U posljednjem nastavku trodijelnog feljtona Ivica Mandić piše o izazovima s kojima se Republika Hrvatska suočava kad se radi o suvremenim oblicima hibridnog ratovanja, uključujući i medijski aspekt, opću društvenu psihologiju i sveobuhvatnu obranu protiv hibridnih prijetnji koje ugrožavaju sigurnost i stabilnost svake države, pa tako u sadašnjim okolnostima i Hrvatsku.

Koji su najizloženiji sektori i zašto:

Državne institucije i uprava: Zbog digitalne integracije i povezanosti s dobavljačima državne mreže su primarna meta za krađu obavještajnih podataka i kompromitaciju komunikacija. Povećani broj prijavljenih ozbiljnih napada svjedoči o realnom riziku.

Kritična infrastruktura (energetika, telekomi, transport): Hrvatska je dio regionalnih energetskih i komunikacijskih lanaca; kvarovi u tim sustavima imaju multiplikativne učinke. Analize o stanju kritične infrastrukture ističu njihovu važnost i ranjivost na fizičke i cyber sabotaže. [43]

Medijski i informacijski prostor: Pluralizam i otvorenost internetskih platformi omogućuju brzo širenje dezinformacija. Mapiranje studije za hrvatski prostor identificiraju mreže lokalnih i susjednih izvora koje su redovito uključene u širenje lažnih ili iskrivljenih verzija događaja, naročito u kontekstu rata u Ukrajini i migrantskih priča. To stvara informacijski “ekosustav” koji se može zloupotrijebiti u hibridnim kampanjama. [44]

Civilno društvo i akademska zajednica: Organizacije koje podupiru javni dijalog i istraživanja često su mete diskreditacije ili kompromitacije; nemaju uvijek resurse za odgovarajuću digitalnu zaštitu. [45]

DRUŠTVENA PSIHOLOGIJA

Dezinformacije i medijski prostor u Hrvatskoj - opseg i obrasci:

Istraživanja i monitoring mreža (EDMO/ADMO projekti, disinfo.eu, lokalni fact-checking) dokumentirali su prisutnost višestrukih klastera dezinformacijskog djelovanja koje pokrivaju teme od rata u Ukrajini, preko javnog zdravlja do klimatskih tvrdnji. Uočene su sljedeće karakteristike: ponavljanje istih narativa kroz različite platforme, sinergija lokalnih i regionalnih kanala (Hrvatska, BiH, Srbija, Slovenija), te sve veća uporaba digitalnih alata (djelići snimaka, manipulirani vizuali) za stvaranje dojma izvornosti. Takav sustav povećava vjerojatnost da će publika prihvatiti pogrešne interpretacije kao faktografiju. [46]

Dodatno, istraživanja pokazuju veliku korelaciju između ranih informacija koje kruže na društvenim mrežama i kasnijih medijskih priča: iskrivljene interpretacije često “uđu” u širi publicistički diskurs prije nego što se provede ozbiljno fact-checking istraživanje, čime se formira prva impresija koja ostaje i nakon demantija. To pogoduje polarizaciji i potkopava povjerenje u mainstream institucije i novinarstvo. [47]

Utjecaj na sigurnost i društvenu psihologiju:

Hibridne operacije u Hrvatskoj najčešće neće početi otvorenom vojnom akcijom, ali njihov kumulativni učinak može biti značajan: kompromitirajući podaci, paralizirajući cyber napadi na ključne servise (npr. zdravstveni sustav ili mreže plaćanja) te masovni valovi dezinformacija u kriznim trenucima mogu dovesti do paničnih reakcija, narušavanja javnog reda i otežanih državnih odgovora. Psihološki učinak je dvojak: direktno smanjenje povjerenja u vlastite institucije i stvaranje atmosfere nesigurnosti koja je sama po sebi strateški cilj agresora, jer dugoročno slabi društvenu koheziju i otpornost. [48]

Koliko su Hrvatska i hrvatsko društvo spremni - snaga i slabosti:

Snaga: Članstvo u EU/NATO, pristup zajedničkim obavještajnim resursima i mehanizmima pomoći, porast institucionalne svijesti (npr. uspostava NCSC-HR unutar SOA-e, zakonodavni iskoraci poput Cybersecurity Act), pristup mrežama za suradnju protiv dezinformacija i tehnička pomoć iz partnerskih država. [49]

Slabosti: Ograničeni kapaciteti u manjim lokalnim institucijama i civilnom sektoru za digitalnu zaštitu; razgranan i djelomično nekontroliran prostor regionalnih dezinformacijskih kanala; potreba za bržom koordinacijom javno-privatnog odgovora i većim ulaganjima u medijsku pismenost i otpornost građana. Studije mappinga dezinformacijskog ekosustava u regiji upozoravaju na to da su lokalne mreže dobro umrežene i da će bez jačanja otpornosti i edukacije ostati učinkovit alat u arsenalu protivnika. [50]

Preporuke - kako smanjiti ranjivost i ublažiti psihološke efekte:

Jačati cyber otpornost svih kritičnih operatora (obvezne provjere dobavljača, planovi kontinuiteta, segmentacija mreža). [51]

Ubrzati koordinaciju javno-privatnih sustava za rano upozorenje i odgovor na incidente (CSIRT-i, NCSC-HR, razmjena prijetnji). [52]

Sustavno ulaganje u medijsku pismenost i potpora fact-checking organizacijama (Faktograf, EDMO mreže) kako bi se smanjila vjerojatnost da lažne naracije dobiju trajnu legitimnost. [53]

Transparentna komunikacija državnih institucija u krizama - brzi, jasni i dosljedni odgovori smanjuju “prazan prostor” koji zauzimaju dezinformacije. [54]

Regionalna suradnja - razmjena informacija i zajedničke studije o dezinformacijskim mrežama jer su mnogi izvori transnacionalni. [55]

Zaključak:

Hrvatska se suočava s realnim, višedimenzionalnim rizicima koji dolaze iz arsenala hibridnog ratovanja: od ciljanih cyber napada i špijunaže preko sistematske dezinformacije u medijskom prostoru do pokušaja utjecaja na političke i društvene procese. Država je podložna tim pritiscima, ali istovremeno posjeduje alate i partnere za odgovor - ključ je u ubrzanom jačanju otpornosti, koordinaciji i građanskoj pismenosti kako bi se smanjio i praktični i psihološki učinak prelijevanja ovih kampanja na unutarnju stabilnost. [56]

KLJUČNE KOMPONENTE

Kako naprijed:

Hibridne prijetnje mijenjaju okvir suvremenog sigurnosnog natjecanja - više nisu izolirane kampanje nego kontinuirani spektar akcija kojima autoritarni akteri nastoje pomaknuti političke rezultate, slomiti otpornost institucija i iskoristiti društvene ranjivosti - sve to ispod praga otvorenog rata. Pitanje je stoga ključno: postoji li uopće djelotvorna, sveobuhvatna obrana i kako bi ona trebala izgledati?

1. Temeljni princip - otpornost prije svega:

Sveobuhvatna obrana ne znači jedino vojni odgovor; ona počinje izgradnjom otpornosti - tehničke, institucionalne i društvene. Otpornost znači da napadi, pa i uspješni u pojedinim incidentima, ne dovode do strateškog kolapsa: kritični servisi nastavljaju raditi, javno povjerenje ne nestaje posve, odluke vlasti ostaju funkcionalne. Time se smanjuje povratna vrijednost napadača i onemogućuje mu da male incidente pretvori u veliki geopolitički rezultat.

2. Komponenta 1 - cyber obrana i zaštita ICT lanaca opskrbe:

Cyber je jezgra mnogih hibridnih operacija - kompromitacija državnih baza podataka, ransomware koji paralizira bolnice ili energetsku kompaniju, te napadi na lance opskrbe koji “ubacuju” zlouporabljivi kod kroz legitimne dobavljače. Djelotvoran odgovor zahtijeva: obvezne standarde i inspekcije sigurnosti za dobavljače kritičnih servisa; segmentaciju i redundanciju mreža (da napad na jednu točku ne paralizira sustav); obvezne planove oporavka i redovite vježbe odgovora na incidente; brzu nacionalnu razmjenu indikatora kompromitacije i uspostavljanje učinkovitih CSIRT-ova te NCSC struktura. Ove mjere smanjuju epidemiološki potencijal cyber incidenta i ubrzavaju oporavak.

3. Komponenta 2 - informacijska otpornost i borba protiv dezinformacija:

Informacijske kampanje ciljaju percepciju i povjerenje. Protumjere moraju biti dvosmjerne - sadašnje tehničke i regulatorne inicijative (transparentnost oglašavanja, označavanje sponzoriranog sadržaja, ograničavanje bot-operacija) trebaju ići uz kakvu-takvu, ali jasnu, javnu strategiju medijske pismenosti. Ključne aktivnosti uključuju: rano otkrivanje koordiniranih kampanja (monitoring i signalne mreže); brza, koherentna, vjerodostojna i transparentna službena komunikacija u krizama (da se “prazan prostor” ne popunjava lažima); potpore neovisnom fact checkingu i lokalnim medijima; obrazovne programe za građane koji smanjuju sklonost prihvaćanju senzacionalnih narativa.

Kombinacija tehničkih ograničenja platformi i dugoročni rast otpornosti javnosti smanjuje učinkovitost informacije - orijentiranih napada.

4. Komponenta 3 - zaštita kritične infrastrukture i energetskih mreža:

Hibridni napadi često ciljaju sposobnost države da osigura osnovne usluge. Obrana podrazumijeva: fizičku zaštitu ključnih lokacija, diversifikaciju dobavnih izvora (energetska neovisnost, zalihe); decentralizirane sustave (mikromreže, alternativna komunikacijska rješenja); zajedničke vježbe operatera i javnih vlasti. Niske barijere za ulazak i zastarjela oprema u nekim sektorima moraju postati prioritet ulaganja.

5. Komponenta 4 - politička i pravna dimenzija:

Jedan od ključnih problema hibridne domene jest atribucija - teško je brzo i neoborivo dokazati tko stoji iza incidenta. Izgrade li saveznici robusne metode za brzu tehničku i pravnu atribuciju (međunarodne tehničke komisije, zajedničke forenzičke procedure), tada se povisuje politički trošak zlonamjernih aktivnosti. Odvraćanje u hibridnom kontekstu zahtijeva: jasno definirane odgovore (od sankcija do operacija protiv izvora dezinformacija), te njihovu dosljednu primjenu. U isto vrijeme odgovori moraju biti proporcionalni i u okviru vladavine prava da se izbjegne erozija demokratskih standarda.

6. Komponenta 5 - javno-privatno partnerstvo i međusektorska suradnja:

Većina kritične infrastrukture je privatna; tehnologija društvenih mreža je u privatnim rukama. Stoga su javno-privatna partnerstva osnovna: razmjena indicija o prijetnjama, zajedničke vježbe, standardi za dobavljače i mehanizmi za hitno obavještavanje. Pravna regulatorna poluga (npr. obveze prijave velikih incidenata) mora ići uz potporu i financijske poticaje za ulaganja u sigurnost.

7. Komponenta 6 - društvena otpornost i društveni kapital:

Najdugotrajnija obrana je društveni imunitet - građani koji prepoznaju dezinformacije, mediji koji poštuju profesionalne standarde, i zdrav politički pluralizam koji tolerira neslaganja bez delegitimacije protivnika. Programi za medijsku pismenost, podrška neovisnim istraživačkim i civilnim organizacijama te transparentne institucije smanjuju prostor djelovanja hibridnih kampanja.

Operativne preporuke (praktično i prioritetno):

Uspostaviti ili ojačati nacionalne 24/7 CSIRT/NCSC centre i obvezne protokole za izvješćivanje o incidentu.

Implementirati stroge procedure za sigurnost lanaca opskrbe u kritičnim sektorima i obvezno testiranje dobavljača.

Financirati medijsku pismenost i fact checking s naglaskom na ranjive skupine i škole.

Postaviti transparentne protokole atribucije i mehanizme međunarodnog forenzičkog rada kako bi se omogućila brza i vjerodostojna javna atribucija incidenta.

Uvesti pravne i regulatorne mjere koje ograničavaju koordinirane automatizirane kampanje i neprozirno političko oglašavanje, ali pritom štititi slobodu govora.

Redovite vježbe “siva zona” (civilno-vojne) koje uključuju scenarije dezinformacija, cyber napada i prekida opskrbe.

KOMPLEKSNA KOMBINACIJA

Granice i političke napetosti u obrani:

Sveobuhvatna obrana nosi kompromis - prekomjerna regulacija informacija ili preširoko korištenje “nacionalne sigurnosti” može ugroziti demokratske slobode i potaknuti legitimne kritike. Zbog toga mjere moraju biti transparentne, vremenski ograničene i podvrgnute sudskoj i parlamentarnoj kontroli. Drugi izazov jest resursna neravnoteža među državama članicama: učinkovita obrana zahtijeva solidarnost i dijeljenje kapaciteta.

Zaključak:

Postoji takav pojam kao sveobuhvatna obrana protiv hibridnih prijetnji, ali ona nije jedinstvena “čarobna” mjera; to je kompleksna kombinacija otpornosti, tehničke sigurnosti, brzog obavještajnog rada, međunarodne koordinacije, pravnih okvira i društvenog otpora. Učinkovita zaštita zahtijeva da države i savezi grade otpornost prije napada, razvijaju sposobnost brze atribucije i odgovora, te njeguju otvoreno društvo koje istovremeno zna prepoznati i odbaciti manipulacije. Samo integracijom svih dimenzija - cyber, informacije, infrastruktura, politika i društvo - moguće je smanjiti učinak hibridnih kampanja i očuvati demokratski prostor.