Često kada ne znamo kako nešto objasniti, obično izjavimo: “Ma to ti je zbog utjecaja globalizacije!”. Upravo to uvriježeno razmišljanje upućuje kako je globalizacija izuzetno široko rasprostranjen pojam. Globalizacija se može definirati kao proces integracije država, tržišta, društvenih i političkih sustava, ali i kulture, u kojem se informacije dijele gotovo trenutno (zahvaljujući napretku tehnologije i interneta) - kaže prof. dr. sc. Nataša Drvenkar s Katedre za nacionalnu i međunarodnu ekonomiju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, te u nastavku svog priloga piše:

USTUPLJENO

- Propitkuje se je li “neoliberalna globalizacija” u krizi, odnosno bilježi se porast protekcionizma i nacionalizma kao reakcija na neuspjeh u rješavanju globalnih izazova. Pritom se deglobalizacija može gledati kao “raspad veze”, odnosno slabljenje međuzavisnosti nacija (tzv. inward-looking policies i “Istok” nasuprot “Zapadu”). Govori se i o “rascijepu na razini društva” u smislu identiteta, “gubitnika i dobitnika” globalizacije (divergencije - ekonomske nejednakosti koje su velike, posebice unutar zemalja), političkog otuđenja i socijalne polarizacije.

PROMJENA PRAVILA

Zbog ranjivosti globalnog trgovinskog sustava neke zemlje provode strategije reshoringa povećanom upotrebom trgovinskih ograničenja i industrijskih politika. Mjere poput novih carinskih stopa u SAD-u podigle su efektivne carinske stope na razine koje nisu viđene u suvremeno doba. U tipičnoj zemlji “tržišta u nastajanju i gospodarstva u razvoju” (engl. EMDE) omjer izravnih stranih ulaganja i BDP-a spustio se s oko 5 % u 2008. na nešto iznad 2 % u 2023. godini. Zemlje poput Hrvatske često mogu pasti u “zamku srednjeg dohotka” zbog ublažavanja pozitivnih utjecaja globalizacije kroz vrijeme. Povišene trgovinske barijere i dodatne ili više carine na uvezene proizvode mogu dodatno pogoršati inflatorne pritiske.

Nastavno na to, ruska agresija na Ukrajinu i “Trumpov povratak” dio su šireg konteksta gdje geopolitičke napetosti rastu. Pravila globalizacije se mijenjaju, a Kina je jedan od najvažnijih igrača. Povećana geopolitička konkurencija potaknula je val industrijskih politika diljem svijeta, usmjerenih na jačanje otpornosti i smanjenje ovisnosti o uvozu u ključnim sektorima (npr. energetske sigurnosti). Prije se mislilo da će globalizacija dovesti do jedinstvenog modela kapitalizma, ali predviđa se da će u slijedećim desetljećima postojati koegzistencija i konkurencija nekoliko tipova kapitalizma, pri čemu neke zemlje (poput Kine i zemalja izvoznica nafte) promiču državni kapitalizam. Upravo svjedočimo, u povijesti možda, izuzev Hladnog rata, najvećem sudaranju geoekonomike i nacionalne sigurnosti u svijetu.

Globalna konkurencija više ne bira između ekonomskih modela, nego između kvalitete upravljanja (governance) i sposobnosti usvajanja tehnologije unutar pojedinih zemalja. I upravo one koje uspiju stvoriti efikasan institucionalni okvir s fokusom na digitalizaciji i produktivnosti te uklanjanju “vladavine nekompetentnih” (ili “morokracije”, kaže profesor Tipurić) osigurat će da se globalizacija manifestira kao dugoročan pozitivan poticaj, a ne kao faktor produbljivanja unutarnje nejednakosti i zaostajanja. Globalizacija je prisilni upgrade državnog operativnog sustava; ako država ne uspije otkriti najnovije “zakrpe” (reforme institucija, fiskalna odgovornost i tehnologije), postat će “gubitnik globalizacije”, ostavljena da se bori s rastućom divergencijom produktivnosti i plaća unutar vlastitih granica.

Stoga globalizacija zahtijeva od države ne samo da bude otvorena nego i uređena. Nedostatak jakih institucija glavni je razlog zašto pozitivni efekti globalizacije nestaju ili postaju neravnomjerno raspoređeni (npr. fenomen “zamke srednjeg dohotka”). Strukturne reforme ključne su za poboljšanje institucionalne kvalitete, poticanje rasta privatnih ulaganja i poboljšanje funkcioniranja tržišta rada. Vladine politike moraju ojačati fiskalnu otpornost povećanjem domaćih prihoda i “reprioritetizacijom” potrošnje. Politike koje potiču istraživanje i razvoj (R&D), inovacije i usvajanje tehnologije mogu značajno povećati rast produktivnosti i potencijalni output (tvrtke koje se koriste naprednom tehnologijom su produktivnije i mogu osigurati veće plaće). Da bi se ti dobitci ostvarili, potrebne su politike koje omogućuju visokoproduktivnim tvrtkama da rastu i koje potiču efikasnu alokaciju resursa.

NA DOBROM PUTU

Hrvatska je, nakon više od 30 godina neovisnosti i tranzicije iz centralno planiranog gospodarstva (kao i zemlje zapadnog Balkana) te ulaska u EU i eurozonu, visoko integrirana u globalnu paradigmu i napredno gospodarstvo (prema kriterijima MMF-a). Bruto domaći proizvod povećao se 5,5 puta od 1995. do 2024. godine, izvoz 2,8 puta od 2000. do 2024. godine (sve prema: DZS, 2025). KOF indeks globalizacije Švicarskog ekonomskog instituta mjeri ekonomske, društvene i političke dimenzije globalizacije. Tako je, primjerice, taj indeks na razini Hrvatske 1991. godine bio 46, a 2022. godine 81. Za usporedbu, u Njemačkoj je 1991. godine bio 75, a 2022. godine 88 (u Kini 1991. godine 40, a 2022. godine 65). Ulazak u EU i eurozonu (kao oblik političke globalizacije) omogućuje Hrvatskoj dijeljenje demokratskih normi, dobrih praksi i transparentnosti u strukturama upravljanja, ali i izuzetan ekonomski prosperitet.

Unatoč globalnim rizicima i trendovima, najveći izazov globalizacije za države u 21. stoljeću nije u tome kako izbjeći povezanost, nego kako je dobro iskoristiti. Globalizacija djeluje kao nemilosrdni selektor koji nagrađuje efikasnost i kažnjava zaostalost. Ona prisiljava državu da se sredi - da poboljša institucionalnu kvalitetu, eliminira političko upletanje u ključne ekonomske procese i potiče agresivno ulaganje u nematerijalni kapital i inovacije.