U brojnim raspravama o stanju hrvatskog društva danas često se citira i znanstveni rad "Hrvatsko društvo danas - kontinuitet i promjena", koji je Josip Županov objavio prije 14 godina. Pokojni Županov bio je svjetski ugledan hrvatski sociolog i akademik, između ostalog, poznat i po mnogim knjigama u kojima je studiozno obrađivao teme poput samoupravljanja u socijalizmu, tzv. egalitarni sindrom i puno toga drugoga iz različitih društvenih, političkih i kulturnih područja od šezdesetih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji do uspostave neovisnosti i demokracije u Hrvatskoj 90-ih i 2000-ih.

Osim Županova i mnogih drugih često se citira i Vlado Gotovac, hrvatski pjesnik, esejist, filozof, disident i političar, istaknuti sudionik hrvatskog proljeća s početka 70-ih te uz Dražena Budišu predvodnik liberalne misli u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Upravo Gotovcem započeli smo ovodjetni intervju s prof. dr. sc. Krunoslavom Nikodemom, redovitim profesorom u trajnom izboru na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, potaknuti, između ostalog, i obilježavanjem 25. godišnjice Gotovčeve smrti, 7. prosinca 2000.

ZRELOST U RAZVOJU

Kako komentirate poznatu izjavu Vlade Gotovca iz 1990. da su Hrvati "zapušten narod"? Profesor Zlatko Kramarić, veleposlanik u Albaniji (Tirana), kaže da ta Gotovčeva "dijagnoza" postaje još aktualnija danas, u vremenu kad je napetosti u hrvatskom društvu više nego ikada prije...

- Nisam siguran koliko je to danas doista aktualno jer ipak se radi o osvrtu Vlade Gotovca na stanje hrvatskog naroda u razdoblju socijalizma. Postoji određena, veća ili manja, "zapuštenost" naroda, no mislim da je prestrogo, pa, ako hoćete, i netočno, konstatirati da smo "zapušten narod". Danas većina građana hrvatskog društva živi puno bolje nego prije 35 i više godina. Prema rezultatima ESS-a (Europskog društvenog istraživanja) u 2023. godini oko 70 % građana Hrvatske iskazalo je zadovoljstvo svojim životom. To je prije svega rezultat njihova rada i zalaganja. No ti rezultati nerijetko su postignuti bez potpore institucionalnog sustava, tako da prije možemo govoriti o "zapuštenosti" institucija. Rezultati ESS-a također pokazuju da je oko 57 % građana nezadovoljno kako hrvatska Vlada obavlja svoje dužnosti. Problema u društvu je puno, neki od tih problema nastali su još u razdoblju socijalizma (pa i prije), a neki su nastali u posljednjih 35 godina. Rješavanje mnoštva problema u različitim područjima društvenog djelovanja otežava upravo ta "zapuštenost" institucionalnog okvira unutar kojeg bi se problemi trebali i mogli rješavati. Posljedično to otvara mogućnosti "alternativnih" načina rješavanja problema, koji onda često otvaraju nove i dodatne probleme, pa se oni početni problemi čine nerješivima.

U sad već 35 godina neovisnosti RH jesmo li kao društvo sazreli u demokratskom smislu ili još uvijek patimo od nekih dječjih bolesti demokracije u razvoju? Drugim riječima, kad sveobuhvatno analiziramo sadašnjost hrvatskog društva, do kakvih zaključaka možemo doći, koji su pozitivni aspekti, a koji negativni?

- Važno je naglasiti više, uglavnom izvanjskih, čimbenika koji su u proteklih 35 godina usporili i otežali razvoj hrvatskog društva. Od 1991. do 1995. godine, odnosno do završetka mirne reintegracije 1998., u Hrvatskoj je bio rat. Nakon, uvjetno rečeno, kraćeg mirnijeg razdoblja dolazi do velike ekonomske krize 2008. godine, koja traje bar do 2014. A upravo te godine bile su i velike poplave. Početkom 2020. i u Hrvatskoj se širi koronavirus, dolazi do potresa u Zagrebu, a krajem te godine i početkom 2021. i u Petrinji. Osim toga, važno je naglasiti i neke unutrašnje čimbenike koji su također usporili i otežali razvoj hrvatskog društva. U tom smislu možda i ključan čimbenik jest proces privatizacije od 1991. godine (u travnju te godine donesen Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća), koji je proveden loše i s dugoročnim posljedicama, te postaje sinonim za legalnu pljačku hrvatskog društva. Neke od tih dugoročnih posljedica su porast društvenih nejednakosti, smanjivanje društvenog i institucionalnog povjerenja te opće nezadovoljstvo funkcioniranjem političkog sustava. Tu je i stalno prisutna i raširena korupcija kao jedan od velikih problema.

Ono što dodatno otežava te, ali i mnoge druge probleme jest činjenica da u većini slučajeva upravo sustav stvara i razvija korupciju. Rezultati empirijskih istraživanja provedenih od 1997. godine do danas to i potvrđuju. Tako rezultati ESS-a za 2023. godinu pokazuju da je od 30 zemalja uključenih u istraživanje u Hrvatskoj (uz Ukrajinu) jedno od najvećih nepovjerenja u političare (oko 80 % građana im ne vjeruje). Rezultati EVS-a (Europskog istraživanja vrijednosti) za godine 1999., 2008. i 2018. pokazuju da je povjerenje u političke stranke u Hrvatskoj stabilno i izrazito nisko (3 % građana vjeruje političkim strankama) te među najnižima u Europi. Povjerenje u ključne institucije sustava, kao što su Sabor i pravosuđe, također je izrazito nisko (2023. godine oko 11 % građana vjeruje Saboru i pravosuđu).

ARHIVA/KN/GS

Dakle, u razvoju demokracije u Hrvatskoj još uvijek ima puno problema i nejasnoća oko toga što demokracija jest i što bi trebala biti. Podsjećam na rezultate EVS-a koji pokazuju porast političke autoritarnosti, prema kojima je 1999. godine oko 12 % hrvatskih građana smatralo da je dobro imati moćnog vođu koji donosi odluke bez obzira na Vladu i izbore, a takvih je 2018. godine bilo oko 39 %. Među mlađim muškarcima s nižim i srednjim obrazovanjem takvih je gotovo 50 %. Također podsjećam na rezultat da oko 27 % hrvatskih građana smatra da je bitna osobina demokracije da vojska preuzme vlast kada je Vlada nekompetentna.

Uglavnom, neki od pozitivnih aspekata razvoja Hrvatske u posljednjih 35 godina su prije svega međunarodno priznata suverenost, porast životnog standarda većine građana, snižavanje stope siromaštva i nezaposlenosti, članstvo u međunarodnim udruženjima i organizacijama, porast kreditnog rejtinga i međunarodna prepoznatljivost, razvoj infrastrukture, poticanje poduzetništva i razvoj poslovne kulture, razvoj digitalizacije te politička stabilnost. Neki od negativnih aspekata razvoja Hrvatske u posljednjih 35 godina su demografski problemi u smislu starenja stanovništva i niske stope fertiliteta, nedostatak strateškog planiranja i promišljanja i racionalnog upravljanja te sklonost kratkoročnim rješenjima koja su uglavnom vezana uz izborne cikluse. Nadalje, izrazita liberalizacija društvenih odnosa koju uglavnom ne prati i demokratizacija društvenih odnosa. Zakonodavni okvir često je preopćenit, nejasan i teško provediv (ili neprovediv) u stvarnosti svakodnevnog života. Većina institucionalnih sustava zapuštena je i u neredu. Razvoj kulture nepovjerenja i sumnjičavosti prema općim pitanjima i općem dobru. Nedostatak konsenzusa oko ključnih nacionalnih vrijednosti te nejasnoće oko nacionalnih interesa.

BUMERANG-PROCESI

S obzirom na aktualna zbivanja, sve više tenzija i napetosti u društvu općenito, uključujući i politiku, stoji li teza da je hrvatsko društvo po mnogo čemu još uvijek zarobljeno između 1945. i 1991., da su podjele sve izraženije i da zapravo postoje dva lica jedne države? Ako tako jest, kako se ta "zarobljenost" i podjele manifestiraju? S tim u svezi, zatvaramo li se previše u prošlost, a premalo se otvaramo prema budućnosti?

- Ne smatram da je suvremeno hrvatsko društvo zarobljeno između 1945. i 1991. godine, iako se iz dijela javnosti, medijskih sadržaja i političkih prepucavanja može doći do takvog dojma. To je posljedica više različitih, i često puta istovremenih, čimbenika i procesa koji se javljaju i odvijaju u hrvatskom društvu. Jedan od njih je nedostatak konsenzusa i postojana nespremnost političkih elita za ozbiljniju raspravu oko tih pitanja, koja bi onda vodila prema nekom dogovoru. Takvo stanje se odražava i na druga područja društvenog djelovanja. Na primjer, nedavno sam sa svojim studentima na preddiplomskom studiju raspravljao o razvoju civilne religije u Hrvatskoj prije 1990. godine i danas, te sam ih, između ostalog, upitao koliko uopće znaju o razdoblju između 1945. i 1990. godine, na što je većina odgovorila da to ili uopće nisu obrađivali u srednjoj školi, ili su tek spominjali neke teme. Nadalje, u hrvatskom društvu postoji i stalna zainteresiranost različitih političkih, ekonomskih i kulturnih aktera za cikličkim isticanjem tema iz Drugog svjetskog rata, poraća i razdoblja SFRJ, a kako bi se onda moglo ukazivati na prjeteću "crvenu opasnost" ili "ustašizaciju", ili nešto slično, prema staroj i prokušanoj metodi "zavadi pa vladaj". Većini hrvatskih građana to uopće nije zanimljivo ni važno, no ako se isticanje tih tema u javnosti nastavi ubrzavati i radikalizirati, onda je moguće da dođe do negativnih posljedica, koje će sličiti početnim pretpostavkama u tom isticanju, od kojih se krenulo.

Povezano s tim, u hrvatskom društvu, uostalom kao i drugdje, dolazi do pojave tzv. bumerang-procesa. To su oni procesi društvenih promjena koji mogu biti prepoznati, anticipirani (u smislu predviđanja smjera i specifičnih učinaka), no mogu biti i potpuno pogrešno shvaćeni. Bumerang-procesi su oni društveni procesi koji uglavnom dovode do potpuno suprotnih posljedica od očekivanih. Na primjer, razvoj i širenje liberalnih vrijednosti može posljedično dovesti do jačanja tradicionalnih vrijednosti. Rezultati empirijskih istraživanja ukazuju na sve veću podijeljenost u hrvatskom društvu, iako ne u tolikoj mjeri kako se to često prikazuje u javnosti. Tako rezultati EVS-a za razdoblje od 1999. do 2018. u hrvatskom društvu pokazuju porast lijeve političke orijentacije sa 10 % na 16 % te porast desne političke orijentacije od 9 % do 19 %, a rezultati ESS-a za 2023. godinu pokazuju daljnji porast lijeve političke orijentacije (20 %) i desne političke orijentacije (26 %).

Povijest je jako važna jer nam znanje o prošlosti omogućava ne samo shvaćanje sadašnjosti nego i razvijanje strategija budućnosti. No u hrvatskom društvu povijest često služi za parcijalne interese različitih skupina.

POTENCIJALI ZA OPTIMIZAM

Zaključno, što Hrvatskoj nedostaje da bi postala društvo najviših demokratskih standarda, urednosti i uljuđenosti u svim aspektima, s argumentima koji nas vode prema razvoju i napretku, a ne prema nazadnosti i revizionizmu? Ili da pitanje ovako postavimo: Uz sve izazove i probleme s kojima se suočavamo, imamo li više razloga za optimizam ili pesimizam u godinama koje slijede?

- Prije svega, važno je naglasiti da ne postoji društvo najviših demokratskih standarda, urednosti i uljuđenosti u svim aspektima. Svako društvo, bez obzira na kojem je stupnju kulturnog, ekonomskog, tehnološkog i opće društvenog razvoja, ima svojih prednosti i nedostataka. Ako pogledamo u posljednjih 35 godina hrvatske neovisnosti, smatram da je, uz sve navedene probleme i mnoge druge koje ovdje nismo naveli, ipak puno više razloga za optimizam.

Za konkretno ostvarenje tog optimizma potrebno je razvijati kulturu povjerenja i suradnje, odgovornosti i dijaloga. Potrebno je razvijati kulturu koja će jasno isticati da ljubav prema domovini ne može uključivati mržnju prema bilo čemu ili bilo kome, kulturu koja će se temeljiti na rodnoj ravnopravnosti i djelatnoj uključivosti različitosti. Potrebno je također razvijati kulturu rada i pravedne naknade za taj rad te kulturu koja će se skrbiti za djecu i starije.