala između nade, straha i iluzija o "kratkotrajnosti" Hitlerove vlasti. Naime, samo da podsjetimo da je A. Hitler postao Reichkanzelar 30. siječnja 1933. godine.

Zbog toga se Dubrovnik 1933. ispostavlja kao povijesni kontrapunkt današnjim površnim interpretacijama o fašizaciji "hrvatskog društva": upravo održavanje XI. Svjetskog kongresa PEN-a pokazuje da je hrvatski prostor bio mjesto gdje je međunarodna elita branila temeljne vrijednosti europske kulture. (O tim vrijednostima nešto više pisao sam u svojim prethodnim esejima, o S. Zweigu, T. Mannu…).

POVIJESNA ISKUSTVA

Politički kontekst - Europa pred ponorom:

Godina 1933. označila je ulazak Europe u novo doba. U Njemačkoj Hitler preuzima vlast i odmah započinje s temeljitom čistkom u kulturi. Goebbels organizira spaljivanje "nepoželjnih knjiga", tim činom na simbolički način otvorio je epohu progona (kritičkih i neovisnih) intelektualaca.²

U Italiji Mussolinijev režim već više od deset godina sustavno razgrađuje demokratske institucije.³

U Francuskoj i Britaniji prevladava opasna kombinacija samozadovoljstva i naivnog pacifizma, koji nisu željeli prihvatiti činjenicu da postoje vremena u kojima nije moguće biti pacifist. Konačno, moj vlastiti primjer to najbolje potvrđuje - do 90-ih godina prošloga stoljeća bio sam pacifist, a onda su se vremena (ružno) poigrala mojim svjetonazorom - bio sam ratni gradonačelnik Osijeka! Naime, neofašisti, jugoslavenska armija i politika S. Miloševića željeli su, između ostaloga, da Osijek postane Osek! Tako sam, ne svojom voljom, morao odustati od prakticiranja pacifizma! U tim vremenima takav luksuz nisam si mogao dopustiti. Iako mi dekadencija nije strana, postoje vremena kada bi takvo ponašanje, takvi maniri, bili nepristojni, nedostojni vremenu u kojem živimo. I taj detalj morali bi imati na umu oni mladi ljudi koji u ovim vremenima zagovaraju društvo bez vojske! Tko bi bio sretniji od mene da je takvo što, u ovim (ne)vremenima (rat u Ukrajini, situacija u Gazi, Siriji…) moguće.

U takvom se kontekstu Dubrovnik pretvara u utočište intelektualne Europe, mjesto gdje egzilanti i slobodni pisci prvi put javno imenuju i osuđuju totalitarno nasilje.

Zanimljivo je da se na tom Kongresu nije previše spominjala politička situacija u sovjetskoj Rusiji, jer tada na Zapadu još uvijek nije postojala jasna slika o razmjerima represije u toj zemlji. Ljevica, uključujući mnoge pisce u PEN-u, u to vrijeme, još uvijek, ima romantične iluzije o sovjetskoj Rusiji. (Treba samo čitati Krležin "Izlet u Rusiji" pa da se uvjerimo u točnost te konstatacije). Stoga i nije čudno što je političko-kulturna situacija u sovjetskoj Rusiji bila tek rubno spomenuta. H.G. Wells i Jules Romains govorili su načelno o "totalitarnim prijetnjama slobodi pisaca s lijeva i desna" ne navodeći imena država, što će suvremena historiografija interpretirati kao diskretne aluzije na sovjetsku praksu - likvidaciju "formalista" i "buržoaskih pisaca"! Nijedan govornik nije eksplicite kritizirao političke prilike u sovjetskoj Rusiji, što je djelomice odraz tadašnjih iluzija među zapadnim intelektualcima o "progresivnoj" ulozi sovjetskog eksperimenta, ali i strateškog fokusa kongresa na osudu nacističke politike paljenja knjiga (usp. L. Sedmak, The PEN Club and the Politics of Culture (1921-1940); P. Weibel (ur.), The Burning of thhe Books in Germany, 1933; arhivske bilješke PEN Internationala (London), fond 1933.)

Antifašistička jezgra kongresa - glasovi koji su oblikovali povijest:

Ernst Toller - egzilantska savjest Europe: Najvažniji govor kongresa održao je njemački dramatičar Ernst Toller, tada već u egzilu. Toller je pred delegatima pročitao popis više od šezdeset autora čije su knjige spaljene u Njemačkoj, uključujući Thomasa Manna, Einsteina i Brechta.⁴

Njegov je govor bio prva velika međunarodna osuda nacističke kulturne politike, izrečena u ime književne zajednice. Ovaj govornik, u svome glasovitom govoru, nije želio otvarati temu sovjetske Rusije zbog sljedećih razloga. Komunistička međunarodna mreža pružala je utočište mnogim prognanim piscima, a svako spominjanje sovjetske prakse razvodnilo bi glavnu temu: paljenje knjiga 10. svibnja 1933. u Berlinu!

H. G. Wells - predsjednički apel za moralnu solidarnost: Wells, predsjednik PEN Internationala, otvorio je kongres govorom o "mentalnoj zajednici svijeta", naglašavajući da književnici ne mogu šutjeti pred uništavanjem kulturnih sloboda. Njegov apel nije bio pamfletistički, nego univerzalistička obrana humanističkih vrijednosti.

Jules Romains - pokušaj isključenja nacista: Romains, vođa francuskog PEN-a, podnio je prijedlog za isključenje njemačke delegacije pod nadzorom nacističkog režima.⁵

Bio je to jedan od prvih institucionalnih pokušaja kulturnog bojkota Hitlerove Njemačke. Zbog istih razloga hrvatski su pisci još 1989. godine, prije disolucije jugoslavenske državne zajednice, odlučili napustiti udruženje jugoslavenskih/srpskih pisaca! Naime, veliki broj srpskih pisaca (D. Ćosić, M. Pavić, M. Vitezović, M. Bečković, S. Raičković…) aktivno je sudjelovao u "velikosrpskom projektu", u "događanju naroda", projektu koji je nedvojbeno bio "fašistički" po svom karakteru!

Dubrovnik je tako postao prvi međunarodni književni forum koji je jasno stao protiv nacizma i fašizma.

LIKOVI POVIJESTI

Suprotstavljena strana - apologeti autoritarizma:

Filippo Tommaso Marinetti - futurizam u službi fašizma: Marinetti, znameniti futurist i Mussolinijev simpatizer, pokušao je prikazati fašizam kao modernistički, progresivni pokret. No njegov je nastup naišao na rezerviranost i gotovo otvoreno odbijanje većine sudionika.

Njemačka delegacija - službeni glas režima: Službena njemačka delegacija pokušala je opravdati spaljivanje knjiga kao "kulturnu higijenu". Njihova hladna propaganda bila je u oštrom kontrastu s dramatičnom stvarnošću u Njemačkoj, već tada vidljivom u progonima, cenzuri i ukidanju slobode govora.

Sukob između Tollerova antifašizma i službenog njemačkog PEN-a učinio je Dubrovnik 1933. mikrosvijetom sukobljenih europskih politika, koje će samo koju godinu poslije eskalirati u otvorene vojne sukobe.

Jugoslavenski pisci - krležijanski antifašizam i andrićevska suzdržanost:

Miroslav Krleža - moralni autoritet bez službene govornice: Krleža u Dubrovniku 1933. nije imao formalni govor, ali je bio središnja figura neformalnih razgovora i intelektualnih rasprava. Njegov antifašistički senzibilitet, već jasno artikuliran kroz kritiku "reakcionarne Europe",⁶ davao je jugoslavenskoj delegaciji profil europske relevantnosti. Iako na plenumu nije govorio, Miroslav Krleža bio je možda najvažniji domaći intelektualni autoritet prisutan u Dubrovniku. Njegova su stajališta već tada bila izričito antifašistička i radikalno kritična prema svakom obliku političkog nasilja i kulturnog provincijalizma. Domaća/hrvatska kulturna scena time se pokazala iznenađujuće progresivnom, osobito u usporedbi s tadašnjim europskim središtima.

Prema svjedočanstvima sudionika, Krleža je u neformalnim raspravama snažno podržavao Tollerov nastup te zagovarao jasnu moralnu liniju prema totalitarizmima. Te, 1933. godine M. Krleža još uvijek ima ambivalentan stav, ali nikako antikomunistički!

Ivo Andrić - diplomacija, rezerviranost i rana konzervativna iskustva: Andrić je sudjelovao primarno kao predstavnik jugoslavenske diplomacije. U to vrijeme još uvijek nosi tragove ranih konzervativnih i kontinentalnih idejnih simpatija iz 1920-ih, pa tako neki proučavatelji opusa ovoga pisca diskretno spominju da je pisac "u mladosti mogao biti zaveden atmosferom europskog autoritarnog modernizma - prije nego što će se distancirati od autoritarnih modela.⁷

Nije podržavao fašizam, ali ni sudjelovao u najglasnijim antifašističkim istupima. Njegova pozicija bila je diplomatska, oprezna, suzdržana.

Jugoslavenski doprinos debatama - jugoslavenski pisci sudjelovali su iz triju pozicija:

* liberalno-humanističke (Marjanović)

* ljevičarsko-antifašističke (Krleža)

* konzervativno-diplomatske (Andrić).

Time je jugoslavenska delegacija u malome odražavala pluralnost kulturnog prostora uoči Drugoga svjetskog rata.

GRAD SLOBODE

Zašto baš Dubrovnik?

Dubrovnik nije bio samo scenografski izbor - on je imao simbolički kapital koji je kongresu dao poseban ton:

* dugu tradiciju neponovljive humanističke republike na ovim prostorima, a ujedno i rodno mjesto hrvatske kulture

* međunarodni prestiž

* povijesnu povezanost s Mediteranom i Srednjom Europom

* neutralnost u odnosu prema velikim silama.

Zahvaljujući tome Dubrovnik je postao jedno od rijetkih mjesta gdje su se 1933. fašisti i antifašisti mogli suočiti licem u lice: Toller vs. Marinetti!

Zaključak: Dubrovačka pouka za današnju Hrvatsku

Dubrovački PEN kongres iz 1933. godine pokazuje da je hrvatski kulturni prostor bio i ostao dio europske antifašističke tradicije mnogo prije nego što će se pojam antifašizma uopće politizirati u jugoslavenskom i postjugoslavenskom razdoblju. U doba kada se hrvatska javnost ponovno polarizira i kada se optužbe o "fašizaciji" često koriste paušalno i bez dubljeg povijesnog razumijevanja, Dubrovnik 1933. podsjeća na nešto drugo: da je obrana kulturne slobode i odbijanje autoritarnog nasilja temeljni dio hrvatske i europske intelektualne baštine. Dubrovnik te 1933. godine bio je i ostaje jedan od najčišćih primjera europskog duha otpora.