Kao prvo - ime Freeda Nera Immortelle (F-N-I) efektno je i višeznačno! Kao drugo - iza tog pseudonima “krije” se Nera Stipičević, umjetnica široka raspona interesa i umjetničkih praksi. Kao treće - osim što pokreće i realizira brojne projekte, Nera uz rad u matičnom zagrebačkom kazalištu Komedija ima i svoj podcast La fleur de la Solitude (“Cvit samoće”), slušan ne samo u Hrvatskoj nego i u nizu zemalja svijeta. Kao četvrto, peto, deseto..., Nera Stipičević i dalje “širi područja borbe” (da se referiram na kultni roman Michela Houellebecqa), pa, ukupno uzeviši, razloga je i više nego dostatno da Neru - Freedu predstavimo intervjuom u ovom broju Magazina.

Nedavno si u Osijeku izvela glazbeno-poetski recital “Pariško nebo nad Osijekom” u Kulturnom centru... Kakvi su dojmovi? Inače, koliko pratim, čest si gost Osijeka...

- Da, i sama sam primijetila koliko sam puta već gostovala u Osijeku. Prvi put sam igrala u HNK-u Osijek u mjuziklu Moje pjesme, moji snovi (2016.), potom sam više puta nastupala u Kulturnom centru. Dva puta u pratnji pijanistice Mije Elezović (2020.) i Tomislava Paramaća (Valentinovo, 2022.), a 2023. godine sa sastavom Travershe sudjelovala sam na otvorenju Osječkog kulturnog ljeta. U rujnu ove godine smo se Tomislav i ja ponovno vratili u Kulturni centar s programom Pod pariškim nebom, u suradnji s Francuskom alijansom Osijek, i bilo nam je predivno, a čini se da je i publika uživala jednako kao i mi. Kao poseban završetak godine, Hotel Materra prvi mi je dao priliku da upravo s vama ispratim ovu i dočekam novu, 2026. godinu. Osijek mi uvijek nosi neku posebnu sreću, pa se nadam da ću bar dio toga vratiti i dragim Slavoncima.

Pojasni nam malo što predstavlja i što sve uključuje tvoj glazbeno-scenski iskaz “Pod pariškim nebom”? Naslov je intrigantan, kakva je forma, a kakav sadržaj svega toga?

- Početkom ožujka izišla je moja prva knjiga, drama s glazbom Cvit samoće, i bilo mi je jasno kako želim da njezina promocija bude nešto drukčije. Osim klasičnih predstavljanja po knjižnicama htjela sam publici ponuditi i drukčiji uvid u moje putovanje samoćom. Nakon koncertne predstave Cvit samoće ovo se pokazalo kao najjednostavniji koncept koji može doprijeti i do najudaljenije publike a da pritom ne zahtijeva veliku tehničku pripremu.

Program je podijeljen u dva dijela. Prvi je poetsko-glazbeni recital - kolaž moje autorske glazbe, poezije i francuske šansone koji izvodim uz pratnju jednog ili dva glazbenika, a drugi je dio okrugli stol o temama koje me i privatno i profesionalno oblikuju: samoća, autentičnost i kreativnost. Glavni povod je knjiga Cvit samoće, a razgovor moderira Ivana Lulić, također umjetnica.

OSVAJANJE SLOBODE

Vratimo se tebi kao svestranoj umjetnici, glazbenici, glumici, spisateljici, performerici... Kako je Nera Stipičević postala Freeda Nera Immortelle, vjerojatno ne preko noći? Kako se zapravo kretao tvoj umjetnički razvoj, odrastanje s brojnim izazovima stvaranja, izvođenja, prezentacije sebe kao izvođača?

- Dugo mi je trebalo da sebi priznam da mogu i moram ići dalje jedino kroz svojevrsno “novo rođenje”. Oduvijek sam željela biti autentična, ali uspoređivanje i želja za uklapanjem često su me sputavali. Kada je u meni utihnula želja za pozornicom, vratila se kroz autorski izraz. Moji motivi za stajanje na sceni promijenili su se, a ja sam se promijenila. Shvatila sam da je istina jedino što mi je bitno - kroz sve izazove mogu proći samo ako ona vlada. Tada sam znala: to je moj put. Ime se stvaralo putem, uz malo hrabrosti i pomoć istine: “Želiš biti slobodna? Free?” “Da.” “U redu. Prođi kroz svoje raNe i upoznat ćeš svoju besmrtnost.” Tako je nastala Freeda Nera Immortelle (fr. smilje).

Još malo o minulom radu... S obzirom na dosadašnje tvoje bogato iskustvo, u nekom inventurnom pregledu, recimo tako, koje su i kakve bile pozitivne stvari koje pamtiš, a koje negativne, koje nastojiš zaboraviti, ako se tako može reći?

- Ne želim zaboraviti ni pozitivne ni negativne stvari, jer jedne bez drugih zapravo i ne postoje. I jednih i drugih ima napretek - i sve me uče. Što ih se više sjećam, to me više podsjećaju na ono što sam prošla i, mogu slobodno reći, preživjela. Pozitivni su mi ostali trenutci iskrene radosti samoprihvaćanja, momenti nadahnuća i jasnih poruka koje su mi dolazile kroz pisanje dnevnika, molitvu, meditaciju, ali i kroz ljude i situacije koje su mi se pojavljivale na putu. Taj dio mog iskustva otvorio mi je potpuno novi pogled na svijet - pogled kroz zahvalnost. Negativno bih opisala kao onu nesnosnu težinu tamnog vela pred očima, bez tračka nade. Kao da sam na svojim prsima nosila kolektivnu bol svijeta, jedan weltschmerz utisnut u tijelo samo jedne izgubljene osobe.

POSVETA VUKOVARU

Da se sad dotaknemo i tvog aktualnog rada, prvo pjesme “Pa je grad”, posvete Vukovaru... Kako si odlučila da to bude svojevrsni hommage gradu heroju, s jakim domoljubnim nabojem i simbolikom? Što je za tebe domoljublje, domovina sama po sebi, ali i u dubljem i širem značenju?

- Nisam se odlučila za nju, ona je odlučila, došla je kao jedna od poruka, kao nadahnuće. Često nadahnuća zbog situacija u kojima se trenutno nalazim znam propustiti, ali ovu nisam jer sam bila u Parizu zbog svoje umjetnosti i samo sam se time bavila prepoznavanjem tih trenutaka i vježbanjem pisanja kad nisam imala nikakvu inspiraciju odnosno želju. Domoljublje je za mene biti dobar čovjek i služiti svojoj zemlji najbolje što možemo, služiti svoje darove. Dakle, biti sretan, a to možemo samo ako radimo što volimo. Mnogo ljudi ne zna tko su, što žele, kamo idu i onda čine loše ovom svijetu. Sve počinje od nas i našeg malog svijeta. On se širi na sve oko nas i tako ga činimo boljim ili lošijim. Sve počinje od individue. Problem pojedinca problem je društva. Zadovoljan pojedinac, zdravo društvo. To je bila teza koju sam napisala kad sam krenula na svoje unutarnje putovanje na kojem mi je Samoća bila glavna asistentica, prijateljica, sestra i majka.

Sad malo i o albumu “Soundtrack of solitude/S.O.S. RANE”. Spomenuta pjesma “Pa je grad”, a ni navedeni album, zapravo nije novo izdanje, samo je sad aktualizirana, ako sam u pravu, ili nisam? Kako je sa svim tim zapravo počelo, od inspiracije preko kreacije do prezentacije?

- Album “S.O.S. RANE”, kao i pjesma “Pa je grad” - nisu potpuno nova izdanja, nego novo poglavlje glazbe koja je nastajala još tijekom moje umjetničke rezidencije u Parizu (2018., 2019.) Tada su, u suradnji s Vadimom Erudacijem, nastale prve demoverzije, koje je publika mogla čuti u podcastu, gdje Freeda Nera Immortelle dijeli svoj unutarnji proces i izazove stvaranja.

Današnje, dovršene verzije pjesama objavljene su u sklopu knjige s glazbom Cvit samoće, a nastale su u suradnji s umjetnicom Andreom Gioradni. One predstavljaju razvoj te glazbe - od prvih ideja do finalnog zvuka, nakon što sam uspjela prikupiti sredstva za snimanje.

Publika tako može pratiti moje umjetničko putovanje od početka do kraja - doslovno rađanje Freede Nere Immortelle i njezin put prema autentičnom autorskom izrazu. Svaki moj projekt, na svoj način, postaje moj mali ART intervju.

OSOBNO PROPITIVANJE

U promomaterijalima, između ostalog, navodiš kako s glazbenim ciklusom RANE nastavljaš istraživati teme osobne i kolektivne samoće, identiteta i pripadnosti, spominješ i knjigu s glazbom Cvit samoće, podcast La fleur de la solitude... Možeš li nam o svemu tome reći nešto više? Usput, iščezava li kolektivni identitet u Hrvatskoj?

- Ciklus RANE nastavak je mog dugogodišnjeg istraživanja osobne i kolektivne samoće, identiteta i pripadnosti. Kroz knjigu s glazbom i podcast iz različitih perspektiva govorim o iskustvu samoće - kroz pjesme, priče i dijalog sa sobom, a publici nudim prostor da se prepozna u vlastitom putovanju. Moja publika su oni koji znaj da se kroz rane prolazi da bi se od njih ozdravilo, ali i oni kojima moj rad izaziva otpor, jer i to je prilika za osobno propitivanje. Naša reakcija uvijek pokazuje gdje smo.

Što se tiče kolektivnog identiteta u Hrvatskoj, on jest promjenjiv i često izazovan, ali vjerujem da se kroz umjetnost, iskrenu refleksiju i dijalog može graditi osjećaj pripadnosti i jasniji pogled na sebe u društvu. Važno je čuvati ono dobro, a oslobađati se onoga što nas sputava - umjesto da nas vodi “kolektivni ego”, koji traži da branimo samo “svoje”.

Prema najavi, završni od ukupno 11 koncerata planiraš za 30. 11. 2025. u zagrebačkom Klubu Kontesa. Koji su i kakvi daljnji planovi, u idućoj godini, ali i u godinama koje slijede? Zaokružuje li Freeda Nera Immortelle svoju umjetničku priču ili se nadograđuje nekim novim vizijama, izazovima...?

- Tako je, F-N-I i dalje planira živjeti među vama. Planiram daljnja gostovanja po knjižnicama i koncertnim dvoranama, ali i nove glazbene izazove kojima izlazim iz svoje zone komfora. U idućim godinama želja mi je proširiti program na međunarodnu scenu i tamo promovirati kulturu naše zemlje svojim izričajem. Prvo takvo, već dogovoreno, gostovanje je u Pečuhu u ožujku, a potom u Lyonu u lipnju.

Također vjerujem da ću spontano nastaviti istraživati nove forme koje spajaju glazbu, poeziju i izvedbenu umjetnost. Svaki je projekt novi izazov i prilika za nadogradnju umjetničke vizije - ne radi se o zatvaranju priče, nego o stalnom razvoju i otkrivanju novih kreativnih horizonata.

POTICANJE PROMJENA

Kad se sve zbroji i ponešto oduzme, u tri-četiri-pet-šest riječi tko je zapravo Nera Stipičević? Drugim riječima, kako bi željela da javnost percipira Neru Stipičević, napose u umjetničkom smislu...?

- Najiskrenije, želja mi je da moj rad i moja pojava u javnom životu inspiriraju, potaknu ljude i okolinu na samopropitivanje i konkretne korake promjene “k sebi”. To je cilj mog rada. Ja sam pronašla svoj put, želja mi je da ga pronađu i drugi i da tako zajedno budemo “Travershe” - oni koji služe svoje darove drugima, radeći ono što najviše vole i tako čine ovaj svijet boljim mjestom za sve koji dolaze nakon nas. Ukratko, voljela bih da ljudi pomisle: Ona koja me okreće samom sebi.