U temeljima razvoja ljudske civilizacije, od prvobitne zajednice do umjetne inteligencije, uvijek je bio rad i razvoj proizvodnih odnosa. Kroz ljudsku povijest čovjek je oduvijek u središtu društvenih procesa. Prisjetimo se ukratko i bez pretenzije razvoja ljudske civilizacije - kaže prof. dr. sc. Darko Ropac, te u nastavku svoga priloga piše:

- Robovlasnički sustav temeljio se na radu robova za svoga gospodara - robovlasnika. Kao što mu samo ime kaže, rob je bio roba, u apsolutnom vlasništvu svoga gospodara, koji je raspolagao njegovim životom. Bio je vezan uz život na prostoru na kojem se prostiralo vlasništvo njegova gospodara. I u takvim je okolnostima razboriti vlasnik vodio brigu da njegovi robovi imaju kakav-takav smještaj i svakodnevnu prehranu, kako bi sačuvali dobro zdravlje za obavljanje poslova na imanju. U takvim okolnostima život robova bio je vrlo težak i završavao preranom smrću od iscrpljenosti ili smrtonosnih ozljeda.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

S napretkom sredstava za rad mijenjaju se proizvodni odnosi i kroz srednji vijek napredak društva temelji se na feudalnom sustavu. Radnik nije više rob. Uvjetno je slobodan čovjek, radom vezan uz svoga vlastelina, na čijem posjedu se nalazi njegova kuća ili selo. Obrađuje zemlju primitivnim alatima, a urod pripada njegovu vlastelinu. Njemu ostaje jedva nešto za oskudno preživljavanje. Vlastelin nema obavezu voditi brigu o boljitku života svoga podanika. Bez odobrenja svoga gospodara kmet ne može napustiti mjesto na kojem živi.

Razvoj društva napreduje s razvojem strojeva i industrijalizacijom proizvodnje. Nova sredstva za rad traže novu radnu snagu. Dokidaju se feudalni odnosi i čovjek je slobodan otići u grad za poslom. Razvoj industrije guta sve veći broj radnika, koji žive u skromnim uvjetima od svoje plaće. To razdoblje poznato je kao industrijska revolucija. Potrebno je sve više i više radnika koji opslužuju strojeve. Automatizacijom olakšava se rad radnika, ali se smanjuje i njihov broj. I tako se kroz posljednja dva stoljeća razvijaju i mijenjaju odnosi radnika i poslodavca, bilo da je poslodavac država bilo privatnik.

Napokon, tijekom nekoliko posljednjih desetljeća nastaje informatička revolucija. Čini se kako je sve jasno i kako će napokon doći do oslobađanja ljudskog rada i napretka proizvodnih odnosa na humaniji način. Da će informatizirani i kompjuterizirani rad biti u funkciji čovjeka te ga osloboditi teškog fizičkog rada, a usmjeriti stjecanju novih radnih vještina sukladno s novim sredstvima za rad (informatizirani sustavi). Čovjek će napokon biti slobodan i s manje rada ostvarivati svoj prihod i brži društveni napredak.

PEXELS/JULIO MOTTA

Kao vrhunac informatičke revolucije pojavila se umjetna inteligencija, poznatija po engleskoj kratici AI - Artificial intelligence. Razvija se nevjerojatnom brzinom, tako da smo u svakodnevnom životu sve više okruženi njezinim tekovinama a da toga uopće nismo svjesni. Najbolji primjer za to je mobitel naš svagdanji, bez kojeg danas nitko više ne može kročiti privatnim ili društvenim svijetom. Malo se ljudi pita kako se stvara umjetna inteligencija i na koji način postaje sve zastupljenija u našim životima i radnim procesima. U osnovi je i ovdje čovjek. Bez čovjeka nema umjetne inteligencije. On je stvorio algoritme prema kojima umjetna inteligencija funkcionira i on je taj koji neprekidno puni sustav novim informacijama. Stoga se proces razvoja AI-a ne može zaustaviti jer on traži stalnu nadogradnju. Radnici u tom sustavu nisu više vezani uz određeno radno mjestu, neki ured, pa čak ni uz zemlju u kojoj rade. Poznajemo ih kao informatičke nomade, koji se slobodno sele s jednog kraja kugle zemaljske na drugi.

Očito u tom području treba razlučiti dvije vrste radnika. Jedni su izvrsno plaćeni za svoj doprinos razvoju novih informatičkih alata (algoritama), a drugi su zaduženi za beskonačan unos podataka kako bi sustav funkcionirao što bolje. Postavlja se opravdano pitanje kakav je njihov radnopravni status u novim radnim okolnostima. Nema više ugovora o stalnom radnom odnosu, ne djeluju više zakoni o zaštiti radnika na radu, o pravima zaposlenika, o sindikalnom udruživanju, koje će štititi interese zaposlenika i tome slično. Svatko je prepušten sam sebi. Oni koji unose podatke u “mozak” AI-a najslabije su plaćeni. Kako bi vlasnici AI-a koji se nudi na tržištu ostvarili ogromne profite u najkraćem vremenu, nužno je da masu takvih radnika plaćaju minimalno. Stoga se usmjeravaju prema nerazvijenim zemljama, onim državama u kojima je nesigurnost izražena, a nezaposlenost opće prisutna. A to su uglavnom zemlje u Africi i Aziji. Tamo pronalaze milijune radnika koji najčešće za deset eura dnevno unose tražene podatke u sustav. O tim “radnicima” poslodavac ne vodi apsolutno nikakvu brigu. Ne zanima ga društvena sigurnost tih ljudi, njihovi uvjeti stanovanja, razina zdravstvene zaštite, razvoj školskog sustava, stambena problematika. Ništa ih ne zanima, osim unosa podataka i minimalne naknade koju će isplatiti za učinjeno.

Kako takve uvjete rada nazvati nego modernim ropstvom, a radnike modernim robljem! Rekao bih da je razina brige za moderno roblje znatno manja negoli je bila u vrijeme robovlasničkog sustava jer su moderni robovi lako zamjenjivi, ima ih u neograničenom broju po cijelom svijetu, uz potpuni izostanak bilo kakvog oblika brige o tim ljudima. Može se predvidjeti da će u skoroj budućnosti raspad tradicionalnih radnih odnosa biti sve prisutniji, a obaveze poslodavaca prema radnicima sve beznačajnije. A koja će biti uloga države u svemu tome, tek ćemo vidjeti.