Događa li se u Hrvatskoj eskalacija negativnih utjecaja ili se umjetno stvaraju povišene tenzije - upitali smo Denisa Avdagića, geopolitičkog analitičara, političkog komentatora i političkog konzultanta u konzultantskoj tvrtki INMS (Ideje novih medijskih strategija).

PRIVATNI ALBUM

- Radi se trenutačno o društvenom i političkom pitanju koje dominira, a nema jednostavnog odgovora. Može se kazati kako se u Hrvatskoj istodobno događa eskalacija stvarnih tenzija, ali i da je dio političkih aktera predimenzionirao društvene tenzije radi političke koristi. Tko snosi najveću odgovornost - to ovisi na koji dio problema gledamo. Naime, ako je u pitanju pozdrav "za dom spremni", primijetit ćete kako upravo oni koji u tom kontekstu prigovaraju, istovremeno stalno drže tu temu aktualnom, podgrijavajući je. Svaki prosvjed trebao bi biti omogućen, pa i oni spontani, okupljanja koja nisu prijavljena, sve dok ne onemogućuju normalno funkcioniranje drugima, a morali bismo se priviknuti da ne razmišljamo niti hoćemo razmišljati jednako, jer to bi bilo jednoumlje, što je, nadam se, pitanje nekih prošlih vremena.

Zdrava debata u društvu trebala bi biti dobrodošla, nije loše neke stvari raščistiti u širokim raspravama i to se trenutačno itekako događa. Međutim, dosta je zamjena teza u toj raspravi koja se odvija već neko vrijeme i to je ono što je loše. Krucijalno pitanje koje ostaje neriješeno jest kakvo društvo želimo biti, s dodatnim zabranama ili povećanim slobodama govora, jer je jasno kako ni zabrane, ali ni apsolutne slobode neće riješiti polaritet i različite poglede na prošlost, pa i na budućnost. U ovom trenutku pozivanje na razne zabrane dominira, sa svih političkih strana.

Ukupno uzevši, može li se govoriti o odgovornosti hrvatske političke scene u cjelini? Tko profitira na ideološkim podjelama, koje su i dalje nameću kao dominantni narativ u hrvatskoj politici i društvu?

- Naravno, posve je jasno kako su svi odgovorni zbog aktualnog javnog diskursa, za tango je potrebno dvoje, a u kolu se svi uhvate za ruke, kako je ovdje očito slučaj. Sve se to precrtava na građane, te podjele dominiraju javnim prostorom. Kada bi to vodilo svojevrsnom nepisanom dogovoru, raščišćavanju što smatramo društveno prihvatljivim, a što ne, svi bismo profitirali, ali ideološka podjela je trenutačno kruta i ne dopušta kvalitetan dijalog. Zato kao društvo ne profitiramo, a politički akteri nastoje iz toga izvući maksimalnu dobit, svatko na svoj način i u svom političkom okruženju.

Je li ugrožena stabilnost Vlade, koalicije HDZ-a i DP-a prije svega, s obzirom na sve što se događa?

- Smatram da je jako malo onih koji žele izvanredne izbore, što pridonosi stabilnosti Vlade. Ne nazire se preslagivanje vladajuće većine i vjerojatno ono ne bi naišlo na odobravanje građana. Naravno da su špekulacije moguće, i ta politička jednadžba stalno je predmet pokušaja da se ona riješi i na neki drugi način, ali dok HDZ i premijer Andrej Plenković za to nemaju potrebu i ako većina ima dovoljan broj glasova u Hrvatskom saboru, to se neće dogoditi, a to je trenutačna realnost. Svatko sebi može uzeti za pravo da priča o preslagivanju, koliko god ono bilo realno, to zovemo slobodom govora, izjašnjavanja, ali to ne znači da tomu uvijek treba pridavati preveliku pozornost. Vidite kako na jednoj relaksiranijoj temi možemo predstaviti da nam nisu potrebne zabrane izražavanja, nego je bitno, osim tko govori, i što govori i treba li to biti u danom momentu uopće bitno.

Da se dotaknemo i manjina, jesu li njihova prava ugrožena? Kad se o tome povede riječ, najčešće su u prvom planu Srbi u RH, pa upravo sada, u studenom, vidimo sporenja oko nekih njihovih manifestacija...?

- U Hrvatskoj manjine imaju visok stupanj prava, od zastupanja do financiranja. Model u Hrvatskom saboru možda nije najsretniji, jer dio izabranih zastupnika predstavlja nominalno veći broj manjina, ali teško je tu naći idealan oblik, kao i u mnogočemu drugome u demokraciji, koju uvijek zovemo nesavršenom, ali najboljom. Smatram kako se srpska manjina u Hrvatskoj i dalje zapravo nije "snašla" te da se i dalje traži u odnosu prema Hrvatskoj, pa i prema Srbiji i svojoj ulozi. To nije samo pitanje odnosa državnih vlasti, pa ni manjinskih predstavnika u međuodnosu, nego i Srbije, koja je također faktor u svemu. U Srbiji je retorika prema Hrvatskoj izuzetno politički toksična, a to ostavlja svoje posljedice. Nažalost, očito još nije vrijeme za zatvaranje nekih poglavlja, jednostavno jer nema spremnosti da se prizna postojanje teških rana ostalih prije svega od rata.

Zaključno, je li ugrožena sloboda govora, izražavanja mišljena u Hrvatskoj danas? Vaš završni komentar?

- Krucijalno je uspostaviti kvalitetan društveni dijalog i raspravljati svaku temu koja zadominira u javnosti. Koliko god puta se nešto otvorilo, koliko god bilo dosadno, repetirajuće, bitno je da se komunicira, uključuje struku, komentatore, političare, involvirane i promatrače. Puno je tema iz prošlosti, bliske i dalje, koje nisu kvalitetno raspravljene, koje su postale tabu-teme, a to ne bi smjelo biti tako u 21. stoljeću. Očito stvari nisu zatvorene ako se neprestano otvaraju, kao da knjizi koju čitamo nedostaje posljednje poglavlje, pa ga svi nanovo reinterpretiramo, umjesto da, ako ga već ne možemo pronaći, kolaborativno kao društvo ispišemo te strance i zatvorimo korice nezavršene knjige, kako bi našla svoje mjesto u kolektivnoj biblioteci.