Hrvatska paneuropska unija i Internacionalna akademija nauka i umjetnosti u BiH organiziraju tribinu “Dayton - 30 godina poslije”, koja će se održati u četvrtak, 27. studenoga 2025., u 18 sati u prostorijama Hrvatske paneuropske unije, Jurišićeva 1a, Zagreb. Na tribini će se obilježiti trideseta obljetnica potpisivanja Daytonskog sporazuma te raspraviti njegovi dosezi i izazovi za Bosnu i Hercegovinu te jugoistočnu Europu tri desetljeća poslije.

Jedan od govornika na tribini bit će i prof. dr. sc. Zlatko Kramarić, veleposlanik Republike Hrvatske u Republici Albanji (Tirana), koji za Magazin Glasa Slavonije piše o Daytonu jučer, danas i sutra.

- Gotovo tri desetljeća nakon što je potpisan, Daytonski mirovni sporazum ostaje temelj, ali i uteg Bosne i Hercegovine. Bio je to dokument koji je 1995. zaustavio krvavi rat, ali nije stvorio funkcionalnu državu. Danas, gotovo trideset godina poslije, postaje sve jasnije da je Dayton - koliko god nužan bio tada - zamrznuo sukob i pretvorio BiH u državu u kojoj se više brani prošlost nego gradi budućnost.

Sporazum mira, a ne pravde: U trenutku potpisivanja cilj međunarodne zajednice bio je jasan - zaustaviti rat, a ne tražiti pravdu. Sporazum je pisan pod pritiskom, u sjeni masovnih zločina i etničkih čišćenja, i zato je više odražavao vojnu realnost nego moralni poredak. Tako je Bosna i Hercegovina dobila kompliciran politički mozaik - dva entiteta, tri naroda, jedno Predsjedništvo i bezbroj institucija. Dayton je donio mir, ali i trajnu podjelu. On je bio kompromis koji je svima dao dovoljno da prežive, ali nikome dovoljno da žive.

Tri nacije – tri interpretacije: Bosna i Hercegovina danas živi u tri paralelne stvarnosti. Za Srbe Dayton je jamstvo Republike Srpske i njezina “državotvornog” statusa. Za Bošnjake on je tek prijelazno rješenje koje bi trebalo nadomjestiti građanskim modelom države. Za Hrvate on je okvir u kojem treba osigurati jednakopravnost i političko predstavljanje.

Svi se, dakle, pozivaju na Dayton, ali svatko ga čita na svoj način. I upravo je u tim različitim čitanjima srž problema: što više govorimo o zajedničkoj državi, to je manje zajedničkog u njezinu tumačenju.

ILUSTRACIJA

Predsjedništvo kao ogledalo nemoći: Tročlano Predsjedništvo BiH trebalo je simbolizirati zajedništvo. Danas je ono prije simbol paralize. Na nedavnoj konferenciji Brdo-Brijuni u Draču tri člana Predsjedništva nisu se mogla dogovoriti ni o redoslijedu svojih izjava. Taj sitni, ali znakoviti incident pokazuje koliko je duboka institucionalna podjela: tri naroda, tri zastave, tri protokola - i ni jedna zajednička ideja.

Građanski koncept i dileme o budućnosti: U posljednjih nekoliko godina unutar bošnjačkog intelektualnog kruga sve se češće spominje građanski koncept Bosne i Hercegovine, kao rješenje koje bi nadomjestilo daytonsku konstitutivnost naroda. Ta ideja, na prvi pogled, zvuči privlačno i europski: država građana, a ne naroda; jednakost prava, a ne etničkih kvota. Međutim, u političkoj praksi BiH taj koncept često djeluje kao maskirani unitarizam, u kojem bi većinski narod - pod krinkom građanskog principa - dominirao nad ostalima.

Profesorica Mirjana Kasapović vrlo je precizno upozorila na tu opasnost: građanska država, u uvjetima etničke fragmentacije i nepovjerenja, ne znači automatski demokratizaciju, nego može postati novi oblik dominacije većine. Kasapović ističe da je BiH “država triju naroda, a ne triju manjina”, i da svaka koncepcija koja ignorira tu činjenicu ne vodi integraciji, nego novim sukobima. Drugim riječima, građanski model u BiH ne može biti kopija zapadnoeuropskih republika. On bi morao uključiti i realnost povijesnih trauma, konstitutivnosti i međunacionalnog straha. Bez toga svaka reforma završava kao pokušaj političke hegemonije, a ne demokratizacije.

Srpski pogled - između mita i realpolitike: Na drugoj strani, srpski politički i intelektualni krug - od Rajka Kuzmanovića i Nenada Kecmanovića do novijih komentatora - uporno ponavlja da je Dayton “sveto pismo” Republike Srpske. U toj interpretaciji Dayton nije kompromis, nego krunska potvrda srpske političke volje i vojne pobjede. Kecmanović u svojim tekstovima često govori o “mitovima o građanskoj Bosni”, naglašavajući da svako narušavanje daytonske strukture znači pokušaj revizije povijesti i poništenje rezultata rata. U tom diskursu živi ideja o trajnoj odvojenosti entiteta - političkoj, kulturnoj, pa i simboličnoj. Republika Srpska vidi se kao “država u državi”, s vlastitim identitetom, ekonomijom i politikom.

Istodobno, Beograd službeno poštuje teritorijalni integritet BiH, ali ne krije emocionalnu i političku povezanost s Banjalukom.

Time se stvara paradoks: dok jedan entitet (RS) brani Dayton kao neupitni okvir, drugi ga (Federacija) doživljava kao prepreku budućnosti. I dok jedni traže više entitetske autonomije, drugi traže više građanske unitarizacije - zajednička BiH sve više nestaje između te dvije krajnosti.

Moralna cijena Daytona: U temelju svega ostaje moralno pitanje - može li mir izgrađen na nepravdi biti trajan. Dayton je, neizbježno, legalizirao rezultate rata. Republika Srpska postala je činjenica, iako je nastala na temelju masovnih zločina i etničkog čišćenja.

U Prijedoru je ubijeno više od 4000 civila, postojali su logori, ljudi su morali nositi bijele trake.

Hrvatska zajednica gotovo je nestala s prostora današnje Republike Srpske, premda nije sudjelovala u vojnim operacijama. U selu Briševo ubijeni su hrvatski civili bez ijedne kazne. A jedan od sudionika poznatog “slučaja Crveni kombi” danas je predsjednik Narodne skupštine RS-a.

Takve činjenice ne pripadaju prošlosti - one su temelj današnje moralne konfuzije. Dayton je donio mir, ali nije donio katarzu.

Između paralize i reforme: Promjena Daytona moguća je samo uz suglasnost svih strana, a to se, realno, neće dogoditi. Međunarodna zajednica je umorna, domaće elite su komotne, a građani - iscrpljeni. BiH je zato ostala u stanju trajne privremenosti, s Ustavom koji nitko iskreno ne želi, ali bez alternative koja bi mogla preživjeti prvu ozbiljniju krizu.

Zaključak - iznad Daytona, ne protiv njega: Bosna i Hercegovina danas je prostor mirne nestabilnosti. Dayton ju je spasio od rata, ali ju je i zacementirao u prošlosti. Ako želi preživjeti, mora pronaći novi okvir – ne protiv Daytona, nego iznad njega. To znači postupnu demokratizaciju, racionalizaciju institucija, ali i priznanje da je BiH država triju političkih naroda, a ne jedna etnička većina s dvije manjine. Mir koji traje bez pravednosti i bez povjerenja - nije pravi mir. Dayton je bio kraj rata, ali ne smije biti početak beskrajnog političkog mirovanja.

Budućnost BiH može postojati samo ako njezini narodi počnu razmišljati izvan etničkih okvira, ali i bez iluzije da se povijest može jednostavno poništiti, gdje bi se onda akteri ponašali prema filozofiji “als ob”/”kao da” se ništa, u međuvremenu, nije dogodilo!