Uvijek najveću (ili svu) odgovornost za stanje u društvu snose vladajući. Oni nemaju pravo na "crne labudove" i pravdanje oporbom, lijevom ili desnom, nitko im ne može biti kriv za vlastite pogreške - kaže Zoran Pucarić, komunikacijski savjetnik iz Zagreba, predavač na Londonskoj školi za odnose s javnošću, te dodaje:

- Napetosti su počele koncertom g. Perkovića, nakon kojeg je g. Anušić rekao da poslije njega više ništa neće biti isto. Nitko u politici ne može ignorirati okupljanje pola milijuna birača - to je četvrtina izišlih na posljednjim parlamentarnim izborima. Možemovci prozivaju Tomaševića zašto je uopće odobrio koncert, a vjerojatno je i njih na koncertu bilo bar desetak tisuća.

Problem aktualnog trenutka u društvu su dvostruke konotacije. Ne samo oko ustaškog pozdrava nego i oko traženja krivaca za bilo što. Kada premijer osuđuje neku neprihvatljivu pojavu u društvu, onda u toj izjavi ne smije biti "ali". Osuda mora biti osuda. Osuda ne trpi dvostruke konotacije.

Ne bih rekao da imamo na djelu povijesni revizionizam, jer za to bismo trebali povjesničare, materijalne dokaze, pisane izvore i znanstvenu raspravu o njihovu vrednovanju. Ovdje vidimo pokušaje šačice marginalaca da privuku svjetla pozornice, ako nikako drukčije, onda rehabilitirajući Pavelićevu tvorevinu. Tu je i hrpa bezidejnih političara koji se ne usude dati izjave bez "ali" poput Reinera, koji kaže da u Ustavu nema antifašizma jer je "u Zavnohu bilo više stranaka" (usput, u preambuli ne piše Zavnoh, nego puni naziv "Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske"), i onda krene neprepirčljivo objašnjavati što je time pokušao (ne) reći. Takvi ne pridonose napretku društva.

Koliko je DP siguran u sadašnjoj koaliciji s HDZ-om i obnašanju vlasti? Kako komentirate Pupovčeve pomirljive izjave...?

- Domovinski pokret brzo je reterirao i pokušao relativizirati pohvalu svinjarije na Blatinama svojeg splitskog ogranka. Vjerojatno bi, da su postupili drukčije, tajnica Vlade opet pripremala razrješenja ministara. Ni Domovinski pokret ni Domino više ne mogu biti sigurni da će ostvariti i približan rezultat kao na posljednjim izborima. Zato ponekad "hodaju po rubu" ne bi li privukli desnije biračko tijelo. No pitanje je koliko je takvih birača. Jedno je skupiti pedeset ljudi na prosvjedu, a nešto sasvim drugo dovesti ih u nedjelju na biračka mjesta.

S druge pak strane g. Pupovac je bio vrlo pomirljiv u izjavama nakon prosvjeda oko Dana srpske kulture u Zagrebu, kao da je svjestan da njihov odabir aktivnosti nije bio najpametniji. Nije se moglo iščitati da očekuje da će uskoro opet biti dio vladajuće većine.

Da se dotaknemo i manjina, jesu li njihova prava ugrožena? Kad se o tome povede riječ, najčešće su u prvom planu Srbi u RH, pa upravo sada, u studenom, vidimo sporenja oko nekih manifestacija poput izložbe o Dejanu Medakoviću, kao i izložbe (odgođene) "Srpkinja" u Vukovaru. Kakvo je inače stanje društvene tolerancije u RH, ne samo one međunacionalne?

- Da bih odgovorio na to pitanje, istaknuo bih jednu izjavu i jedan naslov u hrvatskim medijima proteklih dana. Gospodin Penava se zapitao "Zašto u Hrvatskoj nijedna manjina nema problem, osim Srba", a novinar Ilko Ćimić u članku "Smiju li Srbi u studenom disati u Hrvatskoj?" objašnjava da se Dani srpske kulture održavaju svake godine od 2006. većinom u studenom jer je "Prosvjeta", kao organizator tih Dana, osnovana 18. studenoga 1944. godine u Glini na Baniji, neposredno nakon osnivanja Srpskog kluba vijećnika Zavnoha.

Prava manjina zajamčena su Ustavom i zakonima, i oko toga vjerujem da nitko nema dvojbi, pa ni "hrabri" zakrabuljeni prosvjednici protiv izložbe posvećene tajniku SANU-a koja je, i dok ovo pišem, otvorena u Zagrebu, jer da su mislili da manjine nemaju prava, ne bi onako bježali pred policijom.

01Portal

Program Dana srpske kulture sufinanciran je sredstvima Savjeta za nacionalne manjine RH, šarolik je i odvija se diljem Hrvatske. Ove je godine na programu i monodrama Zijaha Sokolovića "Glumac… je glumac… je glumac". Nije mi jasno po kojem je ključu ovaj, kako sam za sebe kaže bosanskohercegovački glumac rođen u Sarajevu i sa stalnom adresom u Beču, uvršten u manifestaciju. Još manje mi je jasno zašto u proteklih skoro 20 godina ni jedna izložba u sklopu Dana srpske kulture nije bila posvećena Svetozaru Borojeviću ili Josifu Runjaninu. Zar oni nisu značajni za kulturu srpskog naroda i nisu li dali doprinos hrvatskoj povijesti? Ne bi li takve izložbe bile most koji spaja, poput mosta na Dunavu na kojem su se svojevremeno susreli Kolinda Grabar Kitarović i Aleksandar Vučić da bi zajedno otkrili bistu Milutinu Milankoviću u Dalju?

Dvoje predsjednika je u Subotici 2016. potpisalo Deklaraciju o unapređenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Hrvatske i Srbije, koja je predviđala i suradnju u pronalaženju nestalih osoba. Premda je Vučić tada izjavio: "Naravno, najvažnija je politička volja. S naše strane ona je apsolutna" te dodao da će rezultati biti vidljivi za mjesec dana, i da ne moraju biti spektakularni, nego konkretni koraci kao što su "jedna ulica, jedan put, jedan udžbenik, jedna knjiga, jedna slika". Glavni državni odvjetnik tvrdi da suradnje nema.

U vrijeme kada se prekapa Petrovačka dola i među naslagama otpada pronalaze sekundarne ili čak tercijarne masovne grobnice vukovarskih stradalnika, planirati u studenom izložbu "Srpkinja, heroina velikog rata" je ništa drugo doli smišljena provokacija, pogotovo jer je suorganizator konzulat Republike Srbije u Vukovaru. Učili smo u školi da se Prvi svjetski rat naziva Velikim ratom, ali vjerujem da je Vukovarcima "veliki rat" onaj koji su iskusili na vlastitoj koži - Domovinski, i u takvoj atmosferi u studenom isticati plakat s ćiriličnim napisom o heroini Srpkinji može biti itekako problematično.

Manjine moraju uživati sva prava, ali i njegovati osjećaj za trenutak i sredinu u kojoj djeluju. Isto vrijedi za sve. Tako je oduvijek i svuda, ta desetljećima nakon Drugog svjetskog rata Nijemci nisu smjeli u Kragujevac! No to može vrijediti za Vukovar, Škabrnju, Kragujevac i slična mjesta stradanja, i ne može biti opće pravilo. Apsolutno su neprihvatljive i štetne provokacije većine koja onemogućava primjerice folklorni nastup desetak novosadskih srednjoškolaca u prostorijama mjesne zajednice u Splitu pred četrdesetak umirovljenika. Još je neprihvatljivija, da ne upotrijebim neku težu riječ, "podrška hrabrim mladim ljudima koji su na pristojan i dostojanstven način izrazili neslaganje s provokativnim skupom" splitskog ogranka DP-a. Tu nema opravdanja, ako ti se ne sviđa srpski folklor - na njega ne ideš. Ni meni se ne sviđaju brojni pjevači koji dolaze iz Srbije i na njihove koncerte jednostavno ne idem, što se ne može reći za velik broj ovih maskiranih heroja ulice.

Koliko je danas ugrožena sloboda govora, izražavanja mišljenja u Hrvatskoj? Vidimo i dalje sporenja oko Thompsona, ustaša i partizana, Jasenovca (nedavna rasprava u Saboru)? Jedni govore o nekim (i nekoga) zabranama, drugi kažu da je u demokraciji sve dopušteno ako se slobodi govora pristupa odgovorno... Vaš završni komentar?

- Očito je da sloboda govora nije ugrožena. Sva ta sporenja rezultat su slobode različitih ljudi da iznose svoje tvrdnje. Vjerojatno nekima pridajemo i preveliku važnost. No sloboda govora nije besplatna, cijena slobode govora je odgovornost za izgovoreno. Ono što je ugroženo, zbog društvenih mreža i utrke za klikovima je kulturna razina koju smo mnogi imali i koja nam je priječila da izgovaramo budalaštine.

Zabrane i diktiranje narativa - to nikada nije dobro. U svakom društvu postoje skupine ljudi koji različito misle. Ustav im svima jamči slobodu udruživanja i djelovanja. Ne smijemo donijeti zakon o zabrani javnog istupanja o tome da je zemlja ravna ploča. Ljudsko je pravo biti u krivu i tvrdoglavo svoju zabludu braniti na "pristojan i dostojanstven način" (ali ne kao u Splitu).