Pitanje društvenog sazrijevanja dobrim je dijelom pitanje razvoja društvene svijesti. Čini mi se da je taj razvoj posljednjih pet-šest godina dominantno vezan uz klasična ekonomska i tržišna pitanja. Hoću reći, postali smo svjesniji kupci i potrošači. Imamo osjećaj za potrošačka prava, cijene i popuste. Ako smo postali bogatije i slobodnije društvo, postali smo to prvenstveno u ekonomskom smislu - kaže Toni Pranić, sociolog, viši predavač na Pravnom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, te dodaje:

- Izlazak iz ekonomske skučenosti tranzicije usmjerio nas je na bavljenje materijalnim i individualnim pitanjima - kupnje nekretnina, građevinskih radova, plaćanja poreza, ulaganja, online-kupnje, odmora... Ali što s društvenim problemima i izborima? Problemima zajednica, institucija, s načelima na kojima se temelje naša shvaćanja političke i javne odgovornosti. Kad govorimo o kolektivnim izborima i prioritetima vezanim uz javna dobra, mislim da ne stojimo najbolje. Pripremajući se za tekst, tražio sam knjige o Vladi Gotovcu dostupne u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici, temeljnoj instituciji građanskog i sveučilišnog Osijeka. Nažalost, njezin glavni dio, s najvećom i najvažnijom zbirkom, iznenada je zatvoren još u rujnu. Napravljen je izbor - ekonomski i projektni. (No, kako je u kolokvijalnom stilu rekao jedan od najviših dužnosnika RH, tko još čita knjige na hrvatskom.)

DUBRAVKA PETRIC/PIXSELL

O GOTOVČEVOJ IZJAVI...

- Vlado Gotovac je pod sintagmom "zapuštenog naroda", izrečenom u proljeće 1990., prema onome što piše profesor Kramarić, sažeo dramu naroda koji nikada nije u kontinuitetu doživio političku slobodu i koji je, kada je slobodu napokon dostigao, ostao bez institucionalne, intelektualne i moralne pripreme za njezino korištenje. Gotovčeva izjava je relevantna, za mene pogotovo na jednoj drugoj institucionalnoj razini - onoj političkog kadra. U više navrata sam svjedočio razgovorima gdje se raspravljalo o onima koji su "kapacitet". Organizacije i institucije ne mogu opstati bez dovoljnog broja sposobnih ljudi. One donose odluke i bilo bi poželjno kada bi se odluke vodile interesima građana i javnog dobra. Čini mi se da je ta zapuštenost najzastupljenija u toj dimenziji. Ako imate čelnu osobu koja radi na štetu institucije, bez svijesti o njezinu kontinuitetu i važnosti, imate rizik institucionalnog urušavanja. Institucije su društveni kapital - stvaraju ljude, održavaju znanja i standarde. I tu, po meni, dolazimo do temeljnih pitanja zrelosti društva i demokracije - odnosa prema institucijama i odnosa prema slobodi. Potreban je određeni intelektualni i institucionalni kapacitet kako bi se zadržala viša razina funkcioniranja države i društva. Koje su nam to institucije i slobode važne? U uvjetima stasanja u slobodi osjećaj za njezinu važnost kao da se izgubio. Pojedinci i institucije podređuju se ekonomskim ciljevima. Ali ne mislim da je RH poseban slučaj demokracije, koji pati od bolesti od kojih druge demokratske države ne pate. Uzmite primjere od Ujedinjenog Kraljevstva, preko SAD-a, Italije do ostalih naših susjeda. Naravno, stalno svjedočimo velikim slučajevima korupcije - posljednji je ovaj Andrije Mikulića. Možda je nakaradno reći, ali ne znam je li gori takav slučaj korupcije po sebi ili uvid u mentalni sklop pojedinaca koji dobijemo iz transkripata u medijima. S druge strane, iako stalno vidimo slučajeve korupcije u medijima, stječe se dojam da pravosudne institucije funkcioniraju. Poanta demokracije je konstantna borba i propitivanje - traženje kako se koristiti slobodom i institucijama za boljitak građana. U knjizi "Izlazak, glas, lojalnost" Albert O. Hirschmann govori o načinima reakcije pojedinaca na propadanje organizacija, institucija i država. Oni koji se ne slažu, mogu izići - dati otkaz u firmi ili otići iz države te podići glas - javno iskazati neslaganje. Upravo negiranje glasa protiv propadanja institucija širenjem uvjerenja o besmislenosti, uzaludnosti njegova podizanja i potencijalnih šteta pokazuje kako institucije proizvode lojalnost na razini međuljudskih odnosa, šaljući poruku: Ne isplati se ništa govoriti! To je podloga demokratskog samoubojstva.

O LICIMA DRŽAVE...

- Kada se prate određeni mediji, može se steći dojam da su pitanja minulog vremena nešto što određuje medijski prostor i društvenu klimu. To bi išlo u prilog tezi da postoje "dva lica jedne države". Ali, po meni, država ima mnogo lica. Tu dolazimo do srži demokracije - kako izbalansirati odnos svih tih skupina prateći temeljna načela društvenog ugovora sadržana u Ustavu. Uistinu ne mislim da kao društvo živimo u prošlosti ili da smo u njoj zarobljeni. Postoje pojedinci i skupine koje tako misle i oni koji misle suprotno. Postoje skupine koje žive od te prošlosti i oni koji ne žive. Postoje oni koji se povode njima i oni koji ne. Mediji pružaju slike stvarnosti koje idu od pozdrava "za dom spremni" do Rimčevih robotaksija ili kriptovaluta. Ali to su samo slike, malo ljudi živi prema njima. Pitanje o zarobljenosti zapravo je samo iluzija o zarobljenosti. Osim ako stvarno na svakom koraku ne doživljavate da vas okolina traži da kažete što mislite o Drugom svjetskom ratu i pozdravu ZDS, ili da ga ponavljate. Uvijek se možete naći u "lošem društvu", no niti je cijelo društvo loše niti je većina društva loša. Situacija je znatno gora u drugim stvarima - za žene u različitim okolnostima partnerskih odnosa. Paradoks je da se u takvim okolnostima simboli prošlosti koriste kao oštrice (ne)pravde protiv izabranih neistomišljenika. To je uzurpacija tuđe slobode. A kao što vidimo, demokratskih problema ima.

O MANAMA I OČEKIVANJIMA...

- Pitanje što Hrvatskoj nedostaje da bi postala društvo najviših demokratskih standarda, urednosti i uljuđenosti u svim aspektima razdijelio bih na više odgovora. Što nedostaje - kontinuitet odgovornosti! Kontinuitet iskorištavanja prostora slobode kao slobode za zajednicu. Mislim da se takvi primjeri sporadično mogu naći u nekim sredinama. Drugo, pluralizam na političkoj sceni. Koji izbor možete napraviti ako ne postoji alternativa? U četvrtom sazivu Hrvatskog sabora, 2000., imali ste izbore poput HSLS-a, koji je ostvario 25 mandata, i HSS-a sa 17. Tek 2015. imate novu perspektivu, koja dolazi povezivanjem lokalnih alternativa - Most s 19 mandata. Kakva je situacija danas? Nadalje, urednost i uljuđenost nemaju nužno veze s demokracijom. Čini mi se da su baš spomenute "žrtve" Uskoka bile vrlo uredne i uljuđene, bar prema van. Čuvanje "fasade" stvaranjem željenog dojma može biti jednostavno osobna PR strategija. A to često možemo primijetiti.

Urednost institucija bila bi važna za demokraciju, ali ona se postiže na drukčiji način. Pogledajte što se dogodilo u susjedstvu, kako se građanima prikrala sjena neslobode i što moraju činiti da bi je maknuli. Mislim da će nazadnih stavova uvijek biti u društvu, jednostavno jer ga tvore ljudi. Ono što budi moj pesimizam nazadne su institucije.